Prije nešto više od godinu dana Marko Tomaš je bio gost krokodil “Kuće za pisce”, a danas je ponovo gost Beograda, ali kako bi promovirao svoju novu / staru knjigu. Riječ je o koncept-knjizi “Odrastanje melankolije” koja se sastoji od dvije prethodne Tomaševe zbirke kao i do sada neobjavljenih kratkih priča. Pitanja je mnogo, vremena malo, a razgovor s ovim mostarskim pjesnikom mogao bi trajati kao i Šeherezadina pripovijedanje, stoga počnimo odmah i bez odlaganja …To su priče koje sam napustio prije desetak godina. Ne sjećam se ni da sam se tada odmarao od poezije. Samo sam pokušao eksperimentirati s formom kratke proze. Valjda.Teško je sjetiti se precizno kojeg sam vraga naumio u tom trenutku. Tek, te sam priče izvukao ne baš tako davno iz računalnih arhiva. Shvatio sam da čine nekakvu smislenu cjelinu. Iako ne znam da li su “dobre”. Kad smo radili Odrastanje melankolije ponudio sam ekipi iz Kontrast nakladništva da ih objave zajedno s pjesmama. Nakon glasovanja, prijedlog je usvojen i sada ih eto, napuštene nezaštićene pričice čiji sam razlog postanka zaboravio.
Koje su mogućnosti, a koji dometi poezije u regiji, u 21. stoljeću?
Pojma nemam. Treba komunicirati. Znaš, svijet je jako samotno mjesto, treba naći način da dopres do ljudi, treba se zaljubiti, biti prijatelj. Nema baš puno vremena za to. Zato su razmišljanja o mogućnostima i dometima poezije katkad gubljenje vremena. Ostavio bih onima koje raduje da se bave time.
Hoće li tvoja pjesma Pismo Venjički ući u lektire, kao što se mnogi od nas nadaju?
Zbilja, ima ljudi koji se tome nadaju !? Bekima ne računam. On je, na žalost po njega, morao nešto napisati o tim pjesmama. Svakako, mislim da lektiru svatko bira sam sebi.Škola nas samo upozorava na klasične vrijednosti. Katkad na potpuno pogrešan način.To je dopadljiva pjesmica koliko znam, to pismo u stihovima. Ali nije to za lektire. Ta pjesma je napisana tako da, na neki način i između ostalog, bude uvrijeda za književnost i lektiru.
Putovao si mnogo, u djetinjstvu i kasnije, ipak, što bi rekao – što je lektira tvog djetinjstva, prije nego što su počela književno-politička odricanja i prisvajanja?
Dječaci Pavlove ulice, ej, kakva je to knjiga. Meni jedna od najdražih knjiga uopće. Volio sam i Branka Čopića kad sam bio klinac. I puno tih, uvjetno rečeno dječijih knjiga. Bila je još jedna knjiga, ne mogu se sjetiti kako se zove, mislim da se radnja odvijala u Pančevu, dječak je imao ujaka koji je mogao činiti čuda, imao je toliko duge noge da je mogao prekoračiti Dunav, počeo je rat, onaj drugi svjetski , dalje se ne mogu sjetiti, ali tu sam knjigu jako volio, moram je negdje pronaći … A onda, znaš, Turgenjev se nalazio na polici koju sam mogao dosegnuti, čitao sam ga kao lud, bio sam potpuno hipnotiziran, jedva da sam bio prvi osnovne, pastoralni pejzaži su me opčinjavale, ali nisam kužio ništa od onoga što se događalo među likovima, te sam dijelove preskakao, interesirali su me samo opisi kuća, imanja i seljačkog rada. A čitao sam i puno stripova. Sve na što bih naišao. Zagor, Blek, Zagor, Dylan Dog, Mister No, Alan Ford, Gaston, Asterix, Iznogud, Fantom, ma sve što je postojalo. Mislim da sam u djetinjstvu samo nabijao loptu i čitao, a, kako znaš, u djetinjstvu su dani bili dugi, puno je toga moglo stati u njih.
Nakon koje napisane pjesme si pomislio (ukoliko jesi) – Marko, čovječe, pa ovo je sad ozbiljno?
Nikada to nisam pomislio. Meni je komično sve što ljudi rade, samim tim ne mogu ni svoj tužni obrt smatrati ozbiljnim.
Uvijek si pjesnik, ponekad knjižar ili novinar, što je ono čime bi se rado bavio, onako uzgred, a još uvijek nisi?
Htio bih osnovati religiju. Ali imam jedan hendikep. Nisam se baš volio školovati pa mi ne ide sustavno razmišljanje, a imam i poremećaj pažnje i nisam sposoban biti discipliniran.Dobro, to su tri hendikepa, koja mi odmažu iu ovim navedenim zanatima.
Utakmica koju nikada ne bi propustio …
Propustio bih bilo koju utakmicu ako bih imao nešto uzbudljivije za raditi. Ali, recimo da je to utakmica između Liverpoola i Manchester Uniteda, i bilo koja utakmica BH nogometne reprezentacije.
Ploča koju bi posljednju prodao …
Nadam se da nikad neću morati prodavati svoje ploče. Više bih volio kupiti još neke.Recimo ne bih se bunio da dođem do ploča benda Magazine.
Slike kao “puzzle” iz sljedećih gradova – Mostar, Sarajevo, Beograd, Split, Ljubljana, Zagreb?
Ako bih pucao asocijacije bojim se da bih uvrijedio čitave gradove. Dobro, Mostar i Split ne bi bili uvrijeđeni. Njima bih na prvu prišio Neretvu, odnosno more. Priznat ćete, rijeke u ovim drugim gradovima ne mogu se mjeriti s tim. No, ono što mi prvo pada na pamet, a da objedinjuje sve te gradove jesu prijatelji.