Tog Badnjaka 2008. godine, ili 2009. kako me javno ispravlja Vlastimir Mijović, desetine sarajevskih kolega su mi čestitale „praznik“. Jedini praznik koji slavim je prvi maj, pa mi je trebalo nekoliko minuta da shvatim čemu čestitke. Iako sam nekoliko puta napomenuo da se ne radi o prazniku nego o Božiću (kojeg ionako ne slavim, al hajd), kolege su bile uporne: Sretan praznik!
Naivni 26-godišnjak iz provincije; mislio sam da ljudi ne znaju. Nema puno ljudi u Sarajevu koji slave Božić, pa kolege odlučili čestitati svima onima za koje oni misle da slave.
To je lijepo.
Ono što nije bilo lijepo te 2008. godine jeste ukupno okruženje u Sivom domu u kojem sam radio. Bio je to period početka najcrnjeg govora mržnje s ekrana FTV-a i otvorene netrpeljivosti prema svemu što je hrvatsko, barem što se Sivog doma tiče. Plod takve atmosfere, i moje primjedbe na licemjerno čestitanje „praznika“, koje uostalom traje do danas (u tom se pogledu nije ništa promijenilo), jeste moj tekst o Bošnjacima.
Prošle su godine, tekst je zaista narastao do razine manifesta. Svatko ga doživljava na svoj način. Neki mu daju proročanske epitete. Medijska kampanja Avaza (i drugih medija) „Bitno je biti Bošnjak“ iz 2013. kada je novinar i kolumnist Dnevnog Avaza bio i Vlastimir Mijović, dokazala je da su najmanje dvije teze iz mog teksta točne.
Drugi su tekstu dali fašističke epitete. Ok, možda je stil neprimjeren ali sadržaj nije fašistički. No, u Sarajevu je ionako sve što dolazi izvan Kotline fašizam.
Antifašist i antimrzitelj Vlastimir Mijović je imao sedam godina da pripremi Osvrt na moj tekst, „razmontira“ i mene i teze mi. Na kraju krajeva, ni sam se danas ne slažem sa svojim tekstom „Bošnjaci…“ Danas bih ga u biti ne bih ni napisao, jer najmanje dvije od tri glavne teze teksta su zastarjele i prevaziđene. Bajate, što bi rekli novinari.
Ali ne i Mijović. Za njega nema bajate informacije. Za njega je Alijino nepotpisivanje „podjele Bosne“ jednako aktualno danas kao i prije 25 godina. To je sasvim logično od čovjeka koji je proveo karijeru „opstajući“ u sarajevskim medijima. Pa se onda ruga meni što nisam opstao. Naravno da nisam opstao, jer za razliku od Mijovića nisam amputirao kičmu.
Zašto je Vlastimir Mijović čekao sedam godina da reagira na tekst? Pa zato što je trebalo toliko godina da postane netočan.
Je li me Mijović svojim tekstom razmontirao!? Oko tisuću „lajkova“ na njegovom osvrtu smatra da jeste. To je ujedno i najlajkovaniji tekst na blogu. Takva podrška je posljedica Mijovićeve karijere provedene u dokazivanju lojalnost bošnjačkom nacionalizmu, i raskrinkavanju fašista poput Milovića. To je ok. Neki su takvim dokazivanjem postali gradonačelnici Sarajeva, neki članovi Predsjedništva, neki ministri, neki direktori, a neki, kao Mijović, postali su kolumnisti.
Njemu je smiješno što nisam opstao na bošnjačkim medijima (TVSA, VOA, FACE TV), kada je recept opstanka tako jednostavan. Istina, dok sam bio na VOA taj recept nisam znao, pa sam SDP-ovom intervencijom potjeran. Zato sam birao svaki sljedeći medij – na kojem mogu izraziti svoje mišljenje. Odnosno, biti novinar. To su oni mediji koje Mijovića ne zanimaju.
I onda, jesam li razmontiran i raskrinkan? Osim optužbe da mi je tekst mrziteljski, da mrzim Bosnu i Bošnjake Mijović u biti samo prepričava moj tekst s izrazima neslaganja. Jasno mi je da se ne slaže. Mislim da se ni jedan Bošnjak ne slaže s mojim tekstom. On ne ostavlja prostor dijalogu, i u određenom smislu jeste uvredljiv. Zato ga više i ne bih napisao u onoj formi. Ali iznesene teze su tada bile točne. Da Bošnjaci ne žele nacionalnu državu (na što se Mijović najviše zgraža) konstatacija je koju je i sam potvrdio! Uostalom, je li negirao bilo koju moju tezu?!
Od svega što je napisao, ostaje samo optužba da mrzim Bosnu i Bošnjake. To mi je lako demantirati, jer ja jednostavno ne mrzim nekog. Na žalost, nema pouzdanog načina da se isto dokaže, pa će mi bošnjački nacionalist Mijović morati vjerovati na riječ. Što se tiče Bosne, ja je poznajem bolje od Mijovića i volim više od Mijovića. To mogu dokazati.
