Vodorige su bizarne kreature koje krase crkvena pročelja diljem Europe, a objašnjenje koje ćete prvo čuti uz njihovu svrhu je drevni oluk koji kišnicu sprječava da nesmetano curi niz zidove katedrala.
Zanimljivo, no ne i ekonomično i logično rješenje. Originalni francuski naziv za vodorige je gargouille, što se povezuje s prijevodom ‘gutati’ ili ‘ispirati grlo’. Prijevod vodoriga je tako kombinacija svih ostalih značenja. Nerijetko idu bok uz bok s akvaduktima i dužina im diktira daljinu odbacivanja kišnice.
Svjetski povijesni fenomen, ne samo gotički
Ako nema svrhu odvoda vode, nazivaju je i ‘groteskom’ ili ‘himerom’. Neki pak smatraju da služe i kao strašila za golubove i druge ptice koje bi u suprotnom fekalijama oštetile tisućljetne zidine. Mitologija daje okosnicu nastanka priče i govori o Svetom Romanu, kancelaru merovinškog kralja Klotara II, koji se u sedmom stoljeću borio sa zmajem Gargouilleom u Rouenu. Zmaj je rigao vatru, a Roman ga je svladao i prikačio na križ, te ga je kasnije zapalio. Kako je zmajeva glava bila otporna na potpalu nju je upotrijebio kao ‘strašilo’ – postavio ju je na crkvu radi zastrašivanja zlih duhova i zaštitu klera. Priča je naravno zanimljiva, ali nije istina da je prvi izvor. I tomu nije jedini dokaz više različitih verzija storije.
Već i pronalazak drevnih egipatskih vodoriga koje su gotovo identične ovima na gotičkim katedralama. Kako su isti simboli pronađeni i u Grčkoj i ostatku svijeta čisto sumnjamo da su korišteni samo zbog kiše jer na brojnim navedenim klimatskim zonama kiše niti nema. Barem danas. Groteska i sličnost s demonima iz srednjovjekovnih Grimorija (magijskih obrednika) dovodi nas do poveznice sa simbolikom tajnih društava inkorporiranu u gotičke katedrale. Ako postoji veza onda vodorige svakako predstavljaju tradicionalne europske bogove iz vremena prije penetracije bliskoistočnih religija na stari kontinent. Tako bi unutrašnjost crkve prezentirala svetinju dok bi vanjski dio simbolizirao proklete duše i sve zabranjeno.
Demoni i bogovi europske tradicije
Zanimljiva su i tumačenja da bi vodorige zapravo bile ekspresije starih i zabranjenih tradicija, pošto se u Egiptu i Grčkoj najčešće nalaze simboli animizma i šamanizma – koji nisu specifični za mitološke obrasce civilizacija koje su ih postavile. U kršćanskoj Europi samo je njihovo postavljanje izazvalo velike prijepore. Tako je sveti Bernard već u 12. stoljeću kritizirao arhitekte da ‘ne postoji logika iza postavljanja čudovišta, zmija i zvijeri’ na pročelja svetih hramova i crkvi. Posebno su crkvene oce smetali zmajevi koje su poistovjećivali s Luciferom. Smatrali su da je vrag našao utočište u crkvi i da je ovo djelo onih koji crkvu žele uništiti. Hajka je išla sve do križara, templara i mitskih graditelja gotičkih katedrala.
Danas se zapravo jako malo autora pozabavilo sa simbolikom vodoriga. Pojedini analitičari ukazuju na sličnost u prikazima vodoriga i određenih demona, starih bogova, sila prirode ili pak mitoloških kreatura. Ukoliko obratimo pozornost na te zapanjujuće sličnosti zbilja možemo posumnjati kako su autori i arhitekti crkvi istu štitili od demona upravo demonima. Omiljeni prikazi ovih krilatih i demonolikih bića su oni s glavama lava, psa, vuka, orla, zmije, koze, majmuna ili pak himera (mutanata). Francuska je možda najpoznatija destinacija u priči, no običaj kao što smo naveli nije rezerviran samo za Europu i Srednji vijek. I očito je da je u pitanju graditeljska tradicija. No što iza nje stoji vjerojatno nikad nećemo doznati.
wpDiscuz