Utorak, 16 srpnja, 2024

Makedonija i domino efekt

Must Read

Oružani sukob terorista i policije u Kumanovu, koji je odnio 22 života, u hrvatskim medijima je, s obzirom na blizinu i mogući domino efekt kojeg bi novi balkanski rat izazvao, nedovoljno i površno popraćen.
Ne treba čuditi što se hrvatskoj javnosti Kumanovo čini dalekim, kad se dobar dio komentara na zadnji islamistički napad u BiH svodio na tezu “A kaj nas briga što se zbiva u Bosni”, kao da je najbliže selo u kojem se povremeno zavijori zastava Islamske države na drugom kontinentu, a ne samo sat vremena vožnje od Zagreba.

Nino Raspudić l nezavisne.com
Od nezainteresiranosti i površnosti u hrvatskim medijima još je pogubnija plitka relativizacija međunacionalnog sukoba, zatvaranje očiju pred problemom ili pričanje pacifističkih bajki u vjeri da će onda stvarnost pratiti taj scenarij. Najčitaniji sarajevski portal tako u nedjelju kao sukus izvještavanja o Makedoniji prenosi razmišljanje mlade sudionice antivladinog prosvjeda, izvjesne Line Ugrinovske, tipične predstavnice NGO mladeži, koja sanja o odlasku na zapad, i izvlači u naslov njene riječi: “Jedno je sigurno, međuetnički sukob u Makedoniji u ovom trenutku može se samo inscenirati”.

Nema, dakle, nikakvih problema između Makedonaca i Albanaca, nije ih nikad ni bilo pa valjda onda ne treba tražiti rješenje za problem koji niti ne postoji. Lijepo bi bilo da je tako, ali po svemu sudeći nije, pa taj nojevski stav neugodno podsjeća na “pravu raju” u Sarajevu 1992. s Titovim slikama, mirovnim koncertima, patetičnim masovnim zagrljajima i sličnim aktivnostima koje su maskirale izostanak onoga što je bilo najpreče, a to je odgovorno odnošenje prema situaciji, priznavanje problema, pokušaj detektiranja njegovih uzroka i traženje okvira kojim će uz maksimalan mogući kompromis izbjeći najgore, a to je nasilno rješavanje sukoba.

Isti dan kad je zakuhalo u Kumanovu oglasili su se i geostrateški eksperti koji sve lokalne događaje objašnjavaju velikom geostrateškom igrom. Ovaj put je to turski tok plinovoda, u koji bi se uključila i Makedonija, što je ruski interes, pa su Amerikanci onda, naravno, protiv, pa povlače stari dobri potez “spontanih prosvjeda” protiv korumpirane vlasti, kako bi je srušili i doveli sebi odanu. Prosvjeda, čiju su logistiku činile nevladine udruge financirane od Amerike, već smo se nagledali zadnjih godina. Takvu vrstu posrednog upravljanja, istina, gazde mogu provoditi tamo gdje već postoji problem i izvjesno nezadovoljstvo dijela naroda.

Ali on se, poput zadnje afere makedonske vlasti, može rješavati samo unutar institucija, postojećeg ustavno-pravnog poretka, koliko god on krhak bio. Sve drugo vodi do narušavanja pravne države, kršenja demokratskih procedura, a kad ulica jednom delegitimira demokratski izabranu vlast, teško je dalje kontrolirati procese. U složenim državama, obilježenim unutrašnjim trzavicama, to u pravilu dovodi do nasilja, u konačnici do raspada na podentitete, kao u Ukrajini. Ukratko, postoje redovni izbori kao sredstvo kojim građani mogu kazniti lošu vlast, ako je većinska volja doista protiv nje. Sve drugo smrdi na manipulaciju političke manjine koja se, uz potporu izvana, bez legitimiteta želi dokopati vlasti.

Priča o spontanom događanju simpatičnog naroda je toliko puta viđena zadnjih godina da neki detalji, koji trebaju stranoj javnosti posvjedočiti o cool prosvjednicima i zloj policiji, izgledaju karikaturalno predvidivi. Iz Makedonije je u zapadni svijet otišla fotografija prosvjednice koja se šminka koristeći odraz na policijskom štitu, dok je u Ukrajini umjetnik prosvjednik svirao klavir pred policijskim kordonom. Pa kako ne biti na njihovoj strani?!

U već viđenoj situaciji vratio se i stari vic iz vremena “arapskog proljeća”, kad se prosvjedovalo na sve strane osim u Americi: “Zašto je SAD jedina zemlja u kojoj nema prosvjeda? Zato što u njoj nema američke ambasade”.

