Ivan Đakić priveden je nakon što je Facebooku objavio sliku na kojoj ustaša u crnoj odori pozira uz odrubljenu glavu osobe s četničkim znakovljem.
Uz jezivu fotografiju sin HDZ-ovog zastupnika je napisao još jeziviju čestitku, koja je zgrozila javnost: “Svim ‘prijateljima’ srbićima sretan božić”.
Blagdan Božića, kod pravoslavaca, iskoristio je kako bi poslao poruku smrti. I pokazao kako shvaća pripadnike srpskog naroda u Hrvatskoj. Mlađahni Đakić se vjerojatno privatno, u slobodno vrijeme, smatra “uzornim katolikom”.
Iako je svoju morbidnu poruku brzo obrisao, njegova se objava proširila društvenim mrežama.
Neslužbena je informacija da će policija će Ivana Đakića prijaviti za kazneno djelo iz prvog stavka 325. članka Kaznenog zakona za javno poticanje na mržnju prema nacionalnoj osnovi za što mu prijeti kazna zatvora do tri godine.
Ivan Đakić ekspresno je isključen iz HDZ-a, a njegov otac Josip Đakić javno se ispričao kazavši da je fotografija koju je objavio njegov sin sramotna i uvredljiva.
Po objavi ove fotke postavilo se pitanje tko su ljudi na fotografiji?
Pupovac kaže da “ustaša drži glavu srpskog vojnika”, dio medija navodi da “ustaša drži odrubljenu glavu Srbina”, a najveći pak opisno da “osoba u ustaškoj odori drži odrubljenu glavu osobe s četničkim znakovljem.
Treba biti vrlo oprezan jer je na Internetu prisutan veliki broj manipulacija.
Nisu rijetki primjeri zamjene znakovlja na odorama vojnika pa se događalo da istom fotografijom ilustrira pokolj koji su činili ustaše, partizani ili četnici.
Posljednjih godina pojavio se veliki broj fotografija pokolja koje su SS trupe počinile nad Židovima u Ukrajini, a koje se pripisuju partizanima u logorima Tezno ili Kočevski rog.
Slično je i s partizanske strane pri čemu iste fotografije koriste kao potvrda zločina ustaša nad zarobljenim partizanima. Postoje i mnogi obrnuti slučajevi gdje se ustaški zločini i fotografije ubijenih civila prikazuju u opisu slike kao partizanski zločini.
Zanimljivo je kako pristalice jedne ili druge ideje i vojske, internet ratnici ovog ili onog rata, svoje zločine guraju onim drugima. Zašto ako su ponosni na svoje vojske i njihov “rad na terenu”?
Kad je riječ o fotografiji koju je objavio Đakić čini se da se s dosta velikom vjerojatnošću može utvrditi da se radi o ustaškom “generalu Drinjaninu” iliti Maksu Luburiću koji drži odrubljenu glavu četničkog vojvode Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četnika.
Fotografija je , prema google-u, nastala u travnju 1945. godine.
Po nekim izvorima u RH, prilično desne orijentacije, slika je nastala na području Lijevče polja, 12. travnja 1945.. “nakon što su ustaše razbile četnike”. Naravno na tim portalima nikada nećete naći da je bilo tko potukao ustaše.
Stoga treba biti oprezan. No ako se porede pisanja srpskih medijima četnički vojvoda Đurišić je doista ubijen od Maxa Luburića , i to tako što mu je Luburić odsjekao glavu u Jasenovcu.
Dok ovo čitaju naši domači sotonisti, štovatelji ustaške fašističke ideologije i kulture smrti, podsjećamo ih da je Max Luburić bio pripadnik one ustaške vrhuške koja je istovremeno ubijala i Hrvate, i utamničavala ih u Jasenovac.
Primjerice legalnog i legitimnog hrvatskog predsjednika Mačeka.
Ovako o smrti Đurišića pišu srpski mediji:
Zašto su ustaše likvidirale Ðurišića
U travnju 1945. dobio sam naređenje od Džala da likvidiram grupu Crnogoraca, odnosno da organizujem njihovu likvidaciju, tj. da ih dovedem do mesta likvidacije i predam Pičiliju, koji je sa svojom grupom vršio likvidaciju logora. Ja sam ga zamolio da me toga oslobodi, jer sam među Crnogorcima poznavao neke studente, te je na mestu mene taj posao izvršio satnik Prpić”, piše Ljubo Miloš, u knjizi Koncentracioni logor Jasenovac.
