S obzirom na to da ga se nema s kim porediti, može se slobodno reći da je Šobić naš najveći pjesnik studentskog života
Miladin Šobić bio je jedna od originalnijih pojava jugoslovenske muzičke scene. Ni za njega se, kao ni za bilo koga drugog, ne može reći da je bio jugoslovenski Dylan, iako se to za mnoge danas govori. Međutim, on je tom epitetu najbliži. Za razliku od drugih, dijeli ga samo količina opusa. Šobić je objavio samo dva albuma te ostavio pregršt festivalskih i demo snimaka. Nedovoljno za količinu kvaliteta kakav se može pripisati Dylanu. Po svemu ostalom, on je taj. I glasom i stasom podsjeća na njega. Ustvari, pravednije bi bilo reći, ako podjednako poznajemo obojicu, da Dylan podsjeća na Šobića jer ovaj ima neuporedivo bolji glas, a, bar iz perspektive današnje estrade, i izgledom je od Dylana mnogo privlačniji. Također, bolji je i kao gitarist. Međutim, nije imao tu sreću s dugovječnošću karijere da nam kao Dylan podari masu stihova nalijepljenih na muziku, i obratno, na način da pred pjesmom ostanemo zatečeni kao pred Taj Mahalom i kristalno nam postanu jasna poređenja poezije, muzike i arhitekture.
Ipak, cijela pomenuta pregršt je umjetnički dojmljiva i vrijedna kad se gleda u kompletu: aranžman, muzika, tekst, glas. Kad se tekstovi gledaju odvojeno, mali ih je broj u cijelosti poetski uspjelih, ali ima veliki broj uspjelih i originalnih stihova.
Prvi album “Ožiljak” objavio je 1981. Druga pjesma na A strani „Stare novine“ postat će jedan od njegovih najvećih hitova i odmah nam reći s kim imamo posla kad je on i kao čovjek, ali i kao autor u pitanju, što je kod njega, uostalom, bilo neodvojivo. „Stare novine“ je sintagma koja je obilježila svakog ko se jasno sjeća Jugoslavije. Njih su obično skupljali osnovnoškolci da zarade džeparac prodajući ih svakom ko se bavio preradom papira. „Stare novine“ su tako postale okoštala sintagma, one ustvari više nisu bile novine, kao što ni lanjski snijeg nije više bio snijeg. Šobić je tu sintagmu u svojoj pjesmi osvježio, ona je postala najljepša zastava s najljepšom simbolikom, identitarni moment koji dokazuje bezbrižnost i životnu radost.
*
Čitam neke stare novine.
Čitam neke stare novine.
Uzmem čitam novine.
Čitam neke stare novine.
Čitam neke stare novine.
A život moj lumperaj…
*
Stare novine su u njegovim rukama ogledalo jednog ljepšeg, starijeg svijeta. Mjesto bijega od konzumerizma i života posvećenog sticanju novca.
Šobić jest bio čovjek starog svijeta. Pojaviti se sam s gitarom i kao takav prvi album izdati tek 1981., da nije bio talentovan koliko jest, bio bi doživljavan kao čudak. Vrijeme akustičara je bilo prošlo. Prolaz su imali samo oni na koje je publika već bila navikla kao na takve. U to vrijeme, već gotovo jedini, bio je Ibrica Jusić s pet albuma, desetinama festivala, stotinama koncerata, teatarskih nastupa i nekoliko važnih nagrada iza sebe. Šobić je nepogrešivo asocirao na to vrijeme šansonijera, čovjek koji bar jednu deceniju kasni, a može se reći i dvije. No, to mu nije zamjereno, naprotiv.
Uvodna pjesma na istom albumu također je interesantnog naslova: “Džemper za vinograd”. To je ujedno i Šobićeva najuspjelija metafora, odnosi se na vinogradara. Vajka se tu kako želi napustiti studij i upisati zanat da bi u refrenu poentirao:
*
čuvati ga zime.
*
Ta pjesma odmah je otkrila i najbitniju dimenziju Šobićevog stvaralaštva, a to je studentski život. Ni u klasičnoj poeziji u Jugoslaviji, a pogotovo u pjevanoj, gotovo da o tom nema pjesama. Da Selma nije putovala na fakultet i da Đoletova Olivera nije sletila niz hodnik studenjaka, gotovo da se studentski dani ne bi ni spomenuli. S obzirom na to da ga se nema s kim porediti, može se slobodno reći da je Šobić naš najveći pjesnik studentskog života. Baš kao što je Ćopić bio najveći pjesnik đačkih dana, tako je ovaj studentskih.
Najljepša njegova studentska pjesma, ali i ljubavna, nalazi se također na albumu Ožiljak i zove se “Kad bi došla Marija”.
*
Jedem sendvič uz tetrapak?
Tugu odagnala, radost bi mi dala Marija.
I vrtim se u krug.
Možda siđe Marija.
Tugu odagnala, radost bi mi dala Marija.
