Published On: Fri, May 11th, 2012

Martina Mlinarević-Sopta o Starom mostu u njemačkoj monografiji

Stari-Most-u-Mostaru-u-BiHNjemački časopis „Ost-West Europaischen Perspektiven“ posvećen društvenim i političkim kretanjima u zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe objavio je foto monografiju sa esejima o nekoliko najpoznatijih mostova (njihovoj povijesti, važnosti, simbolici) u Europi, od Karlovog mosta u Pragu, preko budimpeštanskog mosta  do onog u Sankt Petersburgu i mnogih drugih.

U ovaj impozantni odabir ušao je i Stari most u Mostaru, a čast da ga predstavi pripala je našoj kolumnistici Martini Mlinarević Sopti, koja je uz osnovne povijesne fakte i podatke o gradnji mosta njemačkim čitateljima donijela i jedan nezaboravan pejzažni kolaž Hercegovine i Mostara, koji je ujedno i odlična turistička promidžba. 

Stari most – luk života i smrti

Miljenko Jergović, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih književnika današnjice, ovaj most nazvao je „odrezanim noktom Božjeg palca“. Neke od najljepših pjesama u književnosti naših naroda napisane su upravo Starom mostu i Mostaru. Pred tom začudnom ljepotom stajali su brojni nezaboravni književnici pokušavajući na papir prenijeti onaj osjećaj kad se spustiš neravnim, kamenim uličicama Kujundžiluka, a ispred očiju ti kao bijela golubica uhvaćena između dvije kule zabljesne ta fascinantna građevina, koja je kroz povijest svog postojanja postala puno više od mosta, na isti način na koji je Mostar oduvijek bio puno više od grada.

Čistoća boja, to je prvo što upamtite od Mostara. Pogotovo ako dolazite iz pravca Sarajeva, dok ostavljate iza sebe nisku čarobnih bosanskih planina u magli, koje su svojevrsna prirodna spona i granica između dva klimatski i mentalitetski različita područja. Mostarski duh je sinonim za unikatnu ležernost i jedinstveni humor koji su ljudima iz ovih krajeva pomagali da opstanu i u najtežim trenucima. Kad se promolite kroz posljednji tunel pred vama će se kao dozreli hercegovački šipak raspuknuti mostarska dolina sa suncem kakvog ćete rijetko igdje više vidjeti. Zlatna kugla obješena na kristalno plavom nebu. Sa obje strane ceste nanizani mirisni voćnjaci. Rapsodija iznikla iz ispucale hercegovačke zemlje što je vrijednim rukama njenih stanovnika otrgnuta od stoljetnog škrtog kamenjara.

Od okusa najduže ćete pod nepcem nositi slast mostarskih trešanja. A rijeka Neretva, čudnovata, divlja i brza, juri uporedno s vašim koracima, obojena nijansom kakvu još nitko nije pravilno opisao. U normalnim svjetovima rijeke spajaju obale, ali Neretva je sve osim obične rijeke. Njena je priča bolna i divna, ona je suštinski smisao ovog podneblja, hraniteljica svoje djece i ratna crta razgraničenja, davala je život ljudima ovog kraja, upijala je krv noseći mrtve ovog kraja, sve do mora gdje uplovljava konačno smirena. Premošćena sa nekoliko mostova duž svog prolaska kroz grad, koji su odvajkada bili njegov znamen što je po mostarima (čuvarima mostova) dobio i ime, najljepša je upravo kad se provalja u brzacima ispod Starog.

Hajrudin koji nikad nije vidio most

Uz izgradnju i nastanak Starog mosta vežu se brojne legende i povijesni zapisi. Prije same izgradnje Starog mosta taj dio Neretve je već bio spojen jednim mostom. Ovaj most, kao i sami Mostar, se prvi put spominju u pismu jednog Dubrovčanina Vijeću svog grada u kojem piše da se Vladislav Hercegović, sin Hercega Stjepana, odmetnuo od oca i da mu je zauzeo Blagaj i dvije kule i most na Neretvi (et do castelli al ponte Neretua). Turci su osvojili ovo područje 1466. godine, i gradić pored mosta je postajao sve značajniji. Ne zna se točno kad je bio izgrađen ovaj prvi most, ali je poznato da je služio sve do vladavine Mehmeda II Osvajača u 15. stoljeću kad je bio izgrađen novi. Ipak, ovaj novi je također bio jako loše kvalitete. Evlija Čelebi, osmanski putopisac iz je napisao da je most drveni, istrošen, na lancima, da se prilikom prelaza trese i da je premirao od straha prelazeći ga.