Miloš o likvidiranju Crnogoraca u Jasenovcu kaže: „ Za ovo vreme dok sam boravio u Jasenovcu, po nalogu pukovnika Džala, likvidirana je jedna grupa crnogorskih četnika – oficira, na čelu sa vojvodom Pavlom Đurišićem”.
Herman Nojbaher, Hitlerov specijalni izaslanik za Balkan, u svom radu Specijalni zadatak Balkan (Beograd 2004, 174-175) navodi da je Pavle Đurišić sklopio ugovor sa ustaškim trupama Ante Pavelića da bi mogao da prođe sa svojim jedinicama kroz Hrvatsku i Istru, gdje su se već nalazile i druge četničke jedinice, kao i ljotićevci i dobrovoljci.
„Ustaše, za koje su do posljednjeg trenutka glavni neprijatelj ostali pravoslavni Srbi, nisu ispoštovali dogovor, postavili su mu zasedu i pobili deo njegovog odreda. Svi četnički oficiri bili su uhvaćeni i ubijeni.
Pavle Đurišić bio je, zajedno sa nekoliko svojih drugova, spaljen”. Đurišića su ubile ustaše, zvanični njemački saveznici. Ako je Đurišić stvarno dobio visoko njemačko odlikovanje od firera „Željezni krst” teško da bi ga ustaše, vjerni Hitlerovi poslušnici „na lomači spalile”, kaže Stanislav Krakov, u knjizi General Milan Nedić. Ustaše su i ostale ljude iz najbližeg Đurišićevog okruženja likvidirale. Pošto su se snage NOBJ približavale Jasenovcu, naređena je od strane ustaških vlasti „totalna likvidacija” logoraša. Nekimaje uspjelo da pobjegnu. Među njima je bio i Miljan Radonjić, predsjednik Pokrajinskog (nacionalnog) komiteta Crne Gore, koji je kasnije uhvaćen i kao četnički komandant strijeljan 1945. godine. Likvidaciju je preživio i Manojlo Mane Veković, poručnik i komandant štapskog bataljona Pavla Đurišića. Vekovića su ustaše sa grupom četnika izvele kod Save da ih strijeljaju. Prilikom strijeljanja Vekovića su ranili i on je pao u rijeku, a pošto je bila noć uspio je da izađe na obalu i krijući se od sela do sela stigao je u Rašku, gdje je iscrpljen dospio u bolnicu. U bolnici ga je prepoznao neki partizanski oficir, poslije čega je bio uhapšen, suđen i osuđen na smrt strijeljanjem, navodi se u Glasniku Srpsko-istorijskog kulturnog društva Njegoš, iz 1992. godine.
Saznanja o tim događajima su i dalje nepotpuna i fragmentarna, arhivska građa je nedostupna, a sjećanja preživjelih karakterišu subjektivnost i odsustvo dokumenata. Tako, na primjer, Stevan Vučetić (Građanski rat u Crnoj gori 1941-45, Detroit, 1947.) piše da su pregovori Đurišićevih ljudi sa ustašama i Sekulom Drljevićem potvrdili poznatu crnogorsku osobinu naivnosti u političkim stvarima, vjerovanje u zadatu riječ, u autoritete. Tako je jedan od Drljevićevih pregovarača, Branko Drljević, student medicine, uvjeravao Đurišića u najbolje namjere ustaša i Sekula Drljevića, obećavajući da se „nikome neće ništa desiti”, u šta je i sam bio uvjeren. A kada je uvidio da su ustaše na prevaru odvele Đurišića i njegove najistaknutije ljude i da je i sam prevaren, izvršio je samoubistvo.
Mihailo P. Minić negira navode o samoubistvu Branka Drljevića, inače Đurišićevog povjerenika, koristeći njegovo srodstvo sa Sekulom Drljevićem. „Još krajem aprila 1945. misionari (Draže Mihailovića) sa Pavelićem, ubili su u Zagrebu Branka Drljevića”, kako bi zameli trag i svjedoka tragične sudbine Pavla Đurišića sa saradnicima.
