- Milanovićevo upozorenje i opravdanje: Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, prilikom iznošenja stava o zaustavljanju imigracije strane radne snage, naglašava da njegov stav nije rasistički ili nacionalistički. Međutim, to upozorenje samo po sebi podiže sumnju da su ti elementi prisutni.
- Kombinacija ekonomskih i kulturnih elemenata: Milanović povezuje ekonomske promjene s očuvanjem hrvatske kulture i prava na samoodređenje. On tvrdi da su Hrvati sami krivi jer više ne žele raditi manualne poslove, zbog čega se radnici uvoze iz Azije.
- Klasna razmaženost: Milanović optužuje mlađe generacije za “klasnu razmaženost” jer svi teže visokim pozicijama, dok zanemaruju neatraktivne poslove. On tvrdi da nisu svi trebali postati doktori ili inženjeri.
- Ekonomski i politički izazovi: Milanović predlaže dva rješenja za ovaj problem – jedno “maoističko”, koje bi prisilno preusmjerilo mlade na radničke poslove, i drugo, ekonomsko, koje bi potaknulo poslodavce da podignu plaće na neprivlačnim poslovima.
- Nerealnost prijedloga: Tekst kritizira Milanovićev stav kao nerealističan, jer nedostaju ljudi za neatraktivne poslove čak i ako bi ih mladi prihvatili, a ideja podizanja plaća na tim poslovima se također čini uzaludnom.
Ako netko prilikom pojašnjavanja izjava i stavova posegne za svojevrsnom prevencijom načina njihova razumijevanja i upozori da ti stavovi nisu ni rasistički ni nacionalistički, zasigurno treba podići stupanj opreznosti pri razumijevanju tih stavova. A ako pritom doda da su takva razumijevanja manipulatorska, onda s priličnom izvjesnošću možemo ustvrditi i prije provjere da su barem određene doze rasizma i nacionalizma prisutne u tim stavovima. Pritom je moguće da je govornik svjestan da je na skliskom terenu i da sam nije siguran sadrže li njegovi stavovi te doze, a sasvim je moguće i da zna da sadrže, ali ih pravda. Dva su opravdanja moguća: ili su kriteriji u procjeni doza prerigidni i preoštri ili politički realizam ne nudi alternativu.
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović posegnuo je nekidan za drugim opravdanjem nakon izrečenog stava po kojem bi trebalo zaustaviti navodno nekontroliranu imigraciju strane radne snage. Milanovićevo obrazloženje je zanimljivo jer sadrži i kulturne i ekonomske elemente. Preciznije, prožima ih kao međuovisne i nudi rješenje u sklopu optimalne verzije prožimanja. Spomenuti realizam Milanovićevih teza sazdan je upravo od ekonomskih elemenata koji su i inače uvijek tu da određenom društveno-političkom pitanju priskrbe status realističnog i neke varijante hrvatskog prava na samoodređenje koje više nije ugroženo imperijalnim pretenzijama ove ili one vrste, ili imaginacijama ove ili one vrste, već dinamikom globalnog tržišta rada i globalne podjele rada. U nešto politički prozaičnijoj varijanti, Milanovićev realizam ogleda se u reakciji desnih portala i udruga koji su ga upozorili da su oni isto to govorili 2015. godine kad je on bio premijer i otvorenih ruku dočekivao izbjeglice. Kako bi rekli braća Srbi, naravoučenije: politički realizam ovisi o ideološkim odnosima moći, a ne o nekakvom vječnom kompasu koji ga mjeri uvijek istim, neutralnim kriterijima.
Vratimo se na same izjave i krenimo prvo od dna. Čim spominješ tuširanje u kontekstu razlika između kultura i rasa teško da te išta može oprati od implicitnog rasizma. Tomislav Klauški već je primijetio obrazac u Milanovićevom posezanju za higijenskim standardima u obrazloženjima političkih i kulturnih razlika, tako da se ovdje nije potrebno iscrpnije time baviti. Usredotočit ćemo se na spomenutu kombinaciju ekonomskih i kulturnih elemenata. Milanović, dakle, smatra da su potrebne određene ekonomske promjene kako bi sačuvali hrvatsku kulturu ili naše pravo na samoodređenje. Naime, Milanović smatra da su Hrvati u značajnoj mjeri sami krivi za opasnost koja nam prijeti. Izgleda da su se razmazili i zamislili da svi zaslužuju klasno avansiranje. Shodno tome, nitko više neće da radi podcijenjene manualne poslove i poslodavci su prisiljeni uvoziti radnike iz Azije kojima, eto, to nije ispod časti.
Optužba za klasnu razmaženost glasti: “Slažem se s izjavom koju sam danas ovdje čuo da ne trebaju sva naša djeca biti doktori i inženjeri. Naša djeca ili naši unuci nisu nikakva viša bića koja ne mogu i ne trebaju raditi one poslove za koje se uvode ljudi iz inozemstva.” Faktografska pozadina ove optužbe prilično je klimava. Milanović sugerira da u Hrvatskoj nema klasnih razlika i da si svatko može birati karijeru bez obzira na socijalnu pozadinu. Zanemaruje prostu činjenicu da nam itekako nedostaje samih doktora, kao i to da naša djeca u nekom drugom inozemstvu rade te neatraktivne poslove. A i da se nekako uspije usaditi klasna krivnja našoj omladini i pristanu raditi one poslove za koje su mislili da su ih nadišli, opet bi nam naprosto nedostajalo ljudi.
No, ostavimo po strani faktografsku pozadinu i pravimo se načas, političko-ideoloških razloga radi, da je ovaj Milanovićev sequel nacionalnog samoodređenja ostvariv. Na raspolaganju su nam dvije opcije. Prvu možemo nazvati “maoističkom”, preuzimajući standardne klišeje koji idu uz tu etiketu. Rješenje je, dakle, da mlade prisilno odvojimo od priželjkivane pozicije na tržištu rada i količine socijalnog kapitala, te ih pošaljemo na rad na građevini, u poljoprivredi i gdje već postoji potreba. Dostave hrane bi mogli zabraniti kao buržujski luksuz. Pored te političke, postoji navodno i “ekonomska” opcija, kojoj je, čini se, Milanović nešto skloniji. Trebalo bi nekako nagovoriti poslodavce da stimuliraju prelazak mladih na neatraktivne poslove tako da značajno povise plaće na tim radnim mjestima. Izgleda da je to nedavno poručio stranim investitorima. Ne znamo kako priopćiti svu uzaludnost takvog nagovaranja. Posezanje za ekonomskim argumentima kako bi se izbjeglo optužbe za rasizam uglavnom zakaže, i na ekonomskoj i na političkoj razini.
bilten.org je izvorno objavio ovaj tekst*
wpDiscuz
