Michel Houellebeck me se ne tiče na isti način na koji me se ne tiču Peter Handke ili Biljana Srbljenović npr. Dosadni su i patetični preko svake podnošljive mjere. Gdja Srbljenović makar dobro izgleda. Nešto drugo je u pitanju, nešto što odavno visi u zraku, spremno da svima padne na glavu poput kalifornijskog zemljotresa. Poraz.
Naime, hrvatske vlasti su trepnule i nehotice postale svjetska vijest. Ovu odluku nije mogao donijeti Dubrovnik sam, niti kao grad, niti kao županija, niti su se za toliko straha i panike pitali njegovi hrabri branitelji. Ovu odluku je mogao donijeti samo državni vrh u kojem je neka polupismena budala procijenila da će tako odvratiti radikalne wehabije samo ako im se budu ovako udvarali.
_____piše: Goran Raguž l energypress.net
Niko nije naučio ništa od Nobelovca Obame. A ima se naučiti, i to što šta. Prvo i osnovno, udvarati se svakom teroru znači samo pozvati ga u goste jer oni svako udvaranje ispravno vide kao kukavičluk. I tek onda udaraju. Točno onako kako je mudri Nobelovac Obama objavio npr. datum povlačenja iz Afganistana i onu šaku lojalnih, jednostavno prisilio da predju talibanima. Isto tako ova odluka je pozvala teror na Dubrovnik. A trebali su samo šutiti, gledati svoja posla i čak vidljivo i ne dizati policijsku i borbenu gotovost. No “briga” o vlastitoj slici u ogledalu je prevagnula. Slika o tolerantnome i velikom SEBI koji eto, brine i o takvim “sitnicama”. Posljedica je samo jedna, poraz državnog suvereniteta u zemlji koja je skoro pet godina bila u ratu i dobila ga samo hrabrošću svojih branitelja. Poraz države se uvijek manifestira jednako. Država nije ni sposobna ni spremna da zaštiti svoje gradjane i goste od kojih živi. Gore od toga ne može. To jest može, sada već izvjestan teroristički napad.
Ova tužna vlast je zaboravila bombu u Rijeci i razloge zašto se to više nije ponovilo. Ne znam ih sve, no znam jedan, odlučnost tadašnjeg državnog vrha da se obračuna sa svakom prijetnjom, onako kako su se obračunali sa JNA. Nisu trepnuli okom, niti su dali da jedan hrvatski gradjanin vidi strah za kojeg vjerujem da ga je bilo. I trebalo ga je biti. Ono što je najvažnje, nije se ponovilo više. Ne da mi se u ovom tekstu držati prodiku o sremu, besramu, moralu, nemoralu i sl. Radije bih o praktičnosti i odgovornosti. Prvo o praktičnosti jedne nepraktične, glomazne, spore i nesposobne vlasti, koja ima samo jedan cilj, kako se još jednom negdje utaliti, npr. u plin, frku oko bušenja Jadrana i sl. Namjerno koristim izraz TAL uobičajen za uličarske klanove kod podijele plijena. Država, već višestruko prodana i izdana je tu najmanji problem. Kao i nekakva drama, nekakvog osrednjeg pisca (to i ja mislim), koja eto, joś treba da naljuti neke i inače vrlo brzo naljutive vjernike. Čemu ova vlast pridaje neobičnu pažnju. Odgovornost takve vlasti spada u duhovitosti tipa viceva o Sulji i Muji. Služi samo za smijanje budalama. Odgovornost vlasti prema gradu Dubrovniku, cijeloj Dalmaciji i državi Hrvatskoj je na najnižim znanim granama, a sa tzv. Lex Perkovićem je beli bila dno. Ima još do dole. Danas su skoro sve svjetske novine i stanice to sa ugladjenim zgražanjem prenijele. I time uprle prstom u čemerni Dubrovnik kojem nije valjda bilo dovoljno ratnih rana, pljačke Dubrovačke banke, divlje privatizacije i drugog kijameta po glavi stanovnika Juga.
Sada je gotovo. Dubrovnik je u centru pažnje na najnegativniji mogući način. Točno onako kako se ne propagira turizam i kako se ne čuva Domovina. I kako se pomaže svakom budućem teroristi u biranju cilja. A od Dubrovnika nema ljepšeg niti bi bilo glasnijeg. To je toliko jasno i vidljivo, da izaziva jezu. Što sada?! Kako sanirati toliku štetu?! Nedostaje mi pameti za dilanje sa toliko gluposti koliko je po štetu države, Dalmacije i samog Dubrovnika, napravila jedna štetna odluka. Sve što preostaje je utišati se, ispričati se tom smiješnom i patetičnom Houellebecku, te pozvati nekog drugog od njegove bulumente, bilo koga, svi su i onako isti, progutati tu gorku knedlu, te pokušati nešto naučiti. Mada mi je nada krhka.
Na kraju, možda bi za saniranje štete bilo zaista dobro pozvati gdju Biljanu Srbljenović sa kojom svojom umotvorinom, npr. onom budalaštinom o Principu na Lovrijenac. Nije ništa gora ni gluplja od Houellebecka, a neuporedivo bolje izgleda. Garantiram da bi moj tužni Dubrovnik imao i nekoliko veselih dana! Samo neće ovoj vladi doteći toliko pameti.