Mračna strana ljudske osobnosti: Kako i zašto postajemo zli?

U svakodnevnom životu često smo svjedoci situacija koje završavaju s onom poznatom rečenicom “a bio je tako miran i dobar”.
Što to navodi neke osobe da u jednom trenutku prestanu slušati svoj moralni kompas i iz dobrih ljudi pretvore se u zle? Postoji li mogućnost da su oduvijek bili zli ili ih je situacija u kojoj su se našli navela na to? U tom slučaju, znači li to da su svi ljudi pa tako i oni koje kategoriziramo kao apsolutno dobre – potencijalno zli?
Sve su ovo pitanja na koja psihologija već dugo pokušava odgovoriti.

Adolfa Eichmanna lako je proglasiti zlim. Taj čovjek bio je jedan od organizatora Holokausta, nadležan za masovne deportacije Židova i logore za istrebljenje. Na suđenju u Jeruzalemu osuđen je na smrt vješanjem zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
Politička teoretičarka Hannah Ardent koja je pratila ovo suđenje nije se složila s mišljenjem tužitelja kako je Eichmann nova vrsta hladnokrvnog ubojice. Ardent je zaključila da je Eichman obični birokrat koji sebe vidi kao građanina koji poštuje zakon. On je samo obavljao ono što je doživljavao kao svoju dužnost i slijedio naredbe. Ardent je to nazvala “banalnost zla”. Prema njezinom zaključku, ako dobre ljude stavimo u lošu situaciju dogodit će se loše stvari, piše Psychology Today.

Poznati američki psiholozi Stanley Milgram i Phillip Zimbardo svojim su eksperimentima proizveli dokaze za tu tvrdnju.
Milgram je izvodio eksperiment poslušnosti i pokazao kako su obični ljudi sposobni nanijeti veliku bol drugima samo zato što ih je to tražila autoritativna figura.

Zimbardov “Stanford Prison Experiment” još je više demonstrirao sposobnost čovjeka da postane zao. Zimbardo je grupi studenata namijenio uloge zatvorenika i čuvara i smjestio ih u lažni zatvor. Nakon samo nekoliko dana “čuvari” su se brzo pretvorili u sadiste koji su zlostavljali “zatvorenike”, a sami zatvorenici počeli su zlostavljati druge zatvorenike na zahtjev čuvara.

Moderna psihologija danase se pita jesmo li ipak iz ovih eksperimenata izveli krive zaključke. Psiholozi Thomas Carnahan i Sam McFarland proučavali su profil osoba koje su pristale volontirati u Zimbardovom eksperimentu.
Uočili su kako je ta skupina ljudi već imala više razvijenu agresivnost, vjerovanje u društvenu hijerarhiju i društvenu dominaciju, smanjenu sposobnost empatije i smanjenu motivaciju za pomaganje drugima na osobni trošak. Uočili su i postojanje “tamne trijade” u volonterima, tri “tamne” osobine ličnosti: narcisoidnost, makijavelizam (manipuliranje drugima za osobnu dobit) i psihopatija. Tamnoj trijadi dodali su i četvrtu tamnu osobnost, tendenciju osjećanja zadovoljstva kod nanošenja boli tj. sadizam.
Psiholozi Alexander Haslam i Stephen Reicher proveli su vlastiti zatvorski eksperiment u suradnji s BBC-jem. Zaključili kako su se ljudi u Zimbardovom eksperimentu našli među drugim ljudima s kojima su dijelili postojeće tendencije nasilju i sadizmu, i zato su ih počeli izražavati.

Time su opovrgnuli tvrdnju kako ljudi automatski preuzimaju uloge koje su im namijenjene. Njihov je zaključak da su određeni pojedinci s posebnim vjerovanjima omogućili tiraniju.
Možda dobri ljudi ipak ne postaju zli tako lako. Primjer za to je situacija ratnog stanja. Biolog Frans de Waal kaže kako je zanimljiva činjenica da u doba rata većina vojnika nije voljna ubijati.
“Većina vojnika, iako dobro naoružana, nikada ne ubija. Tijekom 2. Svjetskog rata samo je jedan od petorice američkih vojnika uistinu pucao na neprijatelja. Ostala četvorica ulazila su u velike opasnosti, spašavali druge vojnike, nabavljali municiju, ali nikada nisu zapucali na nekoga iz svog oružja”, rekao je Waal.
Izgleda kako većina ljudi ipak nije spremna samo tako nanositi bol i štetu drugima. Loši ljudi prije će se naći u lošim situacijama. Kada se nađu na okupu s istomišljenicima, rezultat je često – zlo.