Bolesno odbijanje stvarnosti još je jedan upadljivo vidljiv dokaz da živimo u vremenu laži, što se zaogrće u nešto ljepše ruho i naziva post-truth društvom.
Kao i revolucija, i showbusiness jede svoju djecu. To je otprilike zaključak novog Chazelleovog filma “Babylon”, velike epske posvete ranom Hollywoodu, u kojem “ništa nije stvarno, ali je važnije od života samog”. Toliko strasti za posao kojim se baviš gotovo da ti mora uništiti život – za umjetnost se žrtvuje, nema druge! To je bila i poruka velikog Chazelleovog hita “La La Land” (2016.) za koji je nagrađen Oscarom za najboljeg redatelja kad mu je bilo samo 32 godine.
U “La La Landu” protagonisti žrtvuju ljubav za svoju umjetnost, ali njihov Hollywood ipak je sretnije mjesto od davnašnje raspojasane Sodome i Gomore mračnog i silno ambicioznog “Babylona”, koji nije nominiran niti u jednoj najvažnijoj oscarovskoj kategoriji. To mora da je jako zaboljelo Damiena Chazellea. U “Babylonu” protagonisti žrtvuju puno više nego u “La La Landu” – tu žrtvuju život za iluziju. Bijeg od bijedne stvarnost u doba velike američke krize skriva maničnu, tragičnu pozadinu, ma koliko se činio poetičan.
Dodjela Grammyja i ono Madonnino neprepoznatljivo lice napumpane PVC lutke podsjetili su me upravo na “Babylon”, u kojem protagonist kaže: “Ništa nije stvarno, ali je važnije od života samog… sve je veće i sve znači više od običnog života.”
Dovoljno je pogledati samo početak “