Aktualni prijedlog SDA o administrativnom preustroju Mostara u dvije općine uzburkao je duhove i iznio na površinu sve višegodišnje licemjerje, petljavine i prijetvornosti većine političkih aktera u i oko hercegovačke prijestolnice.
Mostar je kraj rata dočekao kao podijeljen grad. Nakon 1995. u gradu su paralelno tekla dva procesa, s jedne strane bila je gruba stvarnost na terenu koja se očitovala u činjenici da je većina stanovništva de facto podijeljen grad prihvatila kao trajno stanje, pa smo imali fenomen zamjene stanova iz istočnog za zapadni dio i obratno, gdje su ljudi u formalno jedinstvenom gradu mijenjali stan u “tuđem” dijelu grada za drugi, ponekad na samo par stotina metara zračne udaljenosti, samo da bi se našli na “svojoj” strani, među njima i neki istaknuti političari koji su se javno silno zalagali za jedinstveni grad, “kakav je nekad bio”.
_____piše: Nino Raspudić l nezavisne.com
Istovremeno je na površini išla priča o jedinstvenom gradu, golema sredstva uložena su u obnovu, projekte NGO-a, funkcioniranje zajedničke administracije. Grad je u početku bio preustrojen u šest općina, tri s hrvatskom, tri s bošnjačkom većinom, i “distrikt”, središnju zonu koja je trebala postati jezgra i model za buduće funkcioniranje zajedničkog grada. Sljedeći korak bio je administrativno jedinstven grad, ali s nakaradnim statutom. Činjenicu da su politički najslabiji faktor u BiH Hrvati su osjetili i iznimkom koja je napravljena za Mostar, jedini veći grad u kojem su ostali u većini. Ni u Sarajevu, ni u Banjaluci, ni u Travniku, ni u Bugojnu, ni u Konjicu, ni u Derventi nije se u nacionalnoj strukturi gradskih vijeća fiksiralo stanje iz 1991. već samo u Mostaru, gdje su Hrvati ostali u većini. Dakle, tko je jamio – jamio, ali u Mostaru ne može. Moralno gledano, dok je još bilo potencijala za značajniji povratak izbjeglica u prvim godinama nakon rata, to je po sebi bilo ispravno, ali u cjelini gledano, krajnje nemoralno zato što je model bio partikularan, primijenjen samo na Mostar i nije se proširio na druge gradove.
Jedna od novosti uvedenih famoznim statutom bila je i ravnopravna zastupljenost predstavnika Srba u Gradskom vijeću, ali pošto su Srbi svedeni na petinu prijeratnog broja, praktično ih biraju Hrvati i Bošnjaci. Možeš zatvoriti vrata, ali će ti isti neriješeni problemi iskakati kroz prozor. Borba oko nacionalne dominacije je nastavljena i u novom okviru. I sve to kočilo je normalno funkcioniranje grada. Lokalni izbori u Mostaru na koncu su se pretvorili u popis stanovništva kroz dvije velike liste, uz kalkulacije oko izbora svojih “Srba” i ostalih, a po mogućnosti i nastojanje da hrvatska strana uvali u Vijeće i svog Bošnjaka, a bošnjačke svog Hrvata.
Statut je na koncu proglašen neustavnim jer diskriminira građane, budući da u izborima za Gradsko vijeće glas u (većinski hrvatskoj) Izbornoj jedinici Jugozapad vrijedi pet puta manje nego glas u susjednoj (gotovo apsolutno bošnjačkoj) izbornoj jedinici. Nakon što je sud srušio statut, bošnjačka strana (SDA) se oglušila na provedbu izmjene pa prošli lokalni izbori nisu ni održani. Mostar se još jednom pokazao kao čudo od grada u kojem su i gradonačelnik i Gradsko vijeće godinama izvan mandata, a život i dalje nekako “klapa” dalje.
Jednako kao što su bošnjački političari u Mostaru u godinama iza rata lagali i glumili da su za jedinstven grad, dobivajući tako simboličke poene dobrih multi-kulti momaka kod međunarodne zajednice, a istovremeno opstruirali povratak u Istočni Mostar, danas jedan od etnički najhomogenijih gradskih područja u BiH, tako danas Bošnjaci s pravom mogu sumnjati u iznenada probuđenu ljubav prema jedinstvenom, cjelovitom Mostaru kod HDZ-a.
