Mlinarević: Ovo je moj krik, Bukača je gorjeti za slobodu na lomači mahale

Razgovarao: Faruk Vele l Radiosarajevo.ba

No, ono što se proteklog ljeta doživjela književnica, novinarka i aktivistica Martina Mlinarević svakako je bio vrhunac sadizma u našem javnom prostoru. Takva razina mržnje, prezira i želje da se jednu osobu progoni i zatuče, primjer je bešćutnog lova na ljude.

Posebno su za autora ovih redaka bili šokantni izrazi prijezira u komentarima koje su protiv Martine iznosile pojedine žene, majke…, ispisujući uvrede od kojih se i danas tresu i nebo i zemlja.

Zato nisam bio iznenađen kada je Mlinarević ovih dana objavila skori izlazak njezine knjige pod naslovom “Bukača” u izdanju sarajevskog Buybooka. Prava Herka, kako će reći Martina, jedino bi tako mogla odgovoriti na sve što je proteklih godina, na bigajri–hak, doživjela. Ona i njezina porodica.

Tim povodom Martina ekskluzivno za Radiosarajevo.ba govori o svojoj novoj knjizi, napadima, progonima i uvredama, koliko se istina isplati, porodici i prijateljima, bosanskohercegovačkoj političkoj sceni i odlascima mladih.

Iskrvariti – do kraja

Radiosarajevo.ba: Nakon velikog uspjeha Vašeg “Huzura”, najavili ovih dana ste novu knjigu pod naslovom “Bukača” koje će prvo predstavljanje imati na zagrebačkom Interliberu 15. novembra. “Huzur” je pratio Vašu intimnu dramu, borbu s bolešću, ali i, kako bi kazala Kristina Ljevak, borbu sa Bosnom i Hercegovinom. Šta čitatelji mogu očekivati od “Bukače”?

MLINAREVIĆ: “Bukača” je na neki način nastavak “Huzura”, jer počinje upravo gdje je “Huzur” stao, par dana prije izlaska “Huzura” iz tiska, par dana prije prve mostarske promocije i par dana prije moje najteže operacije. Smatram da je “Bukača” moje najintimnije i najogoljenije pisanje otkad pišem.

Pisanje ove knjige za mene je osobno bilo najteže, jer se radi o nečemu o čemu sam stoječki šutjela, dok su se dešavale moje javno obznanjene borbe vezane za karcinom i postkarcinomske terapije.

Pisanje “Bukače” značilo je iskrvariti iz dna sebe, apsolutno zanemariti sve književne forme, očekivanja ili književnu kritiku, knjiga je to koja je morala biti napisana kao krik, kao opomena, kao testament i nauk svim djevojčicama sutrašnjice u Bosni i Hercegovini.

“Bukača” je pobuna, razarajuća bol, izlazak iz šablona. “Bukača” je gorjeti za slobodu na lomači mahale. “Bukača” je priča o viktimizaciji, stigmatizaciji, predrasudama, licemjerju, moralnoj policiji u nemoralnoj zemlji, turbovjernicima što kamenuju drugačijeg od sebe, o prekasnoj zemlji nađubrenoj stigmama, tabuima, šovinizmom, mržnjom, “Bukača” je ljubav iznad svega toga.

MLINAREVIĆ: Interes je sjajan, nevjerojatan, silno se radujem Interliberu i prvom doticaju čitatelja s knjigom. Imam, kao i uvijek, veliku tremu jer izuzetno poštujem ljude koji me čitaju. Knjiga izlazi iz tiska za Interliber, ali odmah nakon sajma u Zagrebu biti će i sarajevska promocija, tako da me i to dodatno veseli.

“Huzur” je objavljen u sedam izdanja i nekoliko prijevoda, mostarsko pozorište ga postavlja na scenu u januaru, a pripremni radovi su završeni i za film, kojeg će raditi jedan sjajan redatelj iz Hrvatske, tako da – sretna sam žena.

