Uzrok ustanka bio je kmetovski položaj kršćana koji su radili kao zavisni kmetovi na posjedima aga i begova, pritisnuti različitim nametima. Zima 1874/1875., u Bosni i Hercegovini je bila posebno oštra i dugotrajna. Snijega je bilo još u travnju, stoka je u velikoj mjeri ugibala, onemogućen je prijevoz sijena, zemlja se nije mogla orati, a nova žetva je bila u pitanju. U ovakvoj situaciji, stanovništvo Bosne i Hercegovine je u potpunoj bijedi čekalo da dođu zakupci koji su bili spremni da usprkos svim problemima i silom utjeraju seljakov dug prema državi. Izjava hercegovačkih seljaka: „Dalje ovako ne može i nećemo, pa makar svi izginuli“, bila je najava skorašnjeg ustanka.
U proljeće 1875. godine po hercegovačkim selima počinju prva jasna govorkanja o pobuni, a odluka o dizanju općeg ustanka je ubrzo donesena na sastancima lokalnih srpskih i hrvatskih prvaka. U blizini Gabele, 19. lipnja su se pod vodstvom katoličkoga svećenika Ivana Musića (rođ. u Klobuku) prvi pobunili hercegovački Hrvati.
O ratnim sukobima svjedoči zapis bosanskog franjevca fra Jake Baltića u “Godišnjaku od događaja i promine vrimena u Bosni 1754.-1882.”: “Vojske se turske napuni Hercegovina; na mlogim mistim pobi se s ustašama, koji turskoj vojsci mlogo kvara činjaju i Turci ih ne mogu svladati, jer u ovim krševitim mistim imali su dosti zaklona od turske sile. Ali drukčije bi u Bosni”. O težini stradanja i pogibelji fra Jako kaže: “Turci su ovog vrjemena grdna krvoločstva počinili, ali ustaše nisu Turcim prašćali. S obadvi strane grozna su se djela činila”.
O pobuni se govorilo diljem svijeta i sa simpatijama se pratila borba bosanskih i hercegovačkih seljaka za spas od četverostoljetnog osmanskog izrabljivanja. Hrabrost ustanika u Bosni i Hercegovini je postala nadahnuće i za druge balkanske zemlje te je krajem travnja 1876. godine izbila pobuna u Bugarskoj.
Nakon ustanka Osmanlijsko carstvo je izgubilo ugled i moć i uskoro doživjelo svoj kraj. Time je otvoren put AustroUgarskom prisvajanju Bosne i Hercegovine.
wpDiscuz