“Jezivi su primjeri, upravo u BIH i Srbiji, gdje se vlasti putem medija na najprljaviji način obračunavaju s neistomišljenicima.”
Teorija da su mediji ‘watchdogs’ – psi čuvari društva, u pogledu na današnje stanje i izvještavanje novinara, sve više liči na mit. A odnos javnosti prema medijskom sadržaju temelji se na nepovjerenju i sumnji.
Nekada moćni zanat čija su postignuća mijenjala svijet i pisala neku bolju povijest, poklekao je na svome zadatku. Sve više je medija koji, ovisni o oglašivačima, ‘služe’ politici i profitu.
Novinarstvo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a posebice u Srbiji, ozbiljno je narušeno zbog takvih utjecaja. Manje ili više izražen politički pritisak, uvelike ruši ugled regionalnih medija, zbog čega se gubi povjerenje javnosti.
Dr. sc. Siniša Kovačić, dugogodišnji i iskusni hrvatski novinar i medijski stručnjak, glavni urednik Hrvatske katoličke mreže o političkom utjecaju u susjednim medijima kaže:
“Etnička opredijeljenost koja vodi prema isključivosti rak rana je medija u BIH jer novinari i urednici rade pod pritiskom ili u dosluhu s pojedinim političkim strankama.” Mišljenja je da je u Srbiji stanje još gore:
“Čak imate slučajeve da novinari u službi vlasti napadaju vlastite kolege. Također, ne možete očekivati da će mediji biti slobodni i izvještavati objektivno o korupciji i kriminalu dok im je država, ili tvrtke izravno povezane s državom, glavni oglašivač.”
“Jezivi su primjeri, upravo u BIH i Srbiji, gdje se vlasti putem medija na najprljaviji način obračunavaju s neistomišljenicima.”
Srpski mediji – produžena ruka države?
Da je politika uvelike umiješana u kreiranje medijskih sadržaja na Balkanu, nije tajna, no rijetko gdje je to rigorozno kao u Srbiji, srpski mediji gotovo da su ‘produžena ruka države’.
O stanju u srpskim medijima razgovarali smo s Darijom Stjepić, iz Novosadske novinarske škole.
“Ne možemo, naravno, tvrditi da su mediji u Srbiji pod državnom kontrolom, ali do sada smo se mnogo puta uvjerili da novac iz budžeta najčešće dobivaju mediji koji krše Kodeks novinara Srbije ili koji se nalaze pri vrhu liste onih koji prenose dezinformacije.”
“Istovremeno, monitorinzi tih medija pokazuju da su vlasti u Srbiji uvijek prikazane u pozitivnom svjetlu, ističu se njihovi uspjesi, a prikrivaju afere. Oni koji se usude da iznesu kritiku na račun vlasti, postaju predmet targetiranja i medijske hajke. S druge strane, mediji koji ne izvještavaju po mjeri vlasti, vrlo često su upravo mete i političara i provladinih medija.” – tvrdi Darija.
Političke kampanje legalna su stvar širom svjetskih medija, no na kakve se prljave i neprofesionalne načine vode kampanje u srpskoj politici, kroz koje medije i u kakvim prilikama, govori nam Darija:
“Najčešće izvor medijskih kampanja protiv određene ličnosti ili grupe ljudi i jesu političari koji prvi iznesu neku laž ili optužbu na svojim konferencijama ili na televizijama s nacionalnom frekvencijom. Odatle se, kao po direkciji, hajka prelijeva na tabloidne medije.”
Od kakvih to mitskih čudovišta državni vrh i velike vođe Srbije štite narod?
Važno je naglasiti još jedan fenomen po kojem su srpski mediji specifični, to je davanje medijskog prostora ratnim zločincima, kojima se pridaje velika važnost i smatra ih se kompetentnima, unatoč kobnim pogreškama u prošlosti, za komentiranje brojnih važnih tema iz politike i društva Srbije.
“Dovoljno je sporno samo po sebi to što se danas osuđenim ratnim zločincima ostavlja mogućnost da sudjeluju i odlučuju u javnom životu građana Srbije.” – naglašava Darija Stjepić.
“Drugi i veći problem je to što oni i dan-danas zastupaju iste stavove koji su nas devedesetih doveli do rata.”