Iza mene je zdravstveno najgori period života, a osobno najljepši. Valjda je tako kad toliko blisko osvijestiš svoju smrtnost, sve radiš iz petnih žila.

Nisu me pokolebali

Radiosarajevo.ba: U recenzijama je zabilježeno kako ste do sada pisali brutalnu istinu, ali da ste u knjizi “Bukača” otišli “na sam rub poimanja brutalnosti u ogoljenoj iskrenosti koja boli”. Koliko je Bosni i Hercegovini, ali i svima nama danas potrebna ta “brutalna istina”, i je li ona put u oslobođenje? S druge strane, koliko sve to ima smisla?

MLINAREVIĆ: Nema apsolutno nikakvog smisla. Ništa meni dobroga nije donijela moja otvorenost u slovima i postojanju, osim meni po glavi.

Međutim, ja drugačije funkcionirati ne znam. Smatram da je istina jedini put u oslobođenje, a sloboda je konačni cilj svakog individualnog postojanja.

Dok dišem borit ću se za prava svih onih čije se slobode zatiru, što je posebno važno u balkanskim plemenskim svjetonazorima, čiju sam patologiju najzornije osvijestila na svojoj koži u proteklom periodu ‘čoporativnog čerečenja’. Pa uzalud. Ničim me nisu pokolebali i moje izazivanje najgoreg u ljudima samom činjenicom da ne prihvaćam živjeti po mahalskim poimanjima stvarnosti čini me samo ustrajnijom u mom putu da do kraja demaskiram najcrnje šovinizme, patrijarhizme, gnojne zadahe lova na vještice.

Radiosarajevo.ba: Vaš rad prate ogromni pritisci. Najbolje to potvrđuju prijetnje koje ste primali nakon skandaloznog poteza festivala u Čitluku. Šokantno je da „istražni organi“ nisu pridali gotovo nikakvu pažnju onom što ste proživljavali. Šokirao sam se zbog jezika mržnje kojeg su neke žene upotrebljavale protiv Vas, recimo. To mi je nekako strašno. Šta sve to govori o nama i BiH danas? Morali ste otići iz Hercegovine zbog sličnih događaja…

MLINAREVIĆ: Šokantno i šokirajuće bilo je svima iole zdravog razuma da pročitaju sve to.

Kroz godine svog medijskog rada naviknula sam na osporavanja, najmizernije uvrede i prijetnje. Moje mišljenje se apsolutno kosi s većinskim mišljenjem kraja u kojem živim i na to sam se kroz godine naviknula.

No, ono što je ovaj put bilo drugačije jeste taj privatni moment u bolesti, gdje još uvijek, ni sad dok razgovaramo, ne shvaćam da postoje ljudi koji pod vlastitim imenom i prezimenom napišu da žele da me rak raskomada, da mi dijete dobije rak, da mi odrežu i drugu sisu, citiram.

To je za mene jedan sasvim novi nivo poremećene patologije koja užasava sve u čovjeku. Većina tih ljudi na profilnim fotografijama je sa sve križevima i ispred crkvi. Društvo novinara je prijavilo sve nadležnima, dva puta sam bila na višesatnim ispitivanjima u FUP-u i nije urađeno apsolutno ništa, kako sam i očekivala.

Međutim, znam da je sankcioniran govor mržnje i osoba koja je prijetila g. Wigemarku putem portala. Onog dana kad građani ove zemlje budu u istoj ravni kao i vlastodršci moći ćemo razgovarati o pravu i pravdi, a i o zemlji.

Kad me pitate za reakcije žena, upravo zato „Bukača“ govori djevojčicama sutrašnjice. Da ne budu te i takve žene. Da se izdignu iz kolektiva, da misle svojom glavom i bore se unatoč hijenama.

U mom slučaju rijetke su, ali iznimne bile takve žene u Hercegovini, kroz cijeli ovaj period. Njihova imena zato danas nosim kao zastavu, jer su imale snage da suprotstave žlibinskom poimanju svijeta i pružile su ruku kad je bilo najteže.

