Published On: Sun, Dec 31st, 2017

Moralizatorski paraziti žive od vijesti o crkvenim pedofilima, napadnutim homoseksualcima i pretučenim ženama

“Skeptična sam prema moralizatorskim parazitima koji javne poslanice temelje na popovanju drugima u pokušaju iznuđivanja emocionalne reakcije svoje ciljane skupine. To su oni koji žive od vijesti o crkvenim pedofilima, napadnutim homoseksualcima i pretučenim ženama koje koriste, točnije iskorištavaju, kako bi u društvu promovirali svoju ‘moralnu osjetljivost'”, kaže za Direktno Marija Selak.

Filozofkinja Marija Selak u posljednjih je nekoliko godina, zahvaljujući sudjelovanju u HRT-ovoj emisiji Peti dan, ali i objavljivanju različitih ogleda i polemika u mnogim medijima postala jedna od najpoznatijih društvenih analitičarki u hrvatskoj javnosti.

U novogodišnjem intervjuu za Direktno otkrila nam je kako vidi stanje hrvatske politike danas, kako gleda na društvene podjele te što priželjkuje u 2018. godini.

Glavne podjele u društvu nastaju na osi lijevo-desno. Koliko je ta crno-bijela dihotomija, najčešće tumačena u manihejskom ključu, umjetna; može li je se nadići i kako?

Problem nije u samoj dihotomiji jer se društvo može razvijati i dijalektički, odnosno borbom dviju suprotnosti. Poteškoća se nalazi u tome što pojmovi „lijevo“ i „desno“ u praksi ne odražavaju svoje izvorno značenje, stoga navedena dihotomija zapravo ne postoji. Naime, u našem političkom prostoru sadržaj tih pojmova djelomično se preklapa, a djelomično oni služe da bi se imenovalo neke druge društvene pojave. Preklapaju se utoliko što je, primjerice, ekonomska politika HDZ-a i SDP-a, kao stožerne desne i lijeve stranke, gotovo identična.

Oboje bi htjeli zadržati političku kontrolu preko klijentelističkih mreža nad većim dijelom gospodarstva, dok u onom manjem segmentu kojeg ostavljaju slobodnim promiču ideologiju poduzetništva, baš kao i svenarodna reforma obrazovanja koja bi od toga učinila predmet, valjda kao što su nekada bile Osnove marksizma ili Obrana i zaštita. Nadalje, liberalno tumačenje odnosa roda i spola podržava i HDZ, barem na gradskoj razini, i SDP. Tko je tu onda, i na temelju kojih kriterija, lijevo, a tko desno?

Na drugoj razini, u pogledu proširenja značenja pojmova „lijevo“ i „desno“, hrvatski je kuriozitet, djelomično povijesno uvjetovan, da ljevičarima desničar najčešće označava „ustašoidnog primitivca“, a desničarima ljevičar „staru komunjaru“. Fašist je pak antifašistima nositelj apsolutnog zla, i obrnuto. A onda se obje strane, na tragu crveno-crne dihotomije, odnosno izvan svake argumentirane rasprave, međusobno pokušavaju u javnosti pribiti na stup srama.

Bavite se bioetikom, disciplinom koja će u bliskoj budućnosti vjerojatno sve više dobivati na značaju. Koje izazove razvoj tehnologije postavlja pred čovjeka 21. stoljeća, produbljuje li se nesrazmjer između tehnološkog i etičkog napretka, kako gledate na koncept transhumanizma?

Tehnički je napredak očit, a za etički je veliko pitanje je li uopće moguć. U tom smislu, kada jaz između naših tehničkih mogućnosti i naše etičke zrelosti postane prevelik eksplodirat će – atomska bomba. Navedeno nije distopijsko strašenje, nego konstatacija povijesne činjenice. Da se to ne bi ponovilo, od presudne je važnosti isticati da je znanje prvenstveno odgovornost, što nalaže oprez u uporabi moderne tehnike.

Stoga transhumanizam, kao pokret koji vjeruje da će nas tehnika osloboditi svih bioloških ograničenja, predstavlja intelektualno izazovnu vježbu koja nam svojom slikom vrlog novog tehniciziranog svijeta pomaže u osvještavanju lažne alternative, ali i onoga što trebamo učiniti danas kako bismo sačuvali temeljne pozitivne karakteristike ljudskog bića, poput sposobnosti moralnog djelovanja, koje se razvijaju prvenstveno kroz društveno-kulturni, a ne tehnički napredak.

