Muke po kravama koje su prešle granicu

Slavko (1946) i Jana (1947) Božić i njihov sin Zoran (1977) vratili su se iz izbjeglištva u Srbiji u svoj Žirovac na Baniji prije desetak godina. Došli su u sablasno pusto selo, zaraslih puteva, bez minimalnih uvjeta za život. Njihovu kuću i staju progutao je postolujni plamen. Ali, ništa ih nije moglo pokolebati u namjeri da se vrate i ponovno od nule započnu život na svom zgarištu.

Kući su se ponovno teško, mukotrpno, bez ičije pomoći. Navikli su na muku i rad i zapeli su iz petnih žila. Za nekoliko godina već su imali pet krava, dvadesetak ovaca, pun obor svinja … Stari, ali dobar traktor, priključke. Nisu više morali strahovati od nadolazećih zima, jer su ambari i obori bili puni.

 
No, idila nije dugo potrajala. Prošlo ljeto, početkom kolovoza, baš kada su svi raspoloživi policijski kapaciteti bili angažirani oko dolaska dvadesetak izbjeglih Srba iz Novog Sada u Žirovac da u crkvi Sv. Petra i Pavla obilježe stradanje u “Oluji”, Božići su ostali bez svojih pet krava. Lopovi iz susjedne BiH došli su im te noći u dvorište i otjerali krave preko granice. Bio je to šok i gubitak od kojeg se više neće oporaviti.

Živi sam: Milan Bijelić

– To me je dotuklo. Iziđem to jutro u dvorište i vidim da nema krava. Nema ih u pet, pa u sedam časova. Krenemo da ih tražimo i ne pomišljajući da ih više nećemo vidjeti. Išli smo do granice, sedam kilometara, vidjeli smo tragove i bilo mi je jasno da su prešle granicu. Od šoka sam se onesvijestio – prisjeća se Slavko tog traumatičnog jutra.

Sve je odmah prijavio policiji, a oni su mu već drugi dan javili da su kradljivci uhićeni i krave spašene.

Njegovoj sreći nije bilo kraja. Ali za kratko.Ubrzo je saznao da svoje krave praktično i ne može vratiti u Hrvatsku. Zabranjen je svaki uvoz žive stoke. Božići su bili potpuno zbunjeni. Niti su oni izvezli krave, niti bi ih uvozili. Njima se logičnim činilo da im vrate krave istim putem, kojim su ih lopovi odveli, preko suhe međe. Ali, goveče EU ne poznaje takve improvizacije. Pravila su jasna i stroga.Nadležni službenici Slavka još upozore da svoje krave mora odjaviti jer više nisu kod njega.
– Vidim ja da od toga neće biti ništa. Odlučim da idem preko u Bosnu, kod čovjeka koji je moje krave dobio na čuvanje i da ih tamo prodam. A tamo novi šok. Krave su ušle u nekakvu proceduru i ako ih otuđimo prijeti nam kazna od pet godina zatvora. Više nego onima koji su ih ukrali – ne može se načudi Slavko tim propisima.
Krave su se u Bosni već otelile, ali Božići od tog nemaju ništa, niti imaju od čega živjeti. Krave su im bile sve.
U očaju Slavko je zvao carinu u Zagrebu. Nisu htjeli ni da ga do kraja saslušaju.Rekli su mu da ni jaje ne može preko granice, kamo li krave. Uspio je da upita službenika šta bi se desilio ako krave kojim slučajem same dođu kući. Nije im daleko, a toliko su pametne.
– Doći će ti veterinarski inspektor i narediti da se krave ubiju, a ti ćeš odgovarati za krađu – rekao mu je carinik.

Jana kaže da tu ništa ne može shvatiti, da na takav način ostanu bez krava.
– Kakve su to krave bile, nije ih bilo u cijelom kraju. Hoćeš za vidjeti, hoćeš za mlijeko. Sada smo ostali bez svega, one su nam bile sve. Teliće bi prodali, pravila sam sireve, kajmak, dolazili su mušterije iz Siska, Zagreba, nisam mogla napraviti koliko su ih tražili – neutješna je Jana.
I drugima su, kaže, krali ali samo su njima odnijeli sve. Da su bar jednu ostavili.
– Ja tješim Slavka, bolestan je, imao je infarkt, tešku operaciju, a svu tu muku nosi u sebi. Ja se isplačem, izvičem, pa nekako guram, a kako on to preživljava nije mi jasno – kaže Jana.
Pa da još imaju s kim podijeliti muku.