Nedavno sam jednoj takvoj rekla: „Hvala“. Odgovorila je: „Ja sam samo radila ono što je bilo normalno“. Ta rečenica je skršila sve u meni. Želim da moja Una odraste u nekoga tko će biti na takav način normalan.

Ono što moram istaknuti, prije dvije i pol godine sam se odselila sa Širokog Brijega koji je često u našim pojmovima viđen kao zadnja utvrda zadrtosti. Prije toga sam deset godina živjela na Širokom Brijegu.

Svih tih deset godina, oni se nisu slagali ni sa čim što sam ikada pisala ili radila, imala sam brojne probleme, ali sam uvijek imala i svoju slobodu.

Nakon svega ružnog što se dogodilo u zadnjoj godini dana, kad pomislim na Hercegovinu i zadnje dane moje progonjenosti, što u mom rodnom kraju, što po ostalim hercegovačkim mjestima, apsurdno je i prekrasno da je Široki Brijeg ostao mjesto koje se nije slagalo ni s jednim mojim stajalištem, ali ga je uvijek poštovalo.

Radiosarajevo.ba: Gdje crpite snagu za svu ovu borbu? Kako sve ovo proživljava Vaša porodica?

MLINAREVIĆ: Ja sam Bik po horoskopu i Herka po geografskom i životnom opredjeljenju, tako da je to vjerojatno dobitna, nesalomljiva kombinacija.

Sve ovo ne bih mogla proći bez bezuvjetne podrške i ljubavi svog Gorana i kćerke Une. Oni su moj stup, snaga, tvrđava, smisao. Poneki heroj u rodbini i par prijatelja na prste ruku, koji su ostali blizu kroz sva sranja, najvrjednije su što posjedujem. Ova je oluja načinila takav sklad na kraju i ostavila samo najbolje pokraj mene. Sretna sam da svoj život dijelim s Dežulovićima i Jergovićima i Bursaćima i Puhalom.

Novih sukoba neće biti

Radiosarajevo.ba: Godinu dana nakon izbora, vlast u BiH nije formirana, vidimo stalne tenzije, prepucavanja, prijetnje… Znam da ste donekle odustali do komentiranja politike u BiH, no ono što vidimo je iznimno zabrinjavajuće. Neki bi, čini se, bili kadri izazvati nove sukobe da se održe na vlasti. Kako Vi na sve to gledate?

MLINAREVIĆ: Ono što sam sigurna, novih sukoba biti neće. Zapravo, možda i hoće jer sve što vrijedi i misli svojom glavom odlazi iz ove zemlje. Što je i dobro. Onda se možda mogu da se potuku samo stranački podanici za krvožedno komadanje lešine i plijena.

Nakon našeg zadnjeg razgovora napali su me da podržavam iseljavanje mladih iz BIH. Apsolutno točno!

Svijet je danas postao globalno selo, na sat vremena leta smo od najvećih europskih gradova. Voljela bih da mladi osjete život u neopterećujućem društvu koje vrednuje drugog i drugačijeg, da im s leđa konačno otkačimo šlepere terora i zamora sa temama ‘đe se čiji pradedo borio’ i kako se tko zove.

Voljela bih da iskuse svijet mogućnosti, da se omjere u svijetu raznolikosti, otvorenosti i prihvaćanja. Naš najveći poraz je taj što ljudi više ne odlaze odavde iz egzistencijalnih razloga nego jer im se više ne živi ovdje. Kratko i jasno. Ne žele odgajati djecu ovdje. Ne žele potrošiti živote svoje djece kao što su potrošili svoj na isprazne uzaludnosti dobro plaćenih nacionalizama. I ja za svoju Unu želim da odraste negdje drugo. Negdje gdje ti ne žele odsjeci drugu sisu samo zato jer ne misliš i ne živiš kako su oni to zamislili da moraš.