Prije nekoliko mjeseci, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović primio je u posjetu ambasadoricu SAD-a u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack, a tema razgovora bila je aktuelna situacija u Bosni i Hercegovini, kao i protuustavna i antidejtonska proslava 9. siječnja u Banjoj Luci.
Sugovornici su se složili da SVI politički akteri u Bosni i Hercegovini moraju poštovati ustavno-pravni okvir ustanovljen Dejtonskim sporazumom.
Očito SVI ne moraju.
Jer povodom nasilnog, antidaytonskog entitetskog udara, koji na razini FBIH pokušava delegitimirati državni parlament i Ustavni sud BIH član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović NIJE primio u posjetu ambasadoricu SAD-a u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack, a tema razgovora NIJE bila aktualna situacija u Bosni i Hercegovini, kao i protuustavna i antidaytonska nametanja zakona u Sarajevu.
U ranijem tekstu dokazali smo da je donošenje Zakona o izbornim jedinicama na razini FBIH ne samo suprotno odluci Ustavnog suda BIH nego je direktno kršenje nadležnosti i ismijavanje državnog parlamenta.
Do sada nismo reagirali jer smo čekali iste one koji su upozoravali Dodika da sada upozore Sarajevo. No te reakcije nema. I mi danas imamo jasan dokaz da najutjecajniji dio međunarodne zajednice u BIH jasno podržava bošnjački nacionalizam.
Pa čak i kada taj nacionalizam ide na direktno urušavanje Daytona. Što znači da Međunarodna zajednica koja je tu navodno do sada štitila Dayton, šuti kada taj isti Dayton ruši bismilah antifašizam.
Očekivali smo, u dobroj volji, da će US ambasada, naprosto, kao i neke druge tada glasne ambasade, u našem balkanskom Guamu, biti dosljedne, i da će se jednako postaviti po pitanju zaštite Daytona, i državnog poretka BIH kao i u slučaju januara devetog kada je Banja Luka odbila provesti odluku Ustavnog suda.
I umjesto da danas gledamo sankcije bošnjačkim političarima koji odbijaju provesti odluku, baš onako kako smo gledali sankcije Dodiku, što to mi gledamo?
Gledamo šutnju US ambasadorice, prešutno odobravanje, pa čak i podršku nasilnom kršenju autoriteta Ustavnog suda, uloge državnog parlamenta, te šutnju na medijske špekulacije o uvođenju sankcija Čoviću.
Možda Čović doista zaslužuje sankcije, jer ne želi potpisati zakone protivno interesu svog naroda, poštujući Ustav. I možda ga Amerikanci trebaju kazniti što ne želi izdati svoje.
A možda bi bilo korisno kako bi narodi i građani u BIH konačno otvorili oči, da konačno imamo u BIH dva lidera pod sankcijama. I to srpskog i hrvatskog. Čisto da jasnoća i probošnjaštvo US politike u BIH bude jasnije. I da se ne tura više kroz nekakve maske objektivnosti i nepristranosti.
Svi da lijepo budu pod sankcijama samo ne onaj koji se slikao sa Muslimanskim bratstvom. O trošku BIH građana. Bakir. Nedodirljivi. Miljenik.
Dakle jednog pod sankcije zbog nepoštivanja Ustava i prevelikog srbovanja a drugog zbog poštivanja Ustava, i nedovoljnog hrvatovanja.
Jer pomakao je rijeku, kažu USAID mediji, a i ljude otima, kažu USAID plaćenici, izaziva bolesti na daljinski i premlaćuje profesore, kaže svejedno već tko. A i mučio je zatvorenike i ratni je zločinac, kažu radikalne opcije u Bošnjaka. I ima kuću od starog, i još dvije, kaže Avdo Avdić. Živkov. Dakle dajte mu sankcije.
Inače jako je zanimljiva činjenica, koja bi vani bila skandalozna, da mediji onog nacionalizma, koji otvoreno ima pravo kršiti Dayton, dakle bošnjačkog, znaju unaprijed kome će jedna ozbiljna država poput SAD-a dati sankcije.
Možemo li zamisliti da ruski mediji pišu kome će US uvesti sankcije? Isti dan Washington bi ih optužio za špijunažu. No kad si dio najdražeg nacionalizma, recimo bošnjačkog, sve ti je dopušteno.
Još je zanimljivija činjenica da US ambasada takve medijske natpise ne komentira, niti napada medije koji o tome spekuliraju, premda se radi o ozbiljnom kršenju ugleda jedne strane države. Kojoj u BIH očito nije stalo do ugleda.
Nije li sramotno za US kao državu da portal jednog jako opasnog i jako zlog čovjeka sa US crne liste kojeg upravo US povezuje s terorizmom, Irancima i džihadom, piše kome će US ambasada u budućnosti nametati sankcije?
Nije li to podatak koji svakome građaninu BIH kojem je džihad stran i mrzak ulijeva strah u kosti i čini ga nesigurnim u ovoj otužnoj Cormackičinoj državi koju u šali nazivamo našom?
Zna li svjetska super sila – SAD da je putem prešutne privole US ambasade u Sarajevu, postala materijal za nacionalistički spin najboljeg nacionalizma u državi? A i u svemiru. Onog bliskoistočnog. I to spinovanjem onih koje je ista ta država označila opasnima po društvo.