Usred tog procesa rušenja vlasti uskače albanska oružana skupina, većinom s Kosova, sa željom da u zemlji izazove dodatni kaos i na koncu dovede do podjele – glasi objašnjenje provladinih komentatora.

Neki optužuju Ameriku za sve trzavice na Balkanu, ističući kako SAD koristi Albance i Bošnjake, podgrijavajući im političke apetite – negdje separatističke, negdje unitarističke, za održavanje trajne nestabilnosti na jugoistoku Europe.

Drugi s indignacijom upiru prst u Europsku uniju kao glavnog krivca jer je davno stopirala pristupni put Makedoniji koja se nadala ulasku u EU, ako ne zajedno s Hrvatskom, a ono barem nedugo nakon nje. Prilično je naivno to uvjerenje da bi ubacivanje unutar okvira EU kao čarobni štapić riješilo sve probleme. Na primjeru Hrvatske koja je godinama u krizi vidi se da sam ulazak u EU ne rješava automatski ništa od ekonomskih problema i društvenih tenzija. A i sve kad bi i donio trenutni ekonomski rast i poboljšanje standarda, to ne mora nužno dovesti do rješenja ili olakšavanja međuetničkog ili međunacionalnog konflikta.

Uzmimo primjer Belfasta, u europskim razmjerima bogatog grada, koji je desetljećima u EU pa ipak u njemu kilometri zidova fizički dijele dvije zajednice, katoličku i protestantsku, svake godine imamo sukobe, Molotovljeve koktele, ozlijeđene, ponekad i mrtve. Dakle, ne može se politički problem riješiti ekonomski, već on zahtijeva politička rješenja.

Niti bi ulazak Makedonije u EU nužno doveo do razvoja, veće zaposlenosti i boljeg života, niti bi, da u ljepšem scenariju do toga dođe, to automatski riješilo spor između Makedonaca i Albanaca. Mogu ga stabilno i trajno riješiti samo oni sami, eventualno uz potporu Europske unije. No, u sadašnjoj situaciji teško da ima spremnosti na kompromis.

Albanci u Makedoniji, koji čine više od četvrtine ukupnog stanovništva, uz to uglavnom koncentrirani na teritorij koji je naslonjen na nekoliko albanskih država, poludržava, “entiteta”: Albaniju, Kosovo te većinski Albancima naseljene općine na jugu Srbije, očito će sve teže pristajati na poziciju obične manjine u nacionalnoj državi makedonskog naroda. Makedonci, pak, neće pristati na podjelu zemlje. Već četrnaest godina zemlja živi u stanju zamrznutog konflikta. Oružani sukobi iz 2001, srećom, su na vrijeme zaustavljeni Ohridskim sporazumom, nakon kojeg je uspostavljen sadašnji krhki balans i u osnovi neriješeno stanje.

Da bi Makedonija postala potpuno funkcionalna država, kao uostalom i u BiH, potrebno je puno dobre volje, spremnosti na kompromis i kvalitetne vizije budućnosti od strane svih bitnih aktera. Nažalost, čini se da je u Makedoniji trenutno nema, što uz stalno mešetarenje vanjskih faktora ostavlja kao gorki zaključak to da su oružani konflikti u budućnosti neizbježni. Mora li se iskrvariti, uništiti toliko života, gradova, sela, dobara da bi se prizvalo svijesti i došlo u poziciju spremnosti na kompromis? I to uz rizik da i on bude postignut i potpisan s figom u džepu poput dejtonskog u BiH, uz mučan osjećaj provizirne pauze pred neko drugo poluvrijeme, ili produžetke?

Je li, u najgoroj varijanti, moguć i scenarij konačne podjele, nove parcelizacije europskog jugoistoka, koliko je moguće po etničkim granicama, uz poštivanje prava onih koji se nađu u manjinskom položaju? No, gdje povući granicu i vodi li takav scenarij nužno prethodnoj “ćeraniji” da bi svatko zapasao više, bez obzira na žrtve? U svakom slučaju pred Makedonijom, i ne samo njom, su teški mjeseci i godine.
Mučnina i užas, već viđen scenarij se odvija pred očima. Ne može izdobriti i naći ravnotežu, već iz generacije u generaciju stanje nestabilnosti i stalne sjene onoga što se već počelo događati u Kumanovu.

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Nova “navodna” vijest iz Pariza

Inače prva verzija naslova na Index.hr bila je ovo: Do jutra možda bude da je u slučajnoj šetnji okrznut čuvar...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -