Priča oko potrebe komemoriranja bitke na Sutjesci ne prestaje. Novi prilog polemici oko potrebe službenog obilježavanja te bitke ponovo je dao povjesničar Hrvatskog instituta za povijest Davor Marijan svojim intervjuom za dnevnik “Slobodna Dalmacija”. Kolega Marijan je već svojim izjavama osporavao potrebu Saborskog pokroviteljstva nad obilježavanjem bitke na Sutjesci o čemu sam već pisao.
U intervjuu koji je dao najvećim dalmatinskim novinama ponovo je puno toga sporno. Sporna je prvo urednička oprema članka točnije naslov “Velika analiza uglednog hrvatskog povjesničara: Za pokolj Dalmatinaca na Sutjesci kriv je Tito!”. Izgleda kao da je to Marijan izravno ustvrdio. On neizravno iznosi takav stav, ostavljajući prostor i da nije bilo tako.
Poseban su problem pitanja novinara Damira Šarca tipa: “Zamjerate Ostojiću politikantstvo u ovoj inicijativi?”, “Je li pokolj partizana i ranjenika na Sutjesci bio posljedica Titove taktičke greške?”, “Može li se povući paralela sa stradanjima nakon Bleiburga, pa kazati – žrtve su žrtve?”. Radi se o sugestivnim pitanjima, pitanjima koji navode na očekivani odgovor. Umjesto, barem hinjene, novinarske neutralnosti gospodin Šarac jasno čitatelju daje do znanja na čijoj je strani. Krajnje neprofesionalno.
No, dobro. Krenimo s onim što je sporno u samom intervjuu. Marijan “udara u glavu” odmah na početku kada kaže “selektivno obilježavanje žrtava na Sutjesci vodilo bi prema slavljenju bitke koja je bila jugoslavenski mit. A obje su Jugoslavije bile negacija hrvatske države i ona nema nikakvu potrebu, ni obvezu da ih komemorira.”
Obje jugoslavenske države su bile negacija Hrvatske? Da li je to zaista tako? Na stranu moje osobno mišljenje. Što o tome kaže temeljni zakon hrvatske države – Ustav. Ovaj u svojim izvorišnim osnovama navodi kako se državotvorna težnja hrvatskog naroda izražavala i u:
- u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska
državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji; - u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata,
izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u
odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske
(1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u
ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.)… ”
Po Ustavu u tim nesretnim Jugoslavijama Hrvatska je, ni manje ni više, nego obnavljala svoju državnu samobitnost i postavila temelje svoje državne suverenosti! Prema najvišem zakonskom aktu ove zemlje stvari stoje dijametralno suprotno od onog što tvrdi Marijan. Prema Ustavu Sutjeska bi dakle trebala biti dio državotvornih tradicija koje su osnova suvremene Hrvatske.
Premda to izravno ne tvrdi Marijan vidi brojne partizanske žrtve kao vjerojatni rezultat Titovih taktičkih pogrešaka u koje ubraja i čekanje na britansku vojnu misiju (?!). Usprkos tome priznaje kako je izvlačenje partizana iz obruča “doista ima status čuda.” Potom se izvlače pregovori između partizana i Nijemaca iz ožujka 1943. za koje novinar Šarac tvrdi kako su se prešućivali u komunističkoj historiografiji. Marijan je dovoljno pametan da tako nešto ne potvrđuje (o tome se dosta pisalo tijekom 80-tih kada sam studirao povijest), no smatra lako mogućim kako je došlo do neke vrste sporazuma između Tita i Nijemaca. Ispada kako su hrvatski partizani ginuli od Nijemaca dok je Tito petljao s istima. Za tako nešto ne postoji nikakav dokaza, čega je i Marijan svjestan, dok se poziva na notorno nejasne podatke iz memoarske literature koja je sama po sebi vrlo nepouzdan izvor.
Osobito je sporna Marijanova izjava vezana za usporedbu Sutjeske i Bleiburga. Marijan smatra da su te dvije stvari neusporedive. Tu je posve u pravu. Sporno je ono što poslije slijedi. Tako kolega kaže; “Sutjeska je bila bitka u njoj su poginuli partizani, od kojih je većini to bio osobni izbor. Bleiburg je bio kraj rata, a među poginulima je bio i ogroman broj civila i razoružanih vojnika čiju žrtvu komemoriramo. Uz njih je i značajan dio vojnika bio mobiliziran po sili zakona NDH, a ne po osnovi dragovoljstva.”
Čekaj, važnost Sutjeske umanjuje činjenica da su hrvatski partizani svjesno riskirali glavu u borbi protiv fašizma? Ni sam nisam siguran da li sam ove rečenice dobro razumio ali zar svjesno odlaženje u smrt u borbi protiv zla tu žrtvu ne čini većom od smrti kao posljedice stjecaja okolnosti? Ti znaš što te čeka ali ipak ideš u neizvjesnost i nitko te na to ne tjera. Zamislite ovakvu logiku primjenjenu na branitelje Vukovara.
Na kraju najviše sporna izjava Davora Marijana: „Usporedba Bleiburga je moguća s Jasenovcem, no sa Sutjeskom nije.“ Masovne likvidacije poslije predaje kvislinških snaga rezultat su nepromišljene ustaške vojne akcije. Pavelić je obukao u vojne uniforme tisuće ljudi i odveo ih prema Austriji očekujući, poput Hitlera, kako je sukob zapadnih saveznika i Sovjetskog Saveza pitanje dana. Očekivao je kako će u novom odnosu snaga pojaviti se kao bitan vojni i politički činitelj. Zapadni saveznici su kvislinge (bilo je tu i ne mali broj Srba – četnika, ljotićevaca i nedićevaca) hladnokrvno predali partizanima znajući kakva ih sudbina čeka. U okolnostima kraja rata nisu mogli računati na sažaljenje ni Britanaca ni Amerikanaca. Kakve to veze ima s Jasenovcem, logorom koji je bio dio europskog sustava istrebljenja cijelih naroda i u kojemu je ogromna većina žrtava pripadala, po svim kriterijima, nedužnom civilnom stanovništvu?
U nekim stvarima je Marijan je ipak u pravu. Hrvatskoj treba sustavni pristup u obilježavanju povijesnih bitaka i grobova poginulih. Zaista je sramota da na obilježavanju bitke kod Kobarida nije bilo predstavnika Hrvatske jer je ova od velike važnosti za hrvatsku povijest. Točno je i kako se žrtvama rata često pristupa selektivno, no iako stvari nisu ni crne ni bijele, to ne znači da nisu postojali dobri i loši momci.
Poginuli na Sutjesci su sigurno dobri momci.
wpDiscuz