*
Ljubavi se najčešće, pogotovo u pjevanoj poeziji, veličaju kroz pretjerivanja, superlative, opisivanja, srcedrapateljna osjećanja, a ovdje ništa od toga. O Mariji ništa ne znamo, ni boju kose ni očiju, ni da li ima “bujne grudi” i “medna usta”, ni “umilni glas” ni “vitak stas” i šta sve već žene u pjesmama imaju. I upravo zato je najljepša od svih opjevanih jer je najtajanstvenija. Ostavljeno je da joj učitavamo šta želimo, ako za tim uopšte ima potrebe, a nema, jer kad bi pokucala bilo kome na vrata i rekla ja sam Marija iz Šobićeve pjesme svako bi je prihvatio onakvu kakva izgledom jest, ali nesumnjivo kao duševni spas. Za razliku od Šantićeve Emine, preko koje bi svako želio svoj ukus samjeravati s Aleksinim ili Andree, Lejle, Marine, Azre, cure iz Zenice što nosi dokoljenice i svih drugih o kojima su pjevani ljetni hitovi. Naravno, isto se odnosi na muška imena. Oni su opjevani s još više pretjerivanja.
Marija na značaju dobija kroz suprotstavljanje svakodnevnici, ili bolje reći supostavljanje jer ta svakodnevnica nije teška ni sumorna, samo monotona. Marija je neće poništiti, nego uljepšati. Ona je ono jedino što joj fali. Uspjeh ove pjesme je i u izboru riječi kakve su sendvič, tetrapak, novogradnja, zidar, gradski autobus na koje je teško naići u poeziji, pogotovo ljubavnoj. Šobić ih je uveo a da to ne zvuči ni nezgrapno ni smiješno. Naprotiv, simpatično je. Nema ko ne može prizvati vlastite uspomene u sjećanje povezujući ih s tim riječima i da mu bude zanimljivo, a da to prvi i jedini put uradi zahvaljujući Šobićevoj pjesmi. Uspomene obično prizivaju velike riječi: ljeto, more, majka, otac i sl. Nismo ni svjesni kako su i neke naizgled nebitne stvari oko sebe okupile neke lijepe trenutke naših života. Šobić ih je, kako bi se u teoriji reklo, izvukao iz automatizma percepcije.
Šobić ima još dvije pjesme koje se direktno odnose na situacije iz studentskog života, druge dvije su neobjavljene, to su “Ašik Ajša” i “Desetka iz drugarstva”. Međutim, sve pjesme s prvog albuma i gotovo sve neobjavljene lako je pripisati studentskom iskustvu.
Drugi album objavit će 1982. pod nazivom “Umjesto gluposti”. Poetski zanimljiva i najuspjelija na tom albumu je “Željezničke tuge”. Socijalna slika društva opisana je kroz čekanje voza na željezničkoj stanici. “Skupljam se, što sam manji više vidim”, najinteresantniji je stih u pjesmi. Ništa nije rekao nego istinu – što si manje primjetan, više primjećuješ, ali rečeno je to tako kao da kaže nešto novo i kao da to do tada niko nije znao. A radi se ustvari o tom da je mali broj ljudi uopšte i želio da primjećuje, većina je uvijek više željela da bude primijećena, i zato stih djeluje kao otkriće. Ne radi se o novoj istini, nego o novoj perspektivi.
U pjesmi “Svetozara Markovića 39”, s istog albuma, kaže:
*
tragom svoje posljednje suze.
*
Da se pjesma sastoji od ova tri stiha, bila bi savršena. „Splav meduze“ ovim stihovima daje pjesničku snagu. Niko ga nije upotrijebio kao metaforu za ljubavno, emotivno stradalništvo, a dočarava ga na najupečatljiviji način ako znamo istorijsku podlogu priče, pa i intertekstualnu poveznicu sa slikarskim djelom istog naziva.
Šobić je jedini autor čije su neobjavljene pjesme, neki demo i radijski snimci, jednako popularne kao i pjesme s albuma. U pojedinim slučajevima i popularnije. Njihovom otkriću doprinio je internet, ali i Šobićev rani prestanak s izdavanjem albuma i sviranjem uopšte. S pojavom interneta, ti snimci su ustvari bili dugo očekivani povratak umjetnika kojeg su ljudi voljeli. Međutim, te pjesme i kvalitetom nisu odudarale od Šobića kakvog smo poznavali s njegovih albuma i, najvjerovatnije, razlog za njihovo neobjavljivanje i nije ležao u kvaliteti.
Teško je ući u trag autorstvu tekstova kad su te pjesme u pitanju, ali je istovremeno lako povjerovati da su Šobićevi. To su ti motivi, ta emocija, taj bunt, taj svjetonazor. U svakom slučaju autorstvo treba istražiti, no ostaje činjenica da ih je Šobić, ne htijući, prosto logikom savremene tehnologije, popularizirao. U tim pjesmama ima, prije svega, uspjelih poetskih momenata. Takav je, recimo, „livada od pučine“ u pjesmi Svetionik. Vrlo zanimljiv proizvod jezika kontinentalca u susretu s morem. Gotovo cijela lijepa je na albumima neobjavljena pjesma „Bolesno ljeto“, koju zbog toga i cijelu navodim.