Budući da kao društvena analitičarka hrvatsku politiku promatrate sa strane (što vam možda omogućava bolji uvid), koji vam se njezin problem čini najvećim, najsveobuhvatnijim, najštetnijim i najteže iskorjenjivim?

Broj jedan je svakako pravosuđe, čiji se problemi protežu od same materije, dakle namjernog kreiranja manjkavih zakona koje se onda ozbiljuju putem politički podobnih podzakonskih akata te koji time omogućavaju sistemsku korupciju, do još gore prakse – političkog kadroviranja, koje seže sve do izbora ustavnih sudaca, na tragu vrlo opasnog sljubljivanja izvršne i sudske vlasti.

Na političkoj razini najveći je problem negativna selekcija – okoštale stranačke strukture koje su bazirane na autoritarnom sustavu koji omogućuje napredovanje isključivo poslušnicima. A na onom najvažnijem, općeljudskom nivou, najštetnije je stavljanje privatnog interesa ispred javnog dobra, odnosno profita ispred ljudskih prava, što vidimo u tome da se „zdravi“ proizvodi, rađeni po ekološkim standardima, dodatno naplaćuju, umjesto da je „nezagađenost“ hrane preduvjet njezinog izlaska na tržište.

Kritizirali ste perpetuiranje stereotipova o ‘Rvatinama’ kakvima se služi dio javnosti, poput Brune Šimleše. Je li za naše društvo veći problem samo postojanje takvih predrasuda, kao krajnje pojednostavljenih modela za tumačenje stvarnosti, ili činjenica da se njima služe pojedinci (ne samo Bruno Šimleša) koji su stekli auru intelektualnih i moralnih vertikala?

Kao teoretičaru, ali i znatiželjnom ljudskom biću, zanimljiva mi je diskrepancija između teorije koju netko zastupa i njegove prakse. Na tom tragu, Šimleša mi je poslužio za primjer toga kako smo često, što svjesni, što nesvjesni, nosioci istih predrasuda protiv kojih se borimo.

Što se tiče intelektualnih, a nadasve moralnih vertikala, na načelnoj razini, skeptična sam prema moralizatorskim parazitima koji javne poslanice temelje na popovanju drugima u pokušaju iznuđivanja emocionalne reakcije svoje ciljane skupine. To su oni koji žive od vijesti o crkvenim pedofilima, napadnutim homoseksualcima i pretučenim ženama koje koriste, točnije iskorištavaju, kako bi u društvu promovirali svoju „moralnu osjetljivost“.

Smatram to štetnom pojavom jer nije bazirano na želji za iskorjenjivanjem društvenih nepravdi, nego na potrebi za vlastitom samopromocijom. Osim što je profitirati na tuđoj patnji degutantno, to je ujedno, prema Kantu, izvor svega zla, koje nastaje podređivanjem univerzalnog moralnog zakona vlastitim sitnim interesima. Budući da navedeno kreira privid „glasa slabijih“ u javnom prostoru, onemogućuje se pojava autentičnih boraca za opće dobro.

Kako biste ukratko ocijenili općedruštvena zbivanja u Hrvatskoj tijekom 2017. godine, što biste izdvojili kao dugoročno najvažnije događaje, a što očekujete – ili barem priželjkujete – u 2018. godini?

Stvarno suočavanje s posljedicama Agrokora zasigurno je ono što će najviše obilježiti iduću godinu, ali i godine koje slijede, jer je zasad na djelu privid normalizacije stanja koji je omogućen državnom intervencijom. Na tragu vašeg prvog pitanja o načinu nadilaženja lijevo-desne dihotomije, priželjkujem uspješan referendum o izbornom zakonu koji bi zabranom predizbornog koaliranja, za početak, prislilio političke elite da zastupaju ono za što su bile izabrane, što bi bio prvi korak prema demokratizaciji društva.

Kao posljedicu direktnijeg izabiranja očekujem i značajnije promjene u sastavu sabora te na razini vladajuće oligarhije. Također se nadam radu na nedostatcima, ali i osvještavanju prednosti života u Hrvatskoj. U tom smislu smatram ključnim prokazivanje aktera i posljedica maligne medijske kampanje koja namjernim širenjem defetizma pretendira na to da ukaže da je Hrvatska najgore mjesto za život na svijetu, za što me ne bi čudilo da u pozadini ima za cilj rasprodaju dobara onemoćalog naroda koji će naivno pretrčati u „obećanu“ zemlju. A onda, kada se ta bjelosvjetska iluzija razbije, neće se imati gdje vratiti.