Nakon što je na svom Facebook profilu napao američkog konzervativnog komentatora Tuckera Carlsona i zavapio „dajte vi meni Bidena i 40 trandži“ (transdžendera, op.a.), Mate Mijić posvetio je jednu cijelu kolumnu u Večernjakovom Obzoru 26. kolovoza ‘kontroverznom’ Carlsonu i uputio kritiku onima koji i dalje smatraju da je Carlsonovo djelovanje ipak bolja opcija od Mijićevih 40 trandži.
Mijićev tekst je pun nelogičnosti, protutvrdnji i stavova koji više doliče onoj biblijskoj „jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta“ (Otk 3, 16) nego konzervativnom političkom komentatoru.
________ piše: Ivan Akmadžić l poskok.info
Krenimo redom. Mijić piše da „Tuckerovi će zagovornici tako napadati američku ljevicu da mrzi i podriva vlastitu državu, no istovremeno će odbacivati praktički kompletno njezino globalno nasljeđe od kraja Drugog svjetskog rata.“ Kao prvo, „Tuckerovi zagovornici“ su svi zdravorazumni ljudi koji primjećuju loš smjer u kojem vodi sve veća cenzura na Zapadu i pritom su se solidarizirali s cenzuriranim Tuckerom. Cenzura nepoželjnih mišljenja, isključivanje iz javne sfere nametanjem etiketa ‘populist’, ‘putinovac’, ‘pro-Rus’, ‘seksist’, ‘fašist’ i sve očitija zabrana slobode govora u Europi (i u Hrvatskoj) postali su toliko očiti da se Tuckerovo djelovanje širi brzo kao plamen u plastu sijena, i to ne zbog njegove sposobnosti koliko zbog katastrofalnog stanja u kojoj se nalazi demokracija u Europi i zapadnom svijetu. Biti Tuckerovim zagovornikom znači biti uz slobodu govora i tradicionalnih vrijednosti prije svega.
Tuckerovi zagovornici neće, kako tvrdi Mijić, odbaciti globalno nasljeđe Amerike. Naprotiv, sam Tucker je u jednom govoru u Mađarskoj rekao da je Amerika negdje do 1995. bila zdravorazumska, a dijalog je tamo bio svetinja.
„Nama ne treba uvlačenje u Carlsonove ratove“, tvrdi Mijić. Mijić očito ne vidi da „Carlsonovi ratovi“ bijesne i u Europi i Hrvatskoj. Zar cenzura na europskim (i zagrebačkim) sveučilištima nije „Carlsonov rat“? Zar briselsko bojkotiranje konzervativnih vlada nije „Carlsonov rat“? Zar LGBT crtići za djecu na HRT-u nisu „Carlsonov rat“? Zar ponašanje pravobraniteljice za djecu koja ne vidi problem golih LGBT osoba pred zagrebačkom djecom nije „Carlsonov rat“? Zar gay skrbništvo nad djecom u Hrvatskoj nije „Carlsonov rat“? Zar tvrdnje hrvatskih institucija da djecu zanima „LGBT problematika“ nije „Carlsonov rat“? Zar migranti koji su okupirali Zrinjevac u Zagrebu, cenzura o njihovim kaznenim djelima i očito nedjelovanje MUP-a nisu „Carlsonov rat“? Koliko moraš biti slijep i ne vidjeti da je to rezultat nametanja politika lijevo-liberalne Amerike i Bruxellesa.
Mijić „Carlsonovim zagovornicima“ (i fanovima Donalda Trumpa) predbacuje da se zalažu za izolacionizam i da ne shvaćaju kako moć Amerike leži „upravo u globalnoj poziciji njihove države“. Ovaj Mijićev stav je zabrinjavajući. Kao prvo, nisu svi Carlsonovi zagovornici izolacionisti. Kao drugo, „Biden i 40 trandži“ koje traži Mijić zapravo siluju demokraciju na globalnoj razini, namećući svoje nerazumne agende koje mijenjaju sliku europskih zajednica (migranti, LGBT, genderizam, cenzura nepodobnih, itd.) To više nema veze s blokovskom Amerikom ili SAD-om kao „globalnim policajcem“. Ne samo da se „demokratske“ (sic!) vrijednosti nameću trećim zemljama, nego se one nameću i tzv. partnerima. Neki se tome jednostavno opiru (Mađarska i Poljska), a neki su kolonizirani jednostavno kuš (Hrvatska). Ni Mađarska ni Poljska nisu izolirani, Poljska čak i gospodarski postaje jaka na razini EU, a Hrvatska i dalje – bez obzira na sluganstvo – nije u bajnoj situaciji: migranti, šutnja Crkve, sve veći društveni i ekonomski jaz između rentijerske Dalmacije i opustošene Slavonije, LGBT agenda, uključujući promjenu spola, kojoj nove generacije sve brže i češće hrle, itd.
Postoji ogromna razlika između američkog intervencionizma za vrijeme Hladnog rata, u blokovskom svijetu, kad se Amerika borila protiv komunizma, i onog poslije Hladnog rata, kad u različitim dijelovima svijeta intervenira i svrgava i demokratske i liberalne i autoritarne režime – a uz to upire prstom i na države partnere koji se usude voditi malo više suverenističku politiku protivnu agendama (rekli smo već koje su) koje duboko mijenjaju zajednice. Mijić očito nije proučio američko djelovanje u Hrvatskoj nakon Oluje i odnos američke administracije prema Franji Tuđmanu. Ne zna, recimo, za izvješće Ureda za nacionalnu sigurnost Hrvatske o američkoj „Nacionalnoj zakladi za demokraciju“ iz 1999. Nije proučio ni rat u Iraku, utemeljen na lažima, izmišljeno Arapsko proljeće koji je promijenio i demografsku sliku Europe zauvijek. A tim ratovima se dobar dio Europe protivio.
Mijić predbacuje da je „hrvatskim nacionalistima“ globalizam dobar ako je njegov predznak konzervativni. U čemu je problem surađivati s istomišljenicima, ako je konačan cilj postići istinsku suverenost država (ne izolacionizam, što Mijić očito miješa), odlučivanje o svojim politikama kako zajednica i nacija žele, a ne kako netko treći to traži?
Mijić dijelu hrvatske konzervativne scene predbacuje i da „bratimljenje s onima koji sanjaju našu propast ili bi se njome okoristili i koji nam mogu ponuditi rješenja koja vrijednosno ne pripadaju našoj kulturi“. Jer bratstvo s onima koji promoviraju pobačaj i prozivaju pro-life političare je u skladu s vrijednostima naše kulture, a njihova kultura smrti pripada našem katoličkom podneblju. Mijić kao da ne vidi koliko je lijevo-liberalna agenda načela Hrvatsku i koliko će je tek razoriti s ovakvim akademskim, političkim i crkvenim elitama – i to uglavnom zbog poltronstva i komotnih ugovora s vladajućim strankama.
Mijiću nije lako. Engleski politički filozof Roger Scruton napisao je u svojoj knjizi Conservatism: An Invitation to the Great Tradition da su konzervativci pod velikim pritiskom i da će njihov utjecaj ovisiti o njihovoj upornosti u budućnosti.
Upornosti, očito, u Hrvatskoj (zasad) nema. To je pogotovo točno u državi gdje su predstavnici izvršne vlasti pozvani četvrtkom uživo iznositi cijene carskog mesa i pilećih prsa. U sadašnjem hrvatskom postmodernističkom i postistinskom društvo, gdje je različito mišljenje nepoželjno, Carlsonova upornost ne bi štetila.