Tražiti moral u politici jednako je traženju demokracije u Crkvi: Ima je u naznakama, ali suštinski se radi o oksimoronima. Govoriti o politici, a pri tome očekivati moral od iste, naivno je čak i za one koji se bave politikom jako kratko. Pročitavši intervju Drage Bojića dat Franji Šarčeviću, vidimo da naivnost može biti svojstvena i odraslim ljudima.
Bojić, kao urednik primarno vjerskog magazina, u intervjuu ne samo da nije bježao od politike, nego ju je forsirao mnogo više od novinarovog pitanja. Ono što se tiče Crkvenog prepucavanja, i nije toliko bitno. Uostalom, teolozi su se navodno već obračunali zbog ovog i sličnih intervjua. I to je njihova stvar. Ono što se tiče šireg društva jeste ono što Bojić uporno spominje: Hrvate i ukupno društvo.
Ovi mnogo širi pojmovi spojeni su previše puta u intervjuu, da bi bilo koji Hrvat i pripadnik bosanskohercegovačkog društva mogao ostatati ravnodušan.
Nakon prvog, uvodnog pitanja, koje treba dati kakvu takvu važnost sugovorniku, slijedi ono drugo koje je očito posebno motiviralo Dragu Bojića. Pitanje raskola bosanskih sa hercegovačkim franjevcima iz 1992. Bojić objašnjava budućim događajima: „Stvari su iz kasnijeg razvoja događaja postale prilično jasne…“hercegovački sindrom“, odbacivanje Bosne i Hercegovine kao države i društva, kao povijesne datosti i kulturne“. Ide Bojić i dalje pa hercegovačkim franjevcima ispostavlja fakturu za Herceg Bosnu, samoupravu, Treći entitet i HNS. Na pitanje o razlazu iz 1992. Bojić nalazi prostora okriviti hercegovačke franjevce i za „šutnju o zlu koje se dešavalo na „njihovom“ području, šutnja o progonima, zločinima, logorima… U šutnji i zločinima, prema Bojiću, hercegovački franjevci bili su sudionici i kreatori(!!!) u politici progona i ubijanja bosanskih Hrvata. Kao najgori zločin od svih Bojić spominje i preseljenje bosanskih Hrvata na „svoju hercegovačku grudu“. Tu je dakako i hercegovačko sužanjstvo, kao plod veliko franjevačkohercegovačke zavjere. Da ne bude ovdje kraj Bojićevim optužbama, ovi isti franjevci iz Hercegovine istu politiku zastupaju i dan danas i to sve kroz Večernji list!
I to sve u odgovoru na pitanje o razlazu iz 1992. Dakle, do 1992. su bili kako-tako dobri, a onda su pomahnitali u svojim zločinačko koljačkim nakanama, i u cilju rušenju bosanske državnosti, društva i datosti, hercegovački franjevci su vršili progone, etnička čišćenja, ubojstva, zatvaranja i preseljenja. Da ne bi slučajno čitatelj pomislio kako je ovo nešto što je bilo nekad davno, Bojić se pobrinuo da kontekstualizira s današnjom politikom, pa je utrpao i HNS, i treći entitet i Večernji list.
Ne mogu se sjetiti kada se u javnosti mogao naći tekst ovoliko krcat govorom mržnje. Naravno, nema objašnjenja kako su hercegovački franjevci logistički izveli ovakav pothvat. Prema Bojiću (iz kasnijih odgovora) ispostavlja se da su Hrvati (hercegovački franjevci kao najgori među njima) osmislili podjelu Bosne, rat i progon. Pri tom su istovremeno organizirali progon i etničko čišćenje Bošnjaka a onda taj isti pothvat proveli u Bosni, gdje uopće nema hercegovačkih franjevaca! Nakon što su pobili i protjerali Bošnjake, hercegovački franjevci čudnim moćima protjerali su i pobili bosanske katolike, a sve ne bi li ih naselili u Hercegovinu!
Zvuči bizarno!? Ne ako pročitate Bojićev odgovor na pitanje zašto je došlo do napuštanja hercegovačkih franjevaca Svjetla riječi 1992. Jer, iako to Bojić nije rekao, iz intervjua se razaznaje da je Svjetlo riječi jedino što stoji zlim hercegovačkim franjevcima na njihovom zlom planu podjele Bosne.
