Published On: Fri, Sep 14th, 2012

Meho Džeger – pjesnik prezrenih i odbačenih

biggerU današnjem društvu, mi koji nosimo toplu i udobnu odjeću, jedemo dva, tri i više puta na dan, spavamo u toplom i suhom, oblačimo nerijetko skupu i markiranu obuću, češće preziremo nego što bivamo prezreni. Demokratija, vladavina večine, dala nam je skoro svima priliku da prezremo malobrojnije, i po našem mišljenju „manje vrijedne“.

_____piše:  Veselin Gatalo 

Onaj koji nikada u životu nije bio bolno gladan, kome nikad nije bilo zima toliko da je tražio odbačen najlon da ga obmota oko sebe i tako zadrži tjelesnu toplotu, koga nisu tjerali s pragova na koje bi sjeo, koga nisu zaobilazili u širokom luku, ko nije bio tučen i ponižavan, ne može razumjeti prezir. Za razumijevanje prezira treba biti prezren, jer prezirati može svako, naročito naročito siromašni duhom.

Mehmed Humačkić je, za čudoredni mostarski svijet, upeglan, najeden, obućen i obuven, bio „redikul“, „skitnica“, „pijanac“, „probisvijet“. Nije bilo novinske i školske potvrde da je bio „boem“. Jeste, bio je nikakav, ali samo njima.

Za mene i Mostar koji ga poznaje iz prve ruke, Meho Džeger je bio hrabar čovjek, pošten toliko da nijednu svoju manu, za razliku od opeglanih licemjera, ni pred kim nije sakrivao. Naprotiv, isturao bi svoje mane i slabosti kao zastavu, svojom direktnom uvrijedom ošinuo bi najmočnije i one koji su se smatrali najzaslužnijim u društvu. Prezir treba zaraditi, baš kao i mržnju.

A sam Meho Džeger nije umio mrziti, barem ne kao što mrze „intelektualci“ i „činjenica znalci“, oni koji su se i u životu i u školi učili mržnji. Nisam ga nikada čuo kako nekome psuje mater, najgore što je mogao reći za nekoga je da je „putko“, dakle, putast konj. Onome ko bi ga prezirao, napisao bi podrugljivu pjesmicu, poput one o Vahidu Halilhodžiću, čovjeku novcima bogatom a toliko škrtom i duhom sirotom da konobaru ne ostavi bakšiš, pogotovo previše škrtom da ručkom, ili makar pićem, počasti neizmjernu mostarsku legendu, Mehu Džegera.

Podrugljiva pjesmica je bila njegovo oružje, moćno i nezaustavljivo, oružje koje ga je nadživjelo i živi i dan – danji, koje ima da živi dok je vijeka Mostara, i koje će se i dalje boriti protiv licemjerstva i mržnje. Dozvoljavam da se mnogi ne slažu sa mnom. I to je dobro, ni Meho se nije slagao sa mnom. Htio sam, svojevremeno, da od njega učinim čovjeka po mjeri drugih. Da sa zarađenim novcem plati struju i vodu, a ne da taj novac popije.

Ni ja ga nisam do smrti pošteno razumio. Nisam bio tu kad je ukopan, bio sam hiljadama kilometara daleko, u Santjagu de Komposteli, za njegovu dženazu sam čuo dan kasnije. Znam da su mi studenti dan poslije toga bili mirni kao bubice, tako sam mrk i utučen bio.

Dozvoljavam da neko misli da Meho Džeger nije vrijedan kao neki naučnik, medicinar, slikar, pjesnik kojeg su s pravom ili nepravedno zaboravili. I ne moram se složiti, samo u diktaturama svi misle isto. I znam da će me grditi, možda i prezirati, govoriti iza leđa kako sam ponizio Šantićeve večeri poezije predstavljajući knjigu jednog njima nevažnog čovjeka. Govoriće da sam lud, glup, i gore, Mostar je ovo, i to Brankovac. I neka će, aferim i halal im bilo. Neće biti prvi put da osjetim tuđi jal, jad, mržnju i prezir, neće biti prvi put da se osjetim kao moj rahmetli Meho.

Iz poštovanja prema Aleksi Šatiću, oblačio sam ovih Šantićevih večeri, bijelu košulju ili krojeno odijelo. Iz poštovanja prema Mehi Džegeru i Rock’n’rollu, to večeras ne činim.