Slušali smo prošlih mjeseci Cormackovu kako nas podučava da je važno da akteri u BIH pronađu kompromis. Gdje je danas taj kompromis o kojem je vrhovna predsjednica BIH govorila? Što je to kompromisno u ovakvom pristupu Sarajeva?
Znači li po Cormackovoj kompromis kada politička većina na čijim visokim funkcijama su i nikad optuženi ratni akteri koji su upadali po Dusinama i Trusinama, (tijekom dobrog i dragog bošnjačkog UZP-a kojem se očito nikad neće suditi), malobrojnijem narodu jednostrano pokušava dokinuti temeljna ustavna prava? Točnije ono što je ostalo od njih nakon Petritscha.
Je li kompromis znači da malobrojniji ima da bespogovorno podvije rep pod silom brojnijeg? Govoreći njihovim nacionalizmom i zanemarujući činjenicu o broju protjeranih Hrvata danas u FBIH postavljamo si pitanje – zašto bi narod koji čini 50% BIH određivao političku sudbinu ostaloj polovici od 50% građana BIH?
Zašto bi bilo moralno dopustiti da u gradovima u kojima su Hrvati pobijeni i protjerani, njihov protjerivač i ubojica tim istim Hrvatima nameće predstavnike u Dom naroda? Ali i Srbima. Nije li to zločin nakon zločina? Nije li to legalizacija zločina? Zašto bi se matematika ratnog progona, i postratnog mijenjanja stanova na liniji Sarajevo – Banjaluka lomila preko leđa najprotjeranijeg naroda?
Nije li zadatak Daytona bio da u što većoj mjeri anulira rezultat rata?
Je li kompromis kada šutimo na činjennicu da pored Izetbegovića tijekom pregovora stoji šef džihada Sedme muslimanske? I što zaboga US ambasade imaju s džihadom i sa Šerifom Patkovićem? Tko je platio njegovu amnestiju? Koji šeih?
Je li kompromis bila i Moonova Platforma? Jesmo li tada zadovoljili očekivanja Velike Demokracije? Onomad kada su nam iz Clintonove administracije za predstavnike nametnuli Ustaše? Kada će nam se netko ispričati za toliko poniženje? I zašto hrvatski član predsjedništva i dalje prima Cormackovu ako ona u BIH bespogovorno salutira najdražem nacionalizmu uporno pokušavajući uvjeriti slabije i manje, da je dobro da budu još slabiji i još manji?
Treba dodati i kako je trenutno nacionalističko divljanje unutar Federalnog parlamenta omogućeno upravo zahvaljujući imperijalizmu stranog imperatora. Wolfghanga Petritsca. Da taj isti nije srušio Dayton svojim amandmanima, danas ne bi bilo moguće da putem proste majorizacije najdraži nacionalizam uopće pomišlja o nametanju zakona, isključivši iz procesa predstavnike najprotjeranijeg naroda na tlu FBIH i BIH.
BIH je konfederacija dva sustava. RS-a i FBIH. U FBIH je na snazi institucionalni federalizam. Federalizam kroz institucije.
Ako bošnjački nacionalizam ne trpi više institucionalni federalizam i ako mu je tijesno živjeti skupa s nama, onda se to tako kaže: Mi , dragi Hrvati s vama više ne bi djelili vlast. Pogotovo od presude Ustavnog suda BIH. Jer više nema prostora da vas majoriziramo. Vi ste nam bezveze. I mi želimo biti svoji na svome. Mi bi izišli iz ovog. Mi bi, drage komšije razvod.
Ta tko prisijava Bošnjake da budu dio prisilnog braka? Zašto ne iziđu iz Federacije ako im se toliko gadi biti s nama?
Posve je legitimno pred međunarodnom zajednicom zatražiti preinaku Daytona recimo u tri federalne republike s građanskom vladom i jednim predsjednikom.
Tako bi se institucionalizirani federalizam zamjenio klasičnim federalizmom.
BIH bi postala stabilnija država. A svaki narod bi imao određena prava kroz federalnu autonomiju, te određene obveze prema državnoj vladi.
Koja bi u tako uređenoj federaciji mogla biti posve građanska.
Jer rješavanjem nacionalnih pitanja na srednjoj razini ne bi bilo potrebe da državna vlada ostane tronacionalna. I mogla bi biti posve programska. Dakle građanska.
Za sve to potrebno je samo malo kompromisa. Ali stvarnog kompromisa. Ne kompromisa po definiciji Cormackove.
Treba nam pomirenje i dogovor. Nikakvo političko nasilje.
Političko nasilje stvorit će režim. Režim će ući u sukob sa svojim građanima. Građani u pravilu ne trpe režim. Sukob građana i režima , ovakva BIH ne može izdržati. Ili možda može. Ako bude nasilnija i jača od svojih građana. Ako recimo, dobije moderna oružja. Za obračun sa svojim građanima.
Možda je šaptačima to i cilj. Da im budemo tek testeri modernih tehnologija. Nadajmo se da nije. U biti to još jedino i imate. U ovom eksperimentu. Nadu. Nada uvijek umire posljednja.
PUNO LAŽI I MANIPULACIJE, ZERO POŠTIVANJA USTAVA: Zakon koji će odrediti “budućnost” BiH
R.A l Poskok.info