Ne ulazeći uopće u kategoriju „hercegovački franjevci“ u kojoj Bojić lakonski generalizira sve franjevce, koliko god da ih je, jasno je da ovdje nema mjesta ni logici ali ni moralu. Jer očito je da Bojić kao teolog apelira na nedostatak morala (u ratu i poslije njega) pa onda ne bi bilo loše da pronađe barem toliko (kršćanskog) morala u sebi i dopusti da možda nisu ni svi hercegovački franjevci aždaje kakvim ih opisa u prilično nevinom Šarčevićevom pitanju.
Što demantirati?! Otprilike sve. Hercegovački franjevci, kao uostalom ni Hrvati u BiH, nisu imali nikakav poseban utjecaj na razvijanje rata u BiH. Hrvati u BiH nisu započeli ni rat sa Srbima, a još manje sa Bošnjacima. Jedino za što Hrvatski političari u BiH jesu krivi jeste njihovo sužanjstvo interesima Zagreba i Franje Tuđmana, zbog kojeg su išli ginuti u Hrvatsku a kada su napadnuti u BiH, Tuđman je umjesto pomoći poslao naredbe. A Bojić uglavnom dobro identificira kakve su te naredbe bile.
Onda slijedi treće pitanje, a koje se tiče pitanja o hrvatstvu i katoličanstvu Svjetla riječi. Svjetlo riječi, koliko je poznato, nije dužno uopće biti hrvatsko, pa na kraju krajeva ni katoličko. Zašto je onda toliko bitan karakter lista ako je hrvatstvo i katoličanstvo do te mjere kontaminirano hercegovačkim franjevcima!? I ako Svjetlo riječi nema problema sa svojim hrvatstvom i katoličanstvo, zašto onda Bojić uopće odgovara!? Evo što odgovara. Prvo optužuje one koji iznose te optužbe da su fašisti, što dokazuje njihovim pisanjima:
„Najbolje se to primjerice vidi u prilozima o prognanim katolicima i Hrvatima – reportažama koje od početka rata svjedoče o običnim ljudima, njihovim sudbinama i zlim politikama koje su ih dovele u taj položaj. O tim katolicima i Hrvatima u drugim vjersko-hrvatskim medijima jedva da se nešto piše a i kad se piše, onda se to čini iz klerikalno-nacionalne perspektive koja stereotipizira nacionalnu i vjersku pripadnost na matrici tuđmanovsko-bobanovske politike.“
Bojić ovdje, donekle i s pravom, spočitava selektivnost u izvještavanju o patnjama pojedinih katolika. Ali to bi bio manji problem da ovu selektivnost ne trpa u koš s fašizmom, gdje se već nalazi tuđmanova i bobanova politika. Prvo, Bojić, ako ne kao katolik, onda kao čovjek, bi trebao priznavati svačiju žrtvu, pa i onih koje eksplatiraju „tuđmanovsko-bobanovski“ mediji.
I ovdje je teško naći neku suvislu misao, jer Bojić se obraća čitatelju kao da već zna sve šifrirane identitete o kojima govori. Nema odgovora na pitanje kako „odgovoriti na optužbe o nedovoljnom katoličanstvu i hrvatstvu“ nego se ponovo ulazi u ratne mantre o zlim tuđmanovsko-bobanovskim mašinerijama, koji služe kao pokriće svemu onome što je već naveo u odgovoru na drugo pitanje. Nadalje, Bojić izričito tvrdi da ti i takvi mediji ne govore „o dijalogu, dobrim odnosima i suradnji s drugima, pogotovo ne u većinski bošnjačkim sredinama jer ih je trenutna hrvatska politika u BiH proglasila najvećim nacionalnim neprijateljima s kojima nema suživota.“ Ovdje ne bilo loše upitati Bojića o kojem on dijalogu govori?! Jedini dijalog koji bošnjačka strana priznaje jeste dijalog sa Bojićevim istomišljenicima, koji baš i nemaju utjecaj među hrvatskom i katoličkom populacijom u BiH (što i sam Bojić neizravno potvrđuje). Kako onda da ti povampireni hercegovački franjevci, poklonici ratohuškačke tuđmanovsko-bobanovske politike podjele Bosne gaje dijalog!? Bojić ne daje odgovor kako on vidi dijalog. Kako će kad je i sam zatvorio sva vrata dijaloga govorom mržnje i isijavanjem prijezira prema Hrvatima, političkim neistomišljenicima.