“I danas se čini da je cilj takve retorike isti, a to je stvaranje vanjskog neprijatelja, pozivanje na jedinstvo i obranu, te veličanje naših vođa koji nas jedini mogu spasiti od tog, vanjskog, zla. Građani su, takvim diskursom, izmanipulirani, zbunjeni, pa i uplašeni, a odatle se onda nerijetko izrodi diskriminacija prema drugom, govor mržnje na društvenim mrežama, pa i na ulici, želja za osvetom itd.”
Kruha i igara
Osim očitog i krajnje neukusnog političkog kontroliranja sadržaja na gotovo svim nacionalnim medijima, u susjednoj nam Srbiji ugled medija ne narušava samo to. Naime, u jednome im nema ravnih, njihovom reality i show programu ni Ujedinjeno Kraljevstvo ne može ‘vode polit’.
Svjesna je toga i Darija:
“Kruha i igara. Kada razgovaram s građanima koji gledaju reality programe, najčešće kao razloge navode zabavu, razonodu, kažu da im nakon osam ili, vrlo često, više sati posla uopće ne prija da gledaju informativne programe koji ih dodatno uznemire i zabrinu, dok se gledajući reality nasmiju i, ja bih dodala, utješe.”
Lako bi bilo da takvi programi nude zabavu, ali stvarnost je bitno drugačija. Fizičko i psihičko nasilje i nemoralne radnje u srpskim reality programima, zasjenili su zabavu.
S time se slaže i naša sugovornica: “To su programi u kojima obiluje nasilje, koji prikazuju disfunkcionalne partnerske odnose, pa i osobe s određenim mentalnim problemima kroz prizmu zabave i to je ono što najviše zabrinjava. Na taj način, gledatelji, a pogotovo oni mlađi usvajaju obrasce ponašanja i vrijednosti, vide ih kao normalne i prihvatljive. Problem za čitavo društvo nastaje onda kada se ti obrasci preliju u realan život, budući da reality programe gledatelji promatraju upravo tako, kao reality, ne gledaju ih kao filmove ili serije, za koje znaju da nisu stvarnost.”
BiH – tri medijske scene i tri javnosti
Nešto profesionalnije stanje je u medijima Bosne i Hercegovine, ako ih uopće možemo nazvati jednim imenom, obzirom da je podijeljenost i razlika u medijima triju naroda izrazito naglašena. Prof. dr.sc. Miroslav Vasilj, profesor na Sveučilištu u Mostaru kaže da možemo govoriti o tri medijske scene i o tri javnosti.
“Rascjepi među njima su vidljivi na svakom koraku kao što su rascjepi vidljivi i u drugim segmentima društva. Kada bi ste danas pitali prosječnog građanina Banjaluke koliko su im poznate osobe iz javnoga života s većinskih hrvatskih i bošnjačkih područja, a koje nisu političari, malo bi ih se sjetilo. Isto tako je sa Sarajevom i Mostarom.”
Vasilj kao primjer političkog utjecaja odabir oportunih svjedoka:
“Vidljivo je to i kod odabira gostiju i sugovornika u različitim medijima. U literaturi se to zovu tzv. oportuni svjedoci. Dakle pozivaju se oni gosti koji trebaju potkrijepiti i potvrditi uređivačku politiku određenog medija i narativa koji prevlada u tom dijelu javnosti.”
Prof. Vasilj nadodaje da navedeni primjeri nisu specifični samo u BiH, navodi primjere u europskim državama u kojima su rascjepi još drastičniji:
“No nije to samo specifičnost BiH. U drugim konsocijacijskim – pluralnim europskim državama ti rascjepi su još drastičniji. Uzmimo primjer Belgije i njihovih javnih televizija flamanskog VRT-a na nizozemskom jeziku i valonskog RTBF-a na francuskom jeziku. Flamanske novinare na javnoj RTV uopće ne zanima što se događa u Valoniji niti pozivaju goste iz tog dijela Belgije i obrnuto. Nije BiH po tom pitanju neka vrsta rariteta.”
Novinarstvo je onoliko slobodno, profesionalno i objektivno koliko je financijski neovisno
“Ovo stoljeće odjekuje brojnim neistinama pokušavajući pretvoriti medije i novinarstvo u groblje ljudskih istina.”