*
a razbi se okno nebeskoga luka.
i na njima jata pokisnulih ptica.
mirišljave kiše i bolesno ljeto.
iz koje se lopov praznih ruku vraća.
ili pisma što ih šalje jedna žena.
na ovu hladnu ljetnju kišu koja pada.
*
Ova pjesma je krajem sedamdesetih na Festivalu Beogradsko proleće osvojila prvu nagradu za tekst. „Umuknu zvono crkve mojih htijenja“ je vrhunski stih. Odlična metafora, on više ne priziva ništa što želi. „Pokradena bašta“, toliko da se i lopov iz nje praznih ruku vraća je također dobra metafora. Jednako kao i „Melem životnoga saća“ te poređenje tijela sa strašilom u žitu. Ubjedljive su za doživljaj duševnog stanja, ali i ostali stihovi atmosferu pjesme čine dojmljivom, gotovo dučićevskom.
Tekstualno najuspjelija pjesma koju Šobić izvodi poznata je pod nazivom „Ko vižljastu munju“. Otpjevao ju je 1979. u emisiji Dragana Radulovića posvećenoj mladim slikarima Crne Gore. Te godine Crnu Goru je potresao najrazorniji zemljotres koji je ikad zabilježen u toj zemlji. Sve je bilo obilježeno temom zemljotresa, a Šobić pjeva o slikaru koji ga pokušava naslikati.
*
Ko ti to bolan utuvi u uši?
i crtaš čoeka što se s brdom ruši.
ili Crna Gora kad zaljulja se.
Ko bi to breme uprtio na se?
i veliš e ćeš da nacrtaš tugu?!
sivu bi ti boju našao u pluća.
kako ti zelenko na nebu zavrišta?
i u letu grom ko poparu liže?
da si mu u ruke turio i gusle.
i veliš ećeš da nacrtaš tugu?!
(nerazumljivo)
pa ajde, sokole, zapni ako možeš!
i veliš ećeš da nacrtaš tugu?!
*
Cijeli tekst pjesme je nemoguće naći u pisanom obliku, pa sam ga transkribovao iz emisije koja je objavljena na Youtubeu. Jedan stih mi je ostao nerazumljiv. Pjesma je tematski originalna. U prvom planu je opisivanje jednog slikarskog pokušaja, a u drugom ono o čemu slikar pokušava da se izrazi, o zemljotresu. Poređenje četke s vižljastom munjom je odlično. Slikar kao i munja želi da osvijetli, prepadne i pogodi istinom koju vidi. Lirski subjekt međutim izražava sumnju da je to moguće. On čak i ironizira slikarov pokušaj i ta ironija je uspjela. Leteći pas koji kao poparu liže grom ne može da ne nasmije, a pogotovo komentar da mu je još trebao u ruke gurnuti i gusle. I time, ustvari, pjesnik potencira neizrecivost tuge a svaki pokušaj da se strahota zemljotresa opiše ocjenjuje banalnim, smiješnim, infantilnim. To radi na originalan način, bez patetike. I zato je ova pjesma vrhunska. Insistiranje na crnogorskom jeziku, što je tad bilo odstupanje od srpsko-hrvatskog standarda, temu savršeno precizno lokalizira ali daje također pjesmi na melodioznosti, kao i na perspektivi. Čini se da se ni na jednom jeziku tako lako ne može izreći gledanje odozgo, s blagim ironijskim potcjenjivanjem, koje istovremeno izražava i čuđenje kao na crnogorskom. U ovoj pjesmi je to postignuto s onim „e ćeš da nacrtaš tugu?!“
Inače, ono što je vrijedno za Šobića napomenuti a itekako se tiče njegove poezije, jest upravo upotreba crnogorskog jezika. Taj jezik jest bio i jezik i književnosti, ali je kao takav ostao u okvirima drevnosti, gotovo isključivo Njegošev. Kad je muzika u pitanju, opet je bio u davninama narodnih pjesama, pogotovo guslarskih. U popularnoj kulturi, on je u ostatak Jugoslavije dolazio u vidu humora. Prije svega humorističke serije „Đekna još nije umrla, a kaće ne zna se“ i viceva. I jedno i drugo bilo je prilično profano i više je služilo za širenje stereotipa o Crnogorcima, pogotovo onog da su lijeni, nego da uši ostalih Jugoslovena za taj jezik oplemeni. Šobić je bio jedini pop fenomen koji nas je tom jeziku približio, na njemu je pjevao i rock i blues i šansonu i to vrhunski.
On danas u Crnoj Gori, pogotovo u njegovom Nikšiću, ima status žive legende. Dobio je 2016. godine državnu, Trinaestojulsku nagradu, što znači da njegovo djelo predstavlja trajno dobro Crne Gore. Nema sumnje da će se tamo mnogo šta po njemu zvati. Trebalo bi i drugdje. Činjenica je i to da bi njegovo ime najbolje pristajalo studentskim domovima.
Amer Tikveša, Prometej.ba
wpDiscuz