Što demantirati!? Demantirati da je hrvatska politika u BiH fašistička, što Bojić uporno pokušava nametnuti. Hrvatskoj politici se može svašta prigovoriti, ali njena konfuznost i neorganiziranost dokaz je sam po sebi da hrvatska politika nema nikakvu ideologiju, a najmanje fašističku. Hrvatska politika ima jedan dominantan motiv – kriminal. A to je već druga stvar, koja Bojića ne zanima mnogo. On vidi fašizam u činjenici da se ne gaji dijalog s Bošnjacima. Za informaciju: Bošnjaka je najmanje četiri puta više, i teret dijaloga je primarno na Bošnjacima, a ne na Hrvatima.
…
Bojić se ne zadržava samo na jedva skrivenoj mržnji prema hrvatskoj politici u BiH. Mržnju, i to neskrivenu pokazuje prema pravoslavnom kleru:
„Najslabija je suradnja s intelektualcima iz pravoslavnih krugova u Bosni i Hercegovini i uopće u ovoj regiji, ne zato što to Svjetlo riječi ne bi htjelo, naprotiv, već zato što najveći dio njih otvoreno ili prešutno simpatizira velikosrpske i republičko-srpske politike, svetosavlja i kosovsko-metohijskih narativa – riječju – najrigidnije četništvo, što ovaj list često kritizira. Uz rijetke izuzetke, pravoslavni teolozi podržavaju getoiziranu velikosrpsku nebesko-svetosavsku naraciju u kojoj se i ratne zločince časti i stavlja na oltare i u ikonostase.“
Ukratko, pravoslavni kler, osim što je četnički, veliča ratne zločince. Ovo zvuči na objavu rata pravoslavnom kleru. Tako osim što mu smeta neisticanje suradnje i dijaloga s Bošnjacima (kojeg skoro da nema) Bojić inzistira na zločinačkom karakteru pravoslavnog klera pri čemu mu smeta isticenja dijaloga i suradnje sa Srbima, odnosno „republikosrbima“.
Ne mrzi Bojić samo hercegovačke franjevce i pravoslavni kler, nego i one koji ne čitaju Svjetlo riječi. Oni su: „Riječ je najčešće o neobrazovanim zatucanim nacionalistima – sitnim dušama i mediokritetima koji ne podnose duh, mišljenje i drugačijost i koji iz vlastite frustriranosti, ograničenosti i tuposti mrze sve što je ljudsko, što je plemenito, što je dijaloško, pluralno i sekularno.“
U kakvom svijetu Bojić živi!? Kakvo on to mišljenje ima o ljudima!? Neobrazovani zatucani nacionalisti – sitne duše i mediokriteti… itd?! Teško je vidjeti po čemu je Bojić bolji od bilo koga od onih koje mrzi.
Što demantirati?! Zastupanje politike Republike Srpske od strane pravoslavnog klera potpuno je legitiman politički stav, jednako legitiman Bojićevom protivljenju politici HDZ-a. Svetosavlje i kosovsko metohijski narativ je sasvim normalan i nije jasno čemu se Bojić čudi. A to da se ratne zločince stavlja u ikonostase može biti incidentne prirode jednako kao što je škropljenje slike Mirka Norca po katoličkim crkvama. To nije politika Srpske pravoslavne crkve, i u svojoj generalizaciji Bojić je pretjerao. I kao urednik, i kao čovjek i kao katolik.
…
Ovim zastrašujućim intervjuom punim prijezira prema Hrvatima, vjernicima, drugim teolozima, neistomišljenicima pokušava se obračunati sa mnoštvom mrtvih ljudi, trpajući njihove grijehe nekim ljudima danjašnjice. Poziva se na obračun sa domaćim zlima i ratnim zločinima, a da pri tom daje potpuno suprotan primjer. Bojić je svoje neistomišljenike opisao na način da od njih više ne očekuje ni pokajanje ni iskupljenje. On ne očekuje bilo kakve promjene u hercegovačkim franjevcima, pravoslavnom kleru niti „onima koji ne čitaju Svjetlo riječi“. Od njih se treba sakriti u većinski bošnjačka područja, jer kako je shvatiti Bojića, samo se tu nudi sigurnost.
I sigurno da je u njegovom slučaju tako. On, i istomišljenici sasvim sigurno u Sarajevu (i Zenici i Tuzli gdje se često vide) hodaju kao ostvarenje idealiziranih bosanskih katolika koji znaju mjeru hrvatstva i katoličanstva. Dakle, Hrvatstvo je dobro dok se kreće u okviru antisrpstva, a katoličanstvo je dobro dok je u okvirima zadanim Ahdnamom. Sve izvan je nacionalizam, fašizam, logor, klanje, ubijanje, progon, preseljenje, Tuđman, Boban, HercegBosna, HNS, Večernji List…
Tvrtko Milović
wpDiscuz