U modernom političkom pejzažu, gdje su granice suverenosti sve propusnije, svjedoci smo fenomena koji oblikuje sudbine nacija diljem svijeta. Kao sociolog i politički analitičar, često razmišljam o složenim mehanizmima moći i kontrole, posebno kada ih promatram kroz prizmu malih i ranjivih država poput Bosne i Hercegovine. Nedavni događaji koji uključuju američkog ambasadora i njegovo miješanje u unutarnje poslove BiH, prisiljavaju nas da preispitamo granice suvereniteta i međunarodne etike.
Piše: Dr. Ivan Pavlović, sociolog i politički analitičar
Prisjetimo se vremena Hladnog rata, kada su super sile igrale šah na globalnoj ploči, a male države bile samo pijuni u igri većih igrača. Danas, iako se geopolitička karta promijenila, principi ostaju isti. Miješanje stranih ambasadora u unutarnje poslove suverenih država nije nova pojava, već perpetuacija starog obrasca hegemonije.
Američki ambasador u BiH, čija je uloga trebala biti promicanje prijateljskih odnosa i suradnje, našao se u poziciji moćnika koji dirigira orkestrom lokalne politike. Zamislimo na trenutak da ambasador Bosne i Hercegovine u SAD-u pokuša izvršiti pritisak na američko pravosuđe ili utjecati na ekonomske projekte unutar te zemlje. Reakcija bi bila promptna i odlučna. Američke vlasti bi to smatrale neprihvatljivim miješanjem, a dotični ambasador bi se suočio s posljedicama koje bi uključivale proglašenje persone non grata i hitno protjerivanje iz zemlje.
Ova hipotetska situacija osvjetljava dvostruke standarde koji dominiraju međunarodnom politikom. Zašto je onda prihvatljivo da se američki ambasador miješa u unutarnje poslove BiH? Odgovor leži u asimetriji moći. BiH je, poput mnogih drugih manjih država, zarobljena u mreži ekonomskih i političkih interesa većih sila. Njena ovisnost o stranim donacijama i pomoći čini je ranjivom na vanjske pritiske i manipulacije.
Šutnja Ministarstva vanjskih poslova BiH i medija na ove događaje može biti interpretirana kao taktika preživljavanja. U zemlji koja se suočava s nizom unutarnjih problema, uključujući političku nestabilnost, ekonomske poteškoće i etničke napetosti, otvaranje novog fronta sukoba s moćnom državom poput SAD-a može se činiti kao opasna i nepromišljena odluka.
No, ova šutnja također postavlja ozbiljna pitanja o stanju demokracije i suverenosti u BiH. Koliko je zemlja spremna žrtvovati svoje principe u ime političkog i ekonomskog opstanka? U kojoj mjeri smo spremni prihvatiti intervencionizam kao nužan zlo? I što to govori o našoj kolektivnoj svijesti i vrijednostima?
Kao društvo, moramo se suočiti s ovim pitanjima i tražiti odgovore koji nadilaze trenutne političke kalkulacije. Suverenost nije samo apstraktan koncept; ona je temeljna komponenta identiteta i dostojanstva svake nacije. Ako je previše olako prepustimo u rukama stranih moćnika, riskiramo gubitak ne samo političke autonomije, već i vlastite sposobnosti da oblikujemo svoju budućnost.
Povijest nas uči da je svaka borba za suverenost i samoodređenje popločena žrtvama i iskušenjima. No, također nas uči da su narodi koji se nisu bojali ustati za svoja prava i autonomiju, na kraju izlazili kao pobjednici, čak i kada su se suočavali s naizgled nepremostivim preprekama.
Završit ću ovu kolumnu s jednom misli: u svijetu gdje su moć i utjecaj često definirani ekonomskom i vojnom silom, prava snaga leži u nepokolebljivoj vjeri u vlastite vrijednosti i spremnosti da se za njih bori. Bosna i Hercegovina mora pronaći tu snagu u sebi ako želi očuvati svoju suverenost i dostojanstvo u vrtlogu globalnih igara moći.