Nakon što je nedavno dobio ulicu u Sarajevu, general trećeg i sedmog Korpusa Armije RBiH Mehmed Alagić dobio je ovih dana i mural u Travniku, sjedištu Srednjobosanske županije, kojeg su njegove postrojbe, ojačane borcima iz islamskih zemalja, temeljito etnički očistile.
Mural u Travniku logičan je slijed događaja jer nekih posebnih reakcija na ulicu u glavnom gradu BiH nazvanu po čovjeku kojega je smrt spasila suđenja za ratne zločine nije bilo. A kako je šutnja, u ovom slučaju hrvatska, znak odobravanja, obožavatelji lika i djela neosuđenog krvnika i zločinca počast su mu odali, a gdje drugo nego na samom mjestu zločina.
I taj je čin, ako ne jednak, još i veća uvreda za hrvatske žrtve i njihove obitelji od primjerice murala Ratku Mladiću za bošnjačke žrtve Srebrenice. Jer za razliku od Mladića koji je doživotno osuđen za zločine i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, Alagića je pravda zaobišla.
A i da mu se sudilo ne bi se puno toga promijenilo imajući u vidu sramotno niske kazne od tek dvije i tri i pol godine generalima Enveru Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi s kojima je obuhvaćen zajedničkom optužnicom Haaškog suda.
Ali umjesto iste priče kako su svi protiv nas i rugaju se našim žrtvama, zapitajmo se za promjenu koliko smo sami tomu doprinijeli. U konkretnom slučaju odavanja počasti Alagiću, najprije smo šutnjom odobrili da se jedna ulica u Sarajevu nazove po zločincu i krvniku cijelog jednog naroda.
Dva dana otkako je osvanuo i njegov mural u Travniku, i dalje gromoglasna šutnja, od travničkih udruga i hrvatskih političkih predstavnika u jedinom županijskom sjedištu koje nema status grada, do krovnih udruga HVO-a koje su u ovom slučaju čak i zadnje u lancu odgovornost za izostanak reakcije.
Svima koji i dalje traže krivce za nepoštivanje hrvatskih žrtava u BiH topla preporuka; krenimo od sebe, ako legitimnim i nelegitimnim hrvatskim predstavnicima i udrugama koje okupljaju obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelje, dragovoljcima i invalidima ne smeta mural Mehmeda Alagića koji je na morbidan način sve te udruge i stvorio, zašto bi se itko smatrao prozvanim za odavanje počasti zločincu i krvniku Alagiću.
Šutnja je bila i ostaje znak odobravanja i u ovom slučaju. Njome smo odobrili ne samo počast zločincu već i gaženje dostojanstva hrvatskim žrtvama, ali i dali „zeleno svjetlo“ za iskrivljavanje povijesti su kojoj žrtva i zločinac odavno zamijenili uloge.
Dnevnik.ba
wpDiscuz