Tijekom 1565. godine građani Mostara uputili su sultanu Sulejmanu I u Istanbul obavijest da se u kasabi Mostar, preko rijeke Neretve, nalazi most koji je u ruševnom stanju, te su ga zamolili su da se umjesto dotrajalog sagradi novi most. Sultan je odobrio da se stari most poruši, te da počne gradnja novog mosta, pa je izdao određene naredbe naslovljene na mostarskog kadiju i Muhamed-bega, nadzornika sultanovih hasova u Hercegovini. Sačuvano je nekoliko dokumenata u Državnom osmanskom arhivu u Istanbulu koji daju vrlo značajne informacije o pripremnim radovima u vezi s gradnjom, o socijalnim kategorijama i pravnim licima koji su u vezi sa zakonom bili dužni financijski participirati u gradnji mosta, o procjeni visine troškova potrebnih za kompletnu izgradnju mosta, kao i o profesionalnim i fizičkim izvođačima radova na gradnji mosta. Tu se nalazi i dokument koji smo ranije spomenuli, a u kojem je navedeno ime arhitekte na osnovu čijeg projekta je sagrađen most i kamene utvrde sa njegove dvije strane.

Radilo se o arhitektonskom projektu mimara Hajrudina, učenika mimara Sinana, najvećeg osmanskog graditelja 16. stoljeća. Podatak o tome sadržan je u jednom dokumentu Muhimme deftera iz 1567.-1569. godine. U sultanovom fermanu, upućenom glavnom državnom arhitekti mimaru Sinanu, navodi se da je hercegovački beg Husejn za gradnju tvrđave u luci Makarska preporučio Visokoj Porti mimara Hajrudina, koji je nešto prije navedenog datuma, s velikim profesionalnim umijećem i vještinom projektirao i završio gradnju mosta u Mostaru. Bio je mladić iz tih krajeva koji se na sultanovom dvoru obrazovao u tehničkoj školi. Po završenom studiju, radio je u timu državnih arhitekata. Kako je govorio jezik naroda gdje je trebalo sagraditi most, upućen je da izvrši procjenu terena jer je mogao ostvariti komunikaciju sa izvođačima radova i lokalnim stanovništvom. Radovi su započeli 24. listopada 1557. godine. Za gradnju je bilo potrebno 456 blokova kamenja i 300.000 akči (tadašnji novac Osmanskog carstva). Kamen je bio čuveni tenelija kamen,  dobiven iz kamenoloma smještenog otprilike pet kilometara južno od grada. Radnici su uglavnom bili iz okoline Dubrovnika i iz kadiluka Popovo, koji su bili poznati tesari i kamenoresci.

Intrados mosta izgrađen je od 111 redova kamenih blokova. Svaki red sastavljen je od dva do pet kamenih blokova. Geometrija mosta i sama fascinantnost njegove izgradnje oduvijek je privlačila pozornost raznih znanstvenih i građevinskih istraživanja. Izgradnju su pratile brojne nevolje, ali vrijedni radnici sve su izdržali. Luk je dug skoro 29, a visok 20 metara, savijen blizu sniženog polukruga. Polumjer kružnice zakrivljenosti mosta iznosi 19, 5 aršina odnosno 14, 76 metara. Karakterizira ga tanki i elegantni oblik: profil mosta je toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima bilo teško zamisliti da se takva građevina može napraviti od ogromnih kamenih blokova. Most je iskričavo svjetle, sjajne boje koja se mjenja tokom dana zavisno od sunca.Rad je bio završen 1566. godine, kad je izgrađen jedan od najljepših mostova na svijetu.

Jedna je legenda naročito zanimljiva, a koja se veže uz samu izgradnju mosta. Naime, zapisi kažu da je u vrijeme kad je trebalo skinuti skele sa završenog mosta slavni graditelj Hajrudin pobjegao, jer nije smio gledati to bojeći se da će se zajedno sa skelama srušiti i sam most. Navodno je Sulejman zaprijetio Hajrudinovom smrću ako se most sruši. Predaja kaže da je glasonošu koji mu je donio radosnu vijest o uspješnom otvaranju mosta nagradio sa pet kesa dukata, a on nikad više do kraja života nije vidio svoje remek djelo.

