U Izmiru, lučkom gradu na zapadnoj obali Turske, su dvojica američkih vojnika, u civilki, napadnuta od strane jedne od onih militantnih grupa koje, paradoksalno, izrastaju iz bijesa i frustracije zbog stranih vojnika na tlu njihove zemlje. Ovaj put, napadači nisu bili obični ljutiti građani, nego organizirani članovi Unije turske mladeži, ogranka nacionalističke oporbene stranke Vatan, čija je ideologija mješavina turskog nacionalizma, antiamerikanizma i neostalištva.
Povijest Turske prepletena je s nacionalizmom, onim radikalnim koji ne voli kad se netko sa strane miješa u njihove poslove. Pa, kad je USS Wasp, američki ratni brod, pristao u Izmiru, bio je to znak za uzbunu u redovima Vatanovih jastrebova, koji su očito odlučili podsjetiti te “Jenkije” gdje im je mjesto. Ništa novo za Tursku, rekao bi cinik, zemlju koja se na razmeđu Istoka i Zapada već stoljećima hrva s identitetima, ideologijama i velikim silama koje pokušavaju vladati njenim tlom.
Napad je bio brz, ali simboličan. Vojnici su dobili bijele vreće preko glave – poput one scene iz filmova o ratnim zločincima, samo ovaj put u obrnutom smjeru. Napadači su vikali, “Yankee, go home!”, što u kontekstu Turske i njene povijesti nosi težinu antiimperijalističkog otpora.
Pitanje nije samo zašto su to učinili, već i što ta scena znači u širem kontekstu. Unija turske mladeži, ili TGB, nije samo obična studentska organizacija. To su momci i djevojke, uzgojeni na krvlju turskog ponosa i nacionalne boli, koja seže od sjećanja na Osmansko carstvo pa sve do modernih dana, gdje Turska pokušava balansirati između zapadnih utjecaja i vlastitih korijena.
Njihova stranka, Vatan, na prvi pogled izgleda kao još jedna nacionalistička politička opcija, ali ispod površine krije se mnogo dublji i mračniji poriv za autonomijom i samoodržanjem, koji se često preobražava u radikalnu akciju kad god osjete da im netko sa Zapada pokušava nametnuti svoja pravila igre.
A američki vojnici? Oni su na sigurnom, kako to uvijek ide u ovakvim pričama. Njihova ambasada se zahvaljuje turskim vlastima na brzoj reakciji, ali to su samo diplomatske fraze. Prava bitka vodi se na ulicama Izmira, gdje se sukobljavaju ne samo ljudi, nego i ideje, prošlost i sadašnjost, Istok i Zapad.
Za TGB i slične organizacije, svaki američki vojnik je podsjetnik na doba kad su strane čizme kročile njihovim ulicama, a svaki ratni brod u njihovim lukama je provokacija. I tako, u Turskoj, zemlji koja ne zaboravlja, bijes kuha ispod površine, spreman da eksplodira u trenutku kad se najmanje očekuje. I ne, nije to samo problem Turske. To je problem sviju nas, koji smo dio te veće igre moći i kontrole, gdje su granice uvijek podložne promjeni, a pravila nikad nisu zapisana u kamenu.
Svaki trenutak očekuje se priopćenje Hase i Huse iz US ambasade koji će pozdraviti ovaj ustanak turskih nacionalista, uz poruku da nešto slično očekuju u BIH.
wpDiscuz
