U poslijeratnim godinama u državi blagostanja bila je radikalna filozofkinja, razotkrila je patrijarhalnu osnovu teorija u biologiji, psihoanalizi, povijesnom materijalizmu; proučavala je rodne uloge i postavila slobodu, pravo na samoodređenje i jednakost kao osnove svih vrijednosti.
Njezina knjiga Drugi spol obvezna je literatura feminističke publike 20. stoljeća. Ona je Simone Lucie Ernestine Marie Bertrand de Beauvoir.
Odrastanje i obrazovanje
Rođena je 9. siječnja 1908. u Parizu u obitelji koja se borila da zadrži svoj buržujski status i u kojoj su djeca odgajana strogo i tradicionalno. Simone je svoj talent za pisanje otkrila u dobi od samo osam godina. Djetinjstvo je provela u katoličkoj školi za djevojčice – mjestu gdje su se odgajale buduće pristojne žene i šutljive majke. Takve su škole bile predmet poruge među francuskom intelektualnom elitom, ponajviše zbog toga što su učenice nastavu pohađale jednom tjedno, u pauzama između molitve i satova kuhanja.
“To što je jedna takva djevojka postala svjetski poznata spisateljica te najvažnija feministička autorica svog stoljeća fenomenalan je uspjeh”, izjavila je Toril Moi, profesorica književnosti na Sveučilištu Duke te jedno od najutjecajnijih imena književne i kulturne teorije danas.
Beauvoir se školovala u privatnim institucijama i upravo zato što je upoznala ograničenost i osrednjost svoje sredine, kao adolescentica je u potpunosti odbacila socijalne i religijske vrijednosti svoje obitelji te život odlučila posvetiti pisanju i proučavanju. Kao sjajna učenica, upisala je studij filozofije u Parizu, gdje upoznaje tadašnju elitu, uključujući Jean-Paula Satrea. Cijeli život njeno je ime vezano upravo uz tog filozofa i književnika, njenog životnog partnera s kojim je više od pola stoljeća dijelila politički i intelektualni angažman.
U dobi od 21 godine postaje najmlađa osoba i tek deveta žena u francuskoj povijesti s položenim državnim ispitom iz područja filozofije. Počinje predavati na fakultetu i objavljuje svoj prvi romanL’Inviteé (1943.). Iako u vezi sa Sartreom, istovremeno održava i druge prolazne veze i upušta se u homoseksualni odnos s nekoliko svojih učenica, zbog čega joj je zabranjen rad u obrazovnom procesu.
Drugi spol
Unatoč tome što je slijedila Sartreove ideje, feminizam je bio njezin „domaći teren“. Godine 1949. objavljuje Drugi spol, knjigu koja je kasnije prevedena na 40 jezika i čiji su ulomci posvećeni seksualnosti i lezbijskim vezama skandalizirali javnost i potaknuli burne rasprave. Simone je upravo zahvaljujući Drugom spolu obilježila brojne generacije žena kroz odbacivanje konvencija i analizu ženskog pitanja.
POZNATOM IZJAVOM „ŽENOM SE NE RAĐA, ŽENOM SE POSTAJE“ BEAUVOIR JE UKAZALA NA ČINJENICU DA JE ŽENSKI SPOL ODREĐEN NE BIOLOŠKOM VEĆ DRUŠTVENOM DEFINICIJOM, TE DA SE SHVAĆANJE SEBE KAO ŽENE FORMIRA POD UTJECAJEM OKOLINE.
Prema de Beauvoir, žene su definirane kao „drugi spol“ od strane patrijarhata pripisivanjem lažne aure „misterije,“ a stereotipiziranje u društvu uvijek provodi dominantna grupa. Ona kritizira klasifikaciju prema kojoj je muškarac apsolutan i transcendentan, a žena nedovršena i osakaćena.
Ostala djela i aktivizam
Godine 1951. de Beauvoir je nagrađena nagradom Goncourt za roman Mandarini, a 1958. objavila je autobiografsku knjigu Memoari poslušne kćeri, u kojoj opisuje predrasude sredine iz koje je potekla i napore da iz nje pobjegne. U kasnijim djelima bavila se pitanjem starenja i odnosom društva prema starima. U Vrlo blagoj smrti (1964.) pisala je o bolesti i smrti vlastite majke, a netom nakon Sartreove smrti objavila je Zbogom: Posljednji pozdrav Sartreu.
„Starost je parodija života,“ jednom je zapisala.
Poziciju središnje figure intelektualnog života u Francuskoj ali i šire iskoristila je za osudu mučenja žena tijekom alžirskog rata za neovisnost i sve češće sudjeluje u raznim aktivističkim projektima, a podržava i maoistički nastrojene studente koji su na ulicama prodavali zabranjene publikacije. Sudjelovala je u prosvjedu protiv zabrane pobačaja te se zalagala i za ostala ženska pitanja, ali kako je bila pod utjecajem angloameričkog feminizma, nije imala previše razumijevanja za novi francuski feminizam koji je promicao obiteljske vrijednosti.
Njezino feminističko djelovanje naišlo je na osudu kada je 1971. potpisala Manifest 343 u kojem su brojne Francuskinje iz javnog života priznale da su pobacile. Među njima je bila i de Beauvoir, iako navodno nikada nije bila trudna. Ipak, Manifest je polučio rezultate, pa je tako pobačaj u Francuskoj legaliziran 1974.
Smrt
Simone je ostala sa Sartreom do njegove smrti 1980., nakon čega je objavila nekoliko tekstova o posljednjim godinama njegova života. Umrla je 14. travnja 1986., a pokopana je zajedno sa Sartreom na groblju Montparnasse u Parizu.
Ivana Cesarec l voxfeminae.net
wpDiscuz