Sir Thomas More (7. veljače 1478. – 6. srpnja 1535.) engleski je pravnik, političar ihumanist. Katolički je svetac, mučenički ubijen u progonima Henrika VIII. tijekom odvajanja Engleske od Katoličke Crkve. Poslije njegove pogibije, Erazmo Roterdamski je zapisao: „Toma More, lord kancelar Engleske, čija je duša bila bjelja od ikojeg snijega, genij kakva Engleska nikada nije imala – nikad takvog neće više Engleska ponovo imati premda je majka mudrih glava.“
Piše: Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
Poznat je po djelu „O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopija“ u kojem je 1516. kroz kritiku aktualnog društva prikazao drugačije čovječanstvo, zamišljenu idealnu zajednicu na imaginarnom otoku Utopiji. U toj državi bez privatnog vlasništva, odluke se donose zajednički, a svaki pojedinac ima obvezu proizvodnog rada.
Toma je uvidio kako su se mnogi, uključujući i kler, jadno ponijeli pred prijetnjama smrti tiranina Henrika VIII., a sliku je prikazao paralelnom situacijom porobljenih europskih kršćanima kojim tiranski vladaju ili im prijete Turci. „Dijalog o utjesi u nevoljama“ kojeg je Toma More napisao u zatočeništvu, predstavlja raspravu o strahu; strahu od samoće, strahu pred patnjama i pred smrću, strahu za spas duše i strahu od Sotone. Odvija se među Vincencijem i njegovim starim stricom ili ujakom Antunom u Ugarskoj pred turskom prijetnjom, nakon što su Turci zauzeli Beograd.
U tom razgovoru Antun konstatira da Turci ne bi mogli osvojiti tolike krajeve da su se kršćanski knezovi ujedinili. Tumači bijes kršćana koji su prešli na islam:
„Nema rođenog Turčina koji bi bio tako okrutan kao kršćani kad otpadnu od vjere. Ako ustrajemo u vjeri, u opasnosti smo da nas okrutnije muče i da umremo strašnijom smrću od naših sunarodnjaka u domovini nego da nas zarobe Turci i odvedu u Tursku.“
Toma More izražava ono čega je Europarano postala svjesna – da dogovora s Turcima nema. Sultan je obećao nešto Ugrinu i pogazio riječ, na što ga je ovaj diplomatski upozorio. Sultan se ražestio:
‘Ni moja usta ni moja ruka neće nada mnom gospodariti da svežu moje tijelo po njihovoj volji. Hoću tako biti gospodar njihov da – ma što usta rekla i ruka napisala – ja ću ipak ostati slobodan da učinim što mi se prohtije ne pitajući ih za dozvolu.’“
Englez je prikazao ono što i naš narod izrekom: „Ni u moru mire, nit’ u Turčina vire.“
Odnosi svjetonazorski promijenjene engleske politike prema Osmanlijama i Turcima kasnije su se mijenjali, do veće suradnje, pa i pomoći u njihovim sukobima s narodima katoličke i pravoslavne tradicije u Europi./HMS/