Mostarac koji pomaže izbjeglicama u Norveškoj

Šef Ureda za izbjeglice općine Fauske Ermin Krehić tvrdi da su izbjeglice obrazovani i školovani ljudi željni normalnog života.
Mostarac Ermin Krehić, koji je 1993. godine zbog rata u Bosni i Hercegovini izbjegao u Norvešku, sada i sam pomaže izbjeglicama, čiju sudbinu potpuno razumije.
Bivši novinar živi u norveškom gradu Fauskeu gdje je danas šef Ureda za izbjeglice te općine.
Ljudi koji u Norvešku dolaze iz Sirije i drugih zemalja Bliskog istoka, tvrdi Krehić, su visokoobrazovani, školovani na prestižnim sveučilištima diljem Europe.
Želja za životom
Oni vole razgovor, razonodu i željni su normalnog života kao i svi ostali ljudi, kaže Krehić.
“Najviše izbjeglica dolazi iz Sirije i Palestine. Ima dosta i sirijskih Kurda, koji su također jako obrazovani i fini ljudi, a ne ekstremisti, kako ih neki vole nazivati. Ti ljudi mrze Islamsku državu Irak i Levant puno više nego Europljani jer su zbog takvih i sličnih skupina protjerani iz svojih zemalja. Neki dan mi jedan Sirijac priča da je u svojoj zemlji imao tri posla i da u snu nije mislio da će se dogoditi to što se dogodilo i da će biti protjeran. ”
Krehić dodaje da u Norvešku dolaze i ljudi koji su po dvije-tri godine bili u izbjegličkim centrima u Turskoj i drugim zemljama Europe, a kaže da je jasno da se toliko dugo ne može živjeti pod šatorom.
Sada oni u Norveškoj konačno imaju priliku da se smire i započnu novi život.
Ovaj Mostarac se često zna prisjetiti svoje sudbine i razdoblja kada je došao u Norvešku. Kaže da ga duša boli kada na televiziji vidi da policija tuče izbjeglice po željezničkim postajama diljem Europe i da na njih baca suzavce.
“I ja sam prošao dosta toga sličnog. Provlačio se, borio se … Kada smo mi iz BiH primljeni ovdje, Norvežani su nas znali samo s televizijskih ekrana. Gledali su na nas kao na divljake. Te 1993. godine je u Norvešku došlo 13.000 Bosanaca i Hercegovaca, a kasnije će se pokazati da će to biti najbolje integrirana grupa stranaca u norveškom društvu. ”
Krehić kaže da je Norveška postala otvorenija i puno bolje razumije probleme izbjeglica nego što je to ranije bio slučaj.
On, između ostalog, pomaže mladim izbjeglicama nostrificirati svoje diplome da bi mogli pokazati svoje znanje i budu u službi države.
“Kada se nekome u Norveškoj odobri status azilanta, onda ta osoba mora proći jedan dvogodišnji program učenja jezika i privikavanja na norveške radne uvjete. Upravo iz glavnog grada Osla, gdje 40 posto stanovništva čine stranci, dolaze pozitivna mišljenja o strancima, jer da nije njih Oslo bi stalo u razvoju. Stranci rade one poslove koje Norvežani ne žele raditi “.
Ima i onih koji u Norvešku dođu samo da bi dobivali socijalnu pomoć, tvrdi Krehić, ali njih je malo.
Ermin Krehić s izbjeglicom iz Afganistana
“Moram kazati da ima izbjeglica koje primaju veću socijalnu pomoć nego što ja imam plaću. Norveške vlasti kažu da neće dozvoliti da se zbog nekolicine takvih ljudi uskrati socijalna pomoć ljudima kojim ona stvarno treba “, kaže on i dodaje da je proces dobivanja azila u Norveškoj pojednostavljen.
“Izbjeglice prvo budu smještene u azilantsku prihvatilišta.
To su sobe sa zajedničkim kuhinjama i socijalna davanja su tu jako niska. Kada dobiju pozitivno rješenje, to jeste kada ih država prihvati kao azilante ili izbjeglice, onda moraju čekati da se presele u neku općinu. Kada se presele u neku od općina ovdje tu njihova ekonomska situacija postaje bolja. Svaka općina samostalno regulira razinu socijalne pomoći. Država pokriva stanarinu. ”
Jedna izbjeglica, osim pokrivenih troškova stanarine i struje, mora prima mjesečno približno 610 eura, jedan bračni par 900 eura i dodatke od otprilike 200 eura po djetetu.
Nažalost, ističe Krehić, svim izbjeglicama se ne odobri izbjeglički status, tako da oni moraju napustiti zemlju u određenom roku.
Ali, čak iu tim slučajevima Norveška im daje novac, ‘divlje pare’ da dobrovoljno napuste zemlju, što nije uobičajeno.
Ljudi iz politike se čak bune, kaže on, ako zbjeglice koje ne žele da napuste zemlju zatvore u neki od tamošnjih zatvora jer smatraju da oni nisu kriminalci.
Krehić je zaključio da Norvežani kada misle o izbjeglicama polaze od sebe jer su i njihovi preci tijekom Drugog svjetskog rata doživjeli slične sudbine, kada su se ljudi masovno iseljavali u Švedsku.
Također, početkom 30-ih godina prošloga stoljeća u Norveškoj su ljudi gladovali pa su se masovno iseljavali u Sjedinjene Države.
“Ljudi relano gledaju na situaciju s izbjeglicama. Baš neki dan čitam da je jedan bračni par ovdje prodao svoje auto da bi pomogao izbjeglicama i ja mislim da ljudi sve bolje razumiju njihovu situaciju “, zaključio je Krehić.