Hrvatskim političarima je nakon godina i godina autogolova došlo iz primarnog mjesta brige u glavu da je Hrvata u Mostaru više, da su demografski, prije svega zbog zaleđa zapadne Hercegovine, ali i ekonomski, kulturno, sportski, znanstveno jača strana. Sveučilištu u Mostaru danas gravitiraju mladi Hrvati od Posavine, središnje Bosne do juga Dalmacije. Prirodni procesi vode ka tome da hrvatska komponenta u Mostaru biti sve jača i jača.
SDA je toga svjesna i sada izvodi stvari na čistac. Razumljive su frustracije mostarskih Bošnjaka i to da ne žele u funkciji općebošnjačke strategije igranja na građansku priču biti lokalne političke žrtve, jer su Hrvati u Mostaru u poziciji u kojoj su Bošnjaci u Federaciji.
Prijedlog SDA o preustroju Mostara je zlonamjerno interpretiran kao podjela grada, stvaranje dva geta, uz pitanja hoće li se osam tisuća Bošnjaka iz zapadnog dijela grada sada seliti u istočni i slične stupidarije.
SDA nije predložila gradnju par kilometara zida duž bulevara i Neretve, kao u Belfastu, gradu u Velikoj Britaniji odakle nam često drže lekcije, a gdje su dvije zajednice fizički odijeljene zidovima, već želi administrativni preustroj, unutar kojeg Bošnjaci neće moći biti preglasani. U praksi bi formiranje dvije općine značilo i da će se dva budžeta koja cijelo vrijeme neformalno postoje u sivoj zoni ispod stola, formalizirati, jer nema više potrebe da se glumi predstava za međunarodnu zajednicu.
Preustroj grada u dvije općine osigurao bi da Bošnjak bira sam sebi vlast u općini “Mostar Istok”, ali bi dovela do još bržeg povećanja ekonomskog, infrastrukturnog, kulturnog i inog jaza između dva dijela grada. Zapadni dio bi dodatno ekonomski prodisao kad bi skinuo s proračuna nerazvijeniji istočni. Politički gledano, umjesto da se kao do sada nužno homogeniziraju oko dvije liste kako bi se preglasalo “protivničku” stranu, čitaj – uvalilo svoje Srbe i ostale u Vijeće, u dvije općine bi mogao zaživjeti lokalni politički pluralizam. Što bi u toj promjeni bilo s pozicijom Srba? U jedinstvenoj mostarskoj općini su politička moneta za potkusurivanje, u dvije općine, uz zajamčena mjesta, mogli bi imali mogućnosti doista sami izabrati svoje predstavnike. Licemjerno je to što sarajevskim medijima koji se oglašavaju oko Mostara nije problem to što je i Sarajevo podijeljeno ne samo u nacionalno homogene općine, nego i u dva entiteta. Komentirajući prijedlog SDA može se zlonamjerno govoriti o “podjeli Mostara”, ako je moguće dijeliti nešto što je već podijeljeno, ali i dobronamjerno o “administrativnom preustroju”, koji bi grad učinio funkcionalnijim bez natezanja preko i ispod stola. Hrvatska strana nema razlog da ne pristane na preustroj grada u dvije općine sa zajedničkim gradskim službama, ali fingirat će da je za “jedinstven i cjelovit grad” jer joj je Mostar, gdje je jača, glavni adut u igri oko preustroja na razini cijele Federacije.
Mostar je opet žrtva šireg neriješenog stanja u državi. Ono što uvijek vrijedi istaknuti je da Mostar nije negativni “grad slučaj”, nego je pravi fenomen to koliko se ljudi u Mostaru svih ovih godina u osnovi ponašaju normalno, uzevši u obzir nenormalnu situaciju zadnjih četvrt stoljeća, što je kulminiralo činjenicom da u gradu više nema ni lokalnih izbora ni prave vlasti. Pariz, London ili New York bi u takvim okolnostima okončali u kaosu, Mostar je, unatoč svim jadima, pogotovo onima koji se o njemu najviše “brinu”, nevjerojatno žilav grad.
wpDiscuz