Kako vrijeme protječe i kako sve više postaje očigledno kako fenomen Komšić ne služi ničemu drugom osim da osigura dobru plaću Željku Komšiću i njegovim najbližim suradnicima te SDA da preko njega pokušava pretvoriti FBiH u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom, pred međunarodnim faktorom se pojavljuje sve očitija dilema; hoće li radije ustrajavati na propalom projektu Komšić ili će zbog njega do propasti dovesti državu BiH?
Kad je Željko Komšić 2006. godine prvi put izabran bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH sarajevska javnost je svim silama pokušavala dokazati da je za njega glasovao značaj broj hrvatskog naroda u BiH. Pokušalo se tad pokazati kako jako veliki broj građana BiH želi mijenjati ustavno uređenje države tako što će umjesto tri člana Predsjedništva, koji zrcale činjenicu da BiH tvore tri konstitutivna naroda, uskoro pristati birati samo jednog – zajedničkog predsjednika koji će biti izbor većine građana BiH.
Iako se tada u javnosti stvarao dojam kako je Komšića izmislio tadašnji predsjednik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija, kasnije prozvan crven-beg, danas je jasno da je drugog bošnjačkog člana Predsjedništva izmislila međunarodna zajednica predvođena činovnicima u američkom veleposlanstvu u Sarajevu.
Podtekst projekta Komšić je bio da su „građani“ tobože siti „podjela“ i da su stanovnici BiH takoreći „jedinstveni u bratstvu“, samo ih eto političari zavađaju. Projektom Komšić se to trebalo praktično pokazati i dokazati.
Važno je napomenuti i kako je u to vrijeme hrvatska politička scena bila u snažnim turbulencijama i pod pritiskom međunarodne zajednice. Odbijen je famozni travanjski paket ustavnih promjena, formirana je HDZ 1990, a prethodno je Paddy Ashdown bio smijenio Dragana Čovića s pozicije hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
U međuvremenu je fenomen Komšić oslobođen nepotrebnih uljepšavanja i stvaranja bilo kakvog privida o njegovoj ulozi.
Nakon što je po drugi put izabran za drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na izborima 2010. godine, nije se toliko dokazivalo da su i Hrvati glasovali za njega jer za tim više nije bilo nikakve potrebe, da bi se na izborima 2018. godine njegova kampanja bazirala na brutalnom širenju kroatofobije, pozivanju na ubojstvo Dragana Čovića i silovanje Kolinde Grabar Kitarović. Također, u međuvremenu je u mirovinu otišao Lagumdžija, a njegovu ulogu preuzeo je predsjednik SDA Bakir Izetbegović.
No, cijelo to vrijeme, dakle gotovo punih 15 godina, fenomen Komšić ima podršku svojih stvarnih tvoraca – dužnosnika međunarodne zajednice u BiH. U prvom redu američkog veleposlanstva, koje doslovno nikad nije osudilo niti jednu jedinu Komšićevu svinjariju, poput recimo posrednih poziva odaslanih s njegovih predizbornih skupova na silovanje bivše hrvatske predsjednice.
Međunarodni dužnosnici godinama već nastoje „slomiti“ hrvatsko političko vodstvo s manje ili više uspjeha. Tako su recimo početkom ovog tisućljeća poslali međunarodne vojne snage kako bi ekonomski uništili prostor BiH na kojem dominantno žive Hrvati (Hercegovačka banka), smijenjeno je na desetke hrvatskih političkih dužnosnika bez ikakve inkriminacije, kasnije je preko OHR-a „odobrena“ platformaška Vlada FBiH koja je dodatno nastojala osiromašiti hrvatske prostore u BiH. Slično je rađeno i početkom tisućljeća s uspostavom „Alijanse za promjene“…
Dakle, fenomen Komšić nije nikakav incident ili iznimka u djelovanju međunarodnih aktera u BiH, nego upravo potvrda kontinuiteta njihove politike.
Potpuno je razumljivo da dominantna bošnjačka politička struja prihvaća takve „međunarodne darove“ koji joj na pladnju nude više političkih pozicija i snažnije ovladavanje prostorom Federacije BiH. K tomu, fenomen Komšić je trebao dovesti i do slabljenja ukupne hrvatske političke pozicije u BiH, a posebno do slabljenja HDZ-a BiH. Računalo se da će nakon platformaške Vlade FBiH, u kojoj su sramnu ulogu imali HSP-ovci Zvonka Jurišića i Živka Budimira, na hrvatskom političkom spektru „platformaši“ nicati kao gljive poslije kiše.
No, to se nije dogodilo. Upravo suprotno. Danas je hrvatska politika, odnosno one političke opcije za koje nedvojbeno dominantno glasuje hrvatski puk, jedinstvenije nego ikad u pogledu izmjena Izbornog zakona BiH i sukladno tomu Ustava BiH. „Platformaške“ opcije danas su praktično nepostojeće, a i one što postoje uopće nisu parlamentarne stranke.
To je ujedno i ostavština fenomena Komšić.
BiH je danas podijeljenije društvo nego ikad. Sarajevska politika je zavađena sa svima kako unutar BiH tako i u regiji, država BiH svakim danom sve više opravdava „epitet“ propale države, iseljavanje je zaustavljeno samo zahvaljujući pandemiji…
Ipak, unatoč tomu, međunarodni faktor i dalje, barem javno, ne odustaje od davanja podrške fenomenu Komšić, iako je više nego jasno da taj fenomen razara svaku mogućnost izgradnje kako države BiH tako i bh. društva kao društva u kojem se različitosti ne pokušavaju uništiti nego se njima racionalno upravlja.
Kako vrijeme protječe i kako sve više postaje očigledno kako fenomen Komšić ne služi ničemu drugom osim da osigura dobru plaću Željku Komšiću i njegovim najbližim suradnicima te SDA da preko njega pokušava pretvoriti FBiH u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom, pred međunarodnim faktorom se pojavljuje sve očitija dilema; hoće li radije ustrajavati na propalom projektu Komšić ili će zbog njega do propasti dovesti državu BiH?
Država BiH i dalje ima šansu za uspjehom, ali je nužno svima omogućiti nesmetano biranje vlastitih političkih predstavnika. To je temeljni pretkorak koji međunarodni faktor treba podržati a nakon kojeg će biti moguće početi provoditi bilo kakve druge reforme. Dok god je moguće glasovima jednog naroda birati političke predstavnike drugog naroda BiH će tapkati u mjestu i biti pogodno tlo za razvoj kriminala, korupcije i siromaštva.
BiH ne smije ostati talac jedne osobe njenog radnog mjesta.
wpDiscuz
