Sjeli smo uokrug kao mali Indijanci koji osluškuju disanje zemlje. Eh, lako je njima bilo s netaknutim bogatstvima prirode, imali su što i osjetiti : čudesnu snagu vode, silinu vatre, čaroliju šuma i planina, a ovoj našoj današnjoj zemlji možeš dati samo kvalitetnu reanimaciju u kakvom je stanju.
Ali i tu smo u škripcu, jer mi ne znamo reanimaciju zato što prilikom polaganja vozačkog prva pomoć u našim krajevima se uopće ne polaže, već se onako pokloni, kao „baš mi ti ovako izgledaš ko netko ful bistar i vidi se na tebi da ćeš znat djelovat ako bude krizna situacija, evo ti potvrda, fala živio…“.
Ups, opet krivi smjer. Tako minijaturna, nezgodna pukotina u vremenu kroz koju sam umalo ponovo propala u trodimenzijalnu prošlost ljepšeg naboja. Prokletstvo, kako me vuče k sebi ta moćna socijalistička naprava. No way. Modernisti, ne brinite. Ovo će biti o budućnosti. Boljoj, ljepšoj, sretnijoj. Onoj koja samo čeka na nas, eno je tamo iza ćoška, vidiš li, koja nam radosno širi ruke da joj se bacimo u naručje. Samo trebamo biti strpljivi, malo se prošvercavat laganini kroz ovu sadašnjost, zatvoriti oči gdje ugledamo problem, prigristi jezik gdje bi htjeli viknuti, i eto ti budućnosti, leprša ko najljepši prizor iz Santa Barbare, ono kad je Kruz našao Idn, čuju se fanfare, padaju šarena srčeka s neba, a ljudi se smiju i smiju i uživaju i gori sve.
Mala rodica priča kako joj je pola razreda (kćerke i sinovi probranih) otišlo u ZeGe na pripreme za fax i kako je ušao profesor u učionicu i vidjevši njih onako malo, sav snužden rekao – “Ostala samo šaka jada…“.
Mala je na kraju svog srednjoškolskog školovanja i pod hitno joj treba smisliti buduće zvanje. Jer danas roditelji, kao okosnica planeta svoje djece, najbolje znaju što oni trebaju postati, jelte. Mali od onog će bit doktor, mala od one arhitekt. Pa su i tetak i tetka počeli kalkulirati. Destinacija je Mostar. Sveučilište za koje ni ne znaš hoće li ga uopće biti sutra kad se probudiš na istom mjestu. Jer vrlo lako se može desiti da nekome od ekipe Ljubić, Kvesić, Ćorić & company padne na pamet da samo skupe sve zgrade ko lego-kockice i presele ih u nečiju bašču. Ili ih bace niz Neretvu. Ili…a mogu što hoće bokte. A ti jadni studošu samo šuti i trpi i plaćaj. Nadasve plaćaj.
Prvo su prekrižili sve one s kojih ne znaju nikog. Ostalo tužnjikavo društvo od tri fakultetske institucije. Na jednom će pomoći fratar (sorry, dragi moj vjerni Chestertonu, nadam se da to nisi ti, u suprotnom sljeduje me triangl apologije…postaš’mo ko Ratovi Zvijezda: ), na drugom od strine zet koji je oženjen za malu od strike, na trećem može probat i sa svojim ocjenama pričaju ljudi. Nije problem. Jer sve za djecu. Sve za budućnost. Sve za rapsodiju u ružičastom, kad će ona u nekom Benetton kompletiću kupljenom na rate pred ozarenim pukom preuzeti diplomu od rektora okićenog onim lancem i tu staviti točku mučnom razdoblju kopiranja skripti, plaćanja režija, neinformirane referade, čekanja profesora iz Hrvatske, odgođenih ispita, prepisanih ispita, kupljenih ispita…Ma sve će to završiti kao pod prstima poznatog iluzionista jer ona ima plavu tubu s kojom je osvojila svijet. Aha.
Dok se ne probudi nakon pijane fešte. I onako mamurna shvati da se natječaji u novine daju iz fore, jer na svim navedenim mjestima već sjede ljudi, a ti ljudi su znanci od znanaca, sretnici koji ubiru državnu plaću i obavljaju fascinantan posao degustiranja jela i pića po raznoraznim lokalitetima. Dok ne shvati da gradom drmaju moćnici, a postati jedan iz njihove svite podanika nije lako. Tako da njeni snovi završavaju negdje između polica šarenog butika sa garderobom iz Kine ili ako je baš prava sretnica sa trbuhom pod bijelom haljinom dok pod rukom drži nekog rukometaša ili lovaša i klizi prema oltaru sretna jer je ispunila sve svoje želje i skovala budućnost za vikendicom na Blidinju i stanom u Makarskoj.
Budućnost naše zemlje je fenomenalna. Neopisiva, dapače.
Čekaj, pa mi ni nemamo zemlju. Imamo „ovo nešto“ u čemu živimo. Nešto što nitko ne priznaje, nešto iz čega svi žele pobjeći. Kako bih vam objasnila to nešto…hm…pa najčešće nalikuje cirkusu, u kojem imamo svjetskog goniča robova, vođu vesele karavane, on je uvijek iz neke poznate metropole i uvijek ima milijun ideja kako našu priredbu učiniti fantastičnom i nikakvu realizaciju iste, pa naš mali cirkus uvijek čami na staroj ledini i nigdje ne putuje. Već godinama. Sve je zahrđalo. A moćan smo tim. Glavnu točku šou-programa čine tri klauna. Svako malo se mijenjaju, ali nikome nisu smiješni. Ponekad imaš osjećaj da su satkani od fatamorgane. Jer tu su, a kao da i nisu. I nikog ne čine sretnim, a to je posao klauna, zar ne. Ispod njih su žongleri. Barataju s našim živcima, novcima, imovinom. Često nam kradu naše cirkuske odore i svi to znaju, ali nitko ne smije reći, jer tri klauna bi vas mogla baciti lavovima za takvu vrstu izdaje. Žongleri voze najbolja vozna sredstva u našem cirkusu. Bicikle i tricikle. A mi svi hodamo pješke. Uz njih su obično i trbušne plesačice. Sjajne, dotjerane i uvijek spremne učiniti nezaboravne trenutke za iscrpljene žonglere. One to rade svojim tijelom. U ritmu istočnjačke glazbe. U našem cirkusu najgore prolaze oni kojih je najviše. Oni kojima se publika najviše divila. Koji daju sebe za taj cirkus. A to smo mi. Akrobati. Balansiramo na tankoj žici tog ludila godinama. Krpamo kraj s krajem. Preskačemo najveće gadosti zatvorenih očiju. Pravimo se da je sve fino. I šutke trpimo cirkusnu hijerarhiju. Dugo nam nitko već ne plješće. Dugo nismo vidjeli svjetla pozornice. Svijet je izabrao nove cirkuse koji prate trendove, koji ih zabavljaju, koji se moderniziraju u skladu s izumima tehnologije.
Mi smo zapeli u trećoj brazdi. Ali ne brinemo. Jer budućnost je tu. Iza ćoška. Bolja, ljepša i sretnija. Sad će ona doći svaki čas. Zeznula se samo oko načina prijevoza. Pošla je vlakom. A nije znala da su kod nas tračnice sjebane baš kao i mi.
wpDiscuz