Most u ratu, most u miru

Od Hajrudina pa do početka devedesetih most je služio kao poveznica riječnih obala, kao mjesto susreta, kao unikatni detalj na razglednici ovog šarolikog podneblja koji je oduševljavao na tisuće turista, slučajnih prolaznika, putopisaca i pjesnika. S mosta se skakalo u mrzlu i brzu Neretvu, pod njim se ljubovalo i sa njega promatrao lijeni nestanak sunca koji je klizio niz leđa okolnih brda. Skokovi sa Starog mosta koji bi se svečano održavali jednom godišnje, postali su tradicionalna turistička manifestacija koja je simbolizirala hrabrost i odvažnost mostarskih mladića.

U ratnom ludilu koje je sredinom devedesetih zahvatilo Bosnu i Hercegovinu, Mostar je pretrpio silna razaranja koja su nepovratno narušila specifični duh ovog grada. Dana 9. studenog 1993.godine u bjesomučnom granatiranju srušen je Stari most. To rušenje je jedno od najjačih simbolika ratnog razdoblja, sekvenca koja ježi kožu i zaustavlja dah, njegov pad u rijeku označio je rušenje zdravog razuma, kidanje jednog grada na dvije obale, koje će od tog trenutka pa sve do danas početi živjeti jedan prešutni, tihi rat duboko u sebi. Stari most je rekonstruiran i potpuno obnovljen 2004.godine, a 2005.godine je uvršten na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturnih objekata diljem svijeta.

Od tada pa do danas mami brojne turiste iz raznih zemalja koji dolaze vidjeti njegovu nenadmašnu ljepotu i sjaj kamena koji se proteže u rastegnutom luku od kula Tare i Halebije, koje kriju muzeje sa bogatom arheološkom postavkom, kao i iscrpnim fotografskim prikazom mosta u periodu od rušenja do rekonstrukcije. Stari most danas je personifikacija istine da ništa na ovom svijetu nije vječno i besmrtno, da okrutno naličje ljudskog zla tako lako može u prah pretvoriti najveća ljudska dostignuća. On je i priča koju se sluša sa strahopoštovanjem, ranjen i ponovno dignut kao feniks iz jednog beskrupuloznog kaosa, svjedok je vremena, dobrih i loših ljudi, divnih i nesretnih dana.

Postratna marginalizacija  istinskog mostarskog duha pokušava iskorijeniti sve ono ljudsko, humano i humorno što je sačinjavalo ovaj grad. Ironija je da se stari most danas često svrstava u vlasništvo naroda s jedne riječne obale, dok onaj drugi, nastanjen na drugoj obali često negira svaku poveznicu s njim. Međutim, osobi koja voli Mostar i koja živi Mostar srcem, ništa što se pokušava nasilno podijeliti nikada neće biti podijeljeno. Možda su, u čitavom ovom vrelom i otrovnom nacionalističkom i šovinističkom kotlu, takvi ljudi rijetki, no dok žive oni, živjet će Stari most, Mostar i priča o Hercegovini, tom mitskom mjestu posebnih i osebujnih ljudi, sazidanih od kamena, napojenih Neretvom.

Ako dolazite u Mostar ljeti, vrućina će vas vrtjeti u ošamućeni ringišpil u gradu uramljenom u brda, izlizani kamen stvarati će čudnovate odbljeske u zadivljenim očima, Neretva će pružiti spasonosnu hladnoću za vaša vrela stopala, a dozrele smokve iznešene na stol putniku-namjerniku nikad nećete zaboraviti. Ako dolazite u Mostar zimi, iskusit ćete mostarsku buru koja kida dušu, a pročišćava tijelo, koja nosi sve pred sobom i razgrće nebom oblake kao vihor do jedinstvenog plavetnila. Na usnu će vam sletjeti nekoliko pahulja ili s Veleža ili iz Goranaca, čuti ćete topot divljih konja sa planinskih poljana, odzvonit će zvono sa crkava, poziv na molitvu iz džamija i možda ćete krajičkom oka uspjeti vidjeti kako će mostom promaknuti sjenka i šešir najvećeg mostarskog pjesnika, Alekse Šantića.

U proljeće je Mostar upravo kao iz pjesama. Jesen miriše na kestenja i kišu za zagrljaje pod kišobranom. Ali kad god dođete, jedno je u Mostaru uvijek isto. Stari most. Ponosan, sjajan i silan. Najljepši most prepun tuge i radosti.