Published On: Mon, Sep 22nd, 2014

Mrzite, ali u svoja četiri zida

“Sad kad je valjda svima jasno koliko glup i suvišan je bio onaj referendum o braku kao zajedici muškarca i žene valjalo bi (još jednom) povesti u društvu ozbiljnu raspravu o homofobiji. Možda bi nam to napokon stavilo u pamet da u slobodnom društvu čovjek može raditi što ga je volja, sve dok ne ugrožava drugog čovjeka i ne krši državne zakone. U tom slučaju na homofobe bi se, a ne na gay osobe, odnosila ona čuvena poruka: ‘Neka rade što hoće, ali neka to čine u svoja četiri zida.’ U tom slučaju Hrvatska bi bila sretnija zemlja”, piše Ladislav Tomičić.
 
Još uvijek u društvu imamo homofoba koliko vam srce želi, još uvijek je zaljubljenim gay parovima rizično šetati držeći se za ruke ulicama naših gradova, još uvijek nam besprizornici kao životno važne nameću teme od nikakvog značaja, ali nešto se, ipak, promijenilo na bolje.

Od petnaestog dana srpnja ove godine, kad je Sabor usvojio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, u Hrvatskoj je sklopljeno šest životnih partnerstava ili – kako ih na užas gospođe Željke Markić vole nazvati mediji – gay brakova. U tih šest navrata kad su se životna partnerstva sklapala nikom iz udruge »U ime obitelji« nije pala dlaka s glave. Pri sklapanju životnih partnerstava o kojima govorimo nitko nije ozlijeđen. Nije se čak prosječnom Hrvatu-domoljubu-katoliku-heteroseksualcu srušilo niti nebo na glavu. Nitko pri sklapanju »gay brakova« nije maltretirao niti jednog potpisnika homofobnog referenduma, kojim je brak rezerviran isključivo za muškarca i ženu. Crkva nije izgubila vjernike, Željka Markić nije izgubila želju za organizacijom referenduma, heteroseksualci nisu izgubili pravo da trube automobilima kad sklapaju brak, širiteljima zla i mržnje na internetu nisu oduzete tastature.
Sve je ostalo isto; tek je dvanaest osoba stalo pred matičare, praćeno kumovima i kumama, razdraganim prijateljima i rodbinom, te se tamo pristalo međusobno vezati dok ih smrt ili razvod ne rastave. Jedna životna zajednica sklopljena je čak i u Splitu, gradu koji se, primitivnima zahvaljujući, deklarirao kao hrvatski bastion homofobije. Pritom nije u zemlju propala Dioklecijanova palača, nije se dogodio tsunami, niti je božji gnjev sravnio grad sa zemljom. Nije se Splitu dogodilo ništa. Tek su dvije osobe stale pred matičara i rekle – da.
Prisjetimo se sad na trenutak one histerije koju je udruga U ime obitelji proizvela svojim referendumom o ustavnoj zaštiti braka kao zajednice muškarca i žene. Prisjetimo se svih onih jalovih javnih rasprava, a točnije bi bilo reći svađa, prisjetimo se zapjenjenih govornika i odbijanja dijela društva da prihvati činjenicu da oko njih žive normalne, zdrave osobe koje ljube isti spol. Prisjetimo se, na koncu, da je na onaj besmisleni referendum potrošeno okruglih 47 milijuna kuna, što je novac kojim se nekom moglo pomoći, kojim su se mogli graditi vrtići, jaslice, škole, školska igrališta, knjižnice…
Prisjetimo se tog suludog i bespotrebnog troška, prisjetimo se plejade besprizornika koji su nas uvjeravali da smo »mi većina« normalni, a »oni manjina« nenormalni, prisjetimo se onog dana kad smo o tome odlučivali s dominantnom parolom: neka rade što hoće, ali neka to rade u svoja četiri zida. Prisjetimo se i zapitajmo: Čemu? Hrvatska, dakle, danas živi kako je živjela i ranije, prije ovogodišnjeg 15. srpnja.
Još uvijek u društvu imamo homofoba koliko vam srce želi, još uvijek je zaljubljenim gay parovima rizično šetati držeći se za ruke ulicama naših gradova, još uvijek nam besprizornici kao životno važne nameću teme od nikakvog značaja, ali nešto se, ipak, promijenilo na bolje. Dva muškarca mogu stati pred matičara i reći – da. Isto mogu učiniti i dvije žene koje se vole. Nitko za njihove zakletve na doživotnu ljubav ne bi niti znao da nas o tome s vremena na vrijeme ne izvijeste mediji.
Nikom ti ljudi nisu naudili, ništa nam time nisu pokvarili. Naprosto, oni nastavljaju živjeti svoje živote, brinuti svoje brige i radovati se svojim postignućima. Sad kad je ta priča o zajednicama i brakovima završena, sad kad je valjda svima jasno koliko glup i suvišan je bio onaj referendum o braku kao zajedici muškarca i žene valjalo bi (još jednom) povesti u društvu ozbiljnu raspravu o homofobiji, o potpaljivačima mržnje i učincima njihove rabote.
Takva bi nas rasprava možda dovela do zaključka da ovom društvu nema druge nego iskreno pristati na civilizacijsku tekovinu koja kaže da su svi građani jedne civilizirane države jednaki, bez obzira na njihovu nacionalnost, spol, boju kože, vjeroispovijest ili seksualno opredjeljenje. Ozbiljna rasprava o (ne)jednakosti možda bi nam napokon stavila u pamet da u slobodnom društvu čovjek može raditi što ga je volja, sve dok ne ugrožava drugog čovjeka i ne krši državne zakone. U tom slučaju na homofobe bi se, a ne na gay osobe, odnosila ona čuvena poruka: »Neka rade što hoće, ali neka to čine u svoja četiri zida.« U tom slučaju Hrvatska bi bila sretnija zemlja.kraj teksta