Pitanja koja se nameću nakon ovog teksta:
Zašto Don Ivan Musić nakon ustanka odbija primiti zasluge i odlazi u Beograd?
Zašto je danas zaboravljen u Hercegovini a u svom Ljubuškom ima tek jednu makadamsku ulicu dok fratri imaju čak 14 njih?
Zašto niti jedan Zapadni Hercegovac ne zna koliko su važna imena Mihaila Ljubibratića i Jeanne Mercus za njihovu slobodu?
Dana 19. lipnja 1875. godine u blizini Gabele (u selu Dračevu), u Hercegovini, počela je pobuna hercegovačkih Hrvata pod vodstvom don Ivana Musića, protiv osmanlijske turske okupacije BiH, odnosno počeo je Hercegovački ustanak.
U drugoj polovici 19. st. Osnanlijsko carstvo oslabjelo je iznutra te je gubilo teritorije u ratovima sa Austrijom, Rusijom i Venecijom. I u BiH, koja je bila pogranični i najugroženiji pašaluk Osmanlijskog carstva, dolazilo je do mnogih buna, koje su imale najprije socijalna, a zatim i nacionalna te oslobodilačka obilježja. Nakon sloma bosanskog plemstva, počeli su ustanci pokorenih kršćana, poglavito na granici s Crnom Gorom, koja je sustavno pomagala ustanike. Kada su se u Beču odlučili domoći BiH, tada je car Franjo Josip posjetio Dalmaciju, s ciljem da potakne kršćansku ”raju” uzduž granice na ustanak i pobunu protiv Turaka.
Prva govorenja o ustanku krenula su u hercegovačkim selima u proljeće 1875. godine. I sama odluka o ustanku donesena je ubrzo, na sastanku lokalnih hrvatskih i srpskih vođa. Tako je na današnji dan 1875. kako je i navedeno, počela pobuna Hrvata, a uskoro se, dvadesetak dana poslije, čula i tzv. ”nevesinjska puška” – i Srbi u istočnoj Hercegovini počeli su ustanak, kojima se ubrzo pridružuju i Srbi u sjeverozapadnoj Bosni. Sljedeće godine na stranu ustanika pridružuje se Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora a zatim sljedeće i Rusija, da bi spasila poraženu Srbiju. Hercegovačkim ustankom počela je velika istočna kriza i konačno rješavanje istočnog pitanja.
Tko je Žana Merkus među Otomanima zvana i kao “Crveni Đavo”: Heroina i amazonka Hercegovskog ustanka
Osmanlijsko carstvo svladalo je ustanike, no kako je bilo poraženo od strane Rusije, tako su Turci morali pristati na mir u San Stefanu, te na mirovni kongres u Berlinu 1878. godine. Tamo je (u Berlinu) BiH predana na upravu Austro-Ugarskoj monarhiji, odnosno eurpopske sile dale su mandat Austro-Ugarskoj da s vojskom zauzme BiH, (do tada osmanlijski pašaluk) pod izgovorom uspostave reda i mira, pa je austro-ugarska vojska koju je predvodio general Josip Filipović (sastavljena uglavnom od Hrvata, Srba, Slovenaca i drugih slavenskih naroda u Monarhiji) iste godine prešla granicu i ušla u BiH. U Beču se očekivalo da će operacija proći bez većih borbi, no pravoslavno i muslimansko stanovništvo pružalo je otpor austro-ugarskoj vojsci oko 3 mjeseca, i tada je austro-ugarska vojska zauzela BiH, i Sandžak, (a 1908. izvršila i aneksiju [pripojenje] BiH), pa je vlast Austro-Ugarske u BiH potrajala do 1918. godine.
VOĐA HERCGOVAČKOG USTANKA: Njegovo vojvodstvo Mihajlo Ljubibratić
Junak Hercegovačkog ustanka don Ivan Musić odbio je sve počasti i nagrade za uspjehe u ustanku. Napustio je župu i sa sobom poveo voljenu djevojku Cviju, te su otišli u Srbiju, gdje je desetak godina radio kao poštanski službenik. Umire zaboravljen 1888. godine, u četrdesetoj godini života, i je pokopan na beogradskom groblju.