Zašto su ustaše likvidirale Pavla Đurišića i veliko broj njegovih oficira i drugih istaknutih ličnosti kada je prethodno postignut sporazum o nesmetanom prolazu crnogorskih četnika preko Hrvatske za Sloveniju? U vezi sa ovim postoje različita mišljenja i više pretpostavki, bez oslonca na prvorazredne izvore. Najčešće su u pitanju kazivanja iz tzv. druge ruke. Jedan od boraca Pavla Đurišića u svojoj knjižici Dva svjedoka Vojin K. Janičić smatra da je to „teško i delikatno pitanje” i pita se: „Je li zato što je pogazio ugovor sa Drljevićem i ustašama, zato što je smatran četnikom Draže Mihailovića, kao Srbin ili zato što je popalio Sandžak?” Osim ubistva Pavla Đurišića sa brojnim oficirima i drugim istaknutim ličnostima, u Gradiški i Jasenovcu ubijeni su i svi oni koje je Sekula Drljević smatrao da su opasni za njegov plan, smatra Janičić.
Mihailo P. Minić u knjizi Rasute kosti piše da je sudbina Pavla Đurišića sa vođstvom i odredom, bez učešća dr Sekule Drljevića, Savića Markovića Štedimlije i „ma kojeg drugog Crnogorca”, zapečaćena na sastanku Dražinih emisara i ustaškog vođstva u Zagrebu. Dolaskom generala Vjekoslava Luburića na „teren”, gdje se nalazio Pavle Đurišić, uz saradnju Sekule Drljevića, izdvojeni su, pored Đurišića, Vasić, Baćović, Ostojić, Lalatović, Novaković i još 150 oficira, političara, intelektualaca Crne Gore, Hercegovine, dijela Bosne i dijela Srbije, koje su „putem podle prevare, uz davanje oficirske časne reči hrvatskih oficira za njihovu bezbednost, pali u zamsku tvrđave Stare Gradiške”. Izdvojenu grupu sa Pavlom, brodom, pod jakom stražom hrvatskih ustaša, general Luburić odvodi za Jasenovac, „gde je sa sekirom skidao glave srpskim vitezovima, žrtvama zablude”.
Prema hrvatskim izvorima Đurišić i skupina četničkih oficira su likvidirani u osveti za zločine koje su počinili nad Muslimanima u istočnoj Bosni i na Sandžaku kada su zapalili 33 muslimanska sela i ubili 400 muslimanskih ustaških boraca i oko 1 000 žena i djece. Drinjanin i Ustaše, poznato je Muslimane Istočne Bosne smatrali su hrvatskom braćom, a odziv Muslimana Bošnjaka u Crnu Legiju, koja je imala sjedište na Koševu bio je velik.
Pavle Đurišić bio je četnički vojvoda, rođen u Crnoj Gori 1909. godine.Tijekom 1943. postrojbe pod njegovim zapovjedništvom počinile su brojne pokolje nad muslimanima Bosne, Hercegovine i Sandžaka. Jedan od najranijih događaja bio je niz pokolja muslimana u jugoistočnoj Bosni u prosincu 1941. i siječnju 1942. osobito na području Foče gdje je ubijeno preko 2 000 ljudi. Još neke provale četničkog terora nad muslimanima Foče zbile su se u kolovozu 1942.
Najgori se teror prema muslimanima odvijao u Sandžaku i jugoistočnoj Bosni u siječnju i veljači 1943. “Akcije čišćenja” provedene su najprije u Bijelom Polju, pa u Čajničama, pa u Foči, pa u Pljevlji. Četnički gubici bili su minimalni, a muslimana je stradalo desetak tisuća.
Prema izvješću Pavla Đurišića Draži Mihailoviću od 10. siječnja spaljena su 33 muslimanska sela, ubijeno je 400 muslimanskih boraca i oko 1 000 žena i djece nasuprot 14 mrtvih i 26 ranjenih četnika.
Po Đurišićevom izvješću od 13. veljače ubijeno je oko 1 200 muslimanskih boraca i oko 8 000 staraca, žena i djece.
Četnički gubici u toj akciji bili su 22 mrtva i 32 ranjena. Uništena je sva imovina osim stoke, žita i sijena koji su zaplijenjeni. Gubici muslimana bili bi veći da veliki broj njih nije na vrijeme pobjegao s tog područja, pretežno u Sarajevo.
Te “akcije čišćenja” bile su djelomično provođenje plana koji se posebno spominje u Mihailovićevoj direktivi od 20. prosinca 1941. Đurišiću i Lašiću, a odnosi se na čišćenje Sandžaka od muslimana i Bosne od muslimana i katolika.
Likvidiran je nakon okršaja s ustašama na Lijevče polju kraj Banjaluke 12. travnja 1945. zarobljavaju ga i ubijaju ustaše u okolici Banje Luke. Drugi pak tvrde da je ubijen 21. travnja u logoru u Staroj Gradišci. Srpski izvori tvrde da je ubijen u Jasenovcu.