Institucije i profesije u BiH, jasno nam je, teško mogu opstati bez financijske ovisnosti.
“Novinarstvo u BiH je profesionalno, objektivno i slobodno onoliko koliko je financijski neovisno. Dakle, teško je u BiH danas uopće govoriti o tim kategorijama kada smo jedna od najsiromašnijih i najzaostalijih europskih zemalja u svakom pogledu. Kada se veliki dio novinara umjesto novinarstvom bavi aktivizmom. Ovo stoljeće odjekuje brojnim neistinama pokušavajući pretvoriti medije i novinarstvo u groblje ljudskih istina. Činjenice se upakirano nazivaju alternativnim, laži postistinom, a novinarstvo postnovinarstvom.”
Profesor Vasilj smatra da još nije kasno za povratak istinskim temeljima profesionalnog novinarstva.
“Međutim, ako se i zalutalo, još nije kasno vratiti se put koji su zacrtali istinski profesionalci – putu nezavisnosti, putu slobode govora, putu koji je malo kojem naraštaju kao ovom toliko životno potreban, a da istodobno suzbijanje laži ne postane neka vrsta cenzure i zadiranja u novinarske slobode.”
Svaka država ima svoje specifičnosti
“Specifikum BiH je rascjepkanost i postojanje tri javnosti.”
“Hrvatska je članica Europske unije pa je što se tiče regulative na znatno višoj razini. No ono što je kronični problem novinarstva u Hrvatskoj je nedostatak istraživačkog novinarstva. S druge strane u Srbiji su žutilo i lažne vijesti u velikom dijelu medija toliko snažni da ta zemlja postaje raritet u europskim okvirima po tom pitanju.” – govori Vasilj.
Ipak, smatra da sve tri zemlje imaju prostora za napredak i bolju budućnost.
“Ipak u sve tri zemlje postoje mnogi novinari koji su bez obzira na egzistencijalne probleme i pritiske, upravo na putu profesionalizma i vraćanju digniteta profesiji te bi publika to trebala prepoznati i njihovu ulogu vrjednovati. Na iskustvu takvih novinara i medija, osim povratka istinskim vrijednostima, sukladno izazovima 21. stoljeća i novomedijskog prostora potrebno je osmisliti jedan novi koncept novinarstva koji bi se uhvatio u koštac s lažima, postistinama i koji bi spriječio regresiju na pomolu.”
HRT – temelj zdravog hrvatskog novinarstva
Iako i hrvatski mediji gube bitku za objektivnost i profesionalizam, pod političkim utjecajem i pritiskom oglašivača, stanje je znatno bolje nego u BiH i Srbiji.
Hrvatski novinari djeluju profesionalnije i ozbiljnije, zašto je to tako odgovara Kovačić:
“Hrvatsko televizijsko novinarstvo ima zdrave temelje jer su današnja glavna TV lica novinarski i urednički formirana krajem 90-tih na HRT-u koji je tada imao ozbiljan novinarski inkubator kroz Zagrebačku panoramu i emisiju Dobro jutro Hrvatska gdje su stasale i u vrhunske se profesionalce izgradile današnje voditeljske, novinarske i uredničke zvijezde kao što su Ivana Petrović, Saša Kopljar, Zoran Šprajc, Tomislav Jelinčić i mnogi dr.”
Što se pisanog novinarstva tiče, ističe važnu ulogu Večernjeg lista i nažalost ugašenog Vjesnika.
Izazovi novovjekovnih pojava
Promjene su se svakako dogodile i u hrvatskim medijima, kako kaže Kovačić, u naletu senzacionalizma, propagande, manipulacije i lažnih vijesti izazovno je očuvati profesionalnost medija. K tome dodaje da hrvatski mediji imaju još jedan ozbiljan problem:
“To je netransparentnost vlasništva, političko uplitanje u kadrovsku politiku redakcija (posebno na lokalnim razinama) i prevelik utjecaj oglašivača na uređivačku politiku medija, najviše news portala koji su najčitaniji i prvi izvor informacija većini građana, a opstanak im ovisi o količini oglasa.“
Politički pritisak neizbježna je stvar i u Hrvatskoj
“Gotovo da ne postoji mainstream medij na koji se ne vrši neki oblik političkog pritiska. U Hrvatskoj je najizraženiji u lokalnim medijima čije financiranje ovisi o gradskim ili županijskim proračunima.” – govori Kovačić.