Ali, recimo za potrebe ovog teksta, da mrzim Bosnu. Dužnost novinara Mijovića je da brani moje pravo da mrzim Bosnu. Kako je Mijović više Bošnjak nego novinar, upotrijebio je provjereni recept:
Sebe postaviš kao patriotu
Izmisliš neprijatelja
Pozoveš na linč neprijatelja
Tako se patriot, novinar, lojalni Mijović junački obrušio na mene iz sedam godina pripremane klopke. Nikad nije kasno biti general poslije bitke. Da sam se ugledao na starijeg kolegu i opstao u Sarajevu, možda bih izvadio njegove tekstove stare sedam, ili sedamnaest godina, pa da vidimo njegove teze, i drže li vodu danas.
Recimo da za potrebe ovog teksta mrzim i Bošnjake. Trebalo mi je nekoliko dana da izračunam, i da izađem sa (i dalje nepotvrđenim podatkom) da sam do sada u karijeri TV novinara radio sa 370 kolega. Skoro sve Bošnjaci! Ili kako to mnogi od njih vole reći – Bosanci. Čudan sam neki mrzitelj Bošnjaka… Vjerojatno uživo hinim finoću, a onda se raspalim po Poskoku, i kontam da nitko neće pročitat. E pa, sve sam prevario, ali Mijovića ne.
Kada je već tako osjetljiv na izljeve mržnje, čudno je da nije reagirao na izljeve mržnje i „mnogo uvredljivih poruka“ prema meni koje je primijetio na facebooku i Klix-u.
On te komentare razumije i opravdava, jer na koncu, ipak ja mrzim Ono što se mrziti ne smije. Priznaje da je potpomogao širenju teksta i svega što s njim ide. Još jedan neobičan način borbe protiv „mrziteljskog“ teksta. Posljedica su, naravno, nova vrijeđanja i novi govor mržnje. Tako je baš na Mijevićev podražaj reagirao i mladi bošnjački iseljenik iz Uppsale u Švedskoj Elldin Edi Alija koji mi je poručio da pazim što pišem o Bošnjacima i da „može loše mi se piše“. Umirio bih Elldina – mene je duga ruka bošnjačke pravde već stigla, meni se već loše piše, meni se Vlastimir Mijović piše.
Elldina sam, jasno, već prijavio policiji. Vlastimira neću. Nije krivično djelo reagirati na sedam godina star tekst. Možda je glupo, ali legalno.
Ima još jedna glupa stvar u Mijovićevom osvrtu.
Mene razapinje jer sam konstatirao da se „zbog Bošnjaka Bosna nije podijelila“. Onda on ponovi to isto. Tom konstatacijom Milović „mrzi Bosnu“. Srećom, tu je Mijović koji će Bosnu obraniti – istom konstatacijom.
U načelu, meni je bilo mrsko pisati ovaj odgovor na osvrt. Kako se braniti od teksta u kojem je jedini suvisla Mijovićeva misao da se ne slaže sa mnom! Pa super. Meni je drago da se ne slažemo. Da se novinar Mijović slaže s novinarom Milovićem, novinar Milović više ne bi nikad ništa napisao. Ovako, ostat ću u struci bar do 2023. kada očekujem Mijovićev osvrt na neki moj drugi tekst. Ako me Elldin ranije ne dokrajči.
Iako su dijelovi mog teksta „Bošnjaci…“ danas i meni sporni, Mijović ih nije uspio raskrinkati i identificirati. Tako će tisuću njegovih vjernih lajkača ostati uskraćeni „razmontiranja mrzitelja Bošnjaka“ još neko vrijeme. U svom blentavom osvrtu, Mijović je ustvari otkrio jednu drugu stvar: On percipira sve susjede Bošnjaka kao neprijatelje. Zato i moj tekst doživljava toliko neprijateljskim. Ima li onda smisla s takvim čovjekom voditi bilo kakav dijalog? One 2008. bih rekao da nema, ali sada bih rekao da ima. Još je Vlasta mlad, ima vremena shvatiti da Hrvati, Srbi i „miloševićevski“ Crnogorci nisu smrtni neprijatelji Bošnjaka. Ima i vremena shvatiti da veličina teritorije neke države, na što je posebno osjetljiv, u 21. stoljeću ne znači – ništa. Na svojoj ilustraciji osvrta Mijović ističe Tvrtkovu Bosnu iz 1390. Radi se o poruci meni, odmetnutom i lažnom Tvrtku, kakvoj Bosni trebam težiti. Ipak, meni ta ilustracija samo sugerira da Mijović živi 626 godina u prošlosti, a ne sedam, kako bi se moglo naivno naslutiti.
Kad sam već kod ilustracija, zamolio bih kolegu Mijovića, da više ne koristi fotografiju mene kako čitam Zagora. Sve mi diraj Vlastimire, ali Zagore u ovo ne miješaj. Kad bi me Duh sa sjekirom vidio kako s tobom polemiziram preko interneta umjesto da te opalim nogom, bio bi strašno razočaran.
Tvrtko Milović,
Propali sarajevski novinar
wpDiscuz