Dodaje problem javnog ponižavanja i podcjenjivanja novinara čije izvještavanje ne odgovara državnom vrhu:
“S državne razine pritisci su također, svakodnevni, novinare se podcjenjuje, pa i javno ponižava posebno ako se garniturama ne svidi kako je neki medij izvještavao o temi koja im je u fokusu kao što se to primjerice predsjedniku države Zoranu Milanoviću nije svidjela jedna emisija Otvoreno na HTV-u pa ih je usporedio s Yutelom.”
“S Vladinih razina pritisci mogu biti i kontraproduktivni, a mediji koji popuštaju političarima lako gube vjerodostojnost i javnost im sve manje vjeruje jer postoje drugi mediji koji će poštenije i objektivnije izvijestiti o onome što su prešutjeli ili cenzurirali. Veliku i važnu ulogu u informiranju građana imaju društvene mreže kao alternativni izvor informacija, k tome antisistemski podržavaju građansko novinarstvo i dopuštaju vrlo veliku razinu slobode govora.”
‘Na vlasti’ je od stvaranja države HDZ s partnerima
O podjeli hrvatskih medija na lijeve i desne, Kovačić govori:
“Dojam je da u Hrvatskoj imamo generalno medije sklone lijevo-liberalnim vrijednostima, a stvarnost da je na vlasti HDZ s partnerima od stvaranja države, već ukupno gotovo 25 godina. Stoga, ako promatramo medije kroz prizmu korektiva društva, onda možemo ustvrditi da je utjecaj medija na dojam javnosti sve manji jer ljudi sve manje vjeruju medijima i medijskim manipulacijama, a sve više alternativnim izvorima informacija, često jednako manipulativnim i pogubnim za mentalnu higijenu medijski nepismene publike. “
‘Bilo javnosti se ne može mijenjati’
“Novinarstvo je zanat i vješti novinari znaju kako sačuvati osobni integritet i profesionalni dignitet u kriznim situacijama kada trebaju pošteno izvještavati o događajima.” – kaže Kovačić o profesionalnosti današnjih novinara.
Međutim, hrvatski mediji ponekad u prenaglašenoj profesionalnosti znaju izgubiti senzibilitet za stavove, želje i potrebe stanovnika RH. A za povjerenje javnosti prema medijima, potrebno je da se osjete shvaćeni od strane medija koji im mogu dati podršku koja neće oštetiti njihovu objektivnost i profesionalnost.
“Bilo javnosti se ne može mijenjati, ali ga svaki novinar treba znati osjetiti i tada ne iznositi vlastite stavove ili vrijednosne sudove već izvještavati o onome što se stvarno dogodilo. Nažalost, mnogi novinari to danas nisu u stanju pa padaju na tom testu profesionalnosti i štete ugledu cijele novinarske profesije.” – kazao je Kovačić.
Vremena su teška i konfuzna, alternativni izvori, prevelika količina nekontrolirane slobode javnog govora, pogotovo na novim medijima novinarstvo su stavili u tešku poziciju. Ako još k tome dodamo financijsku ovisnost i ‘zadaću’ prema oglašivačima, možemo razumjeti zašto su se u ovoj profesiji dogodile brojne negativne promjene.
Jedino tako, ako znamo i shvaćamo, a ne osuđujemo možemo utjecati na slobodu i neovisnost naših novinara koji jesu i trude se biti prijatelji javnosti. Javnosti, koja ih trenutno najviše osuđuje i ne razumije, kao da su mediji jedini dio zajednice na kojem politika izvršava kontrolu i pritisak. A znamo da nisu, direktno ili indirektno, svi smo ovisni o njima jer demokracija ne umanjuje činjenicu da nama ipak netko upravlja i ima vlasništvo nad nama i našom budućnosti. a jedino tako – kao kolektiv, možemo i trebamo se zauzimati za bolju budućnost, slobodu, istinu i neovisnost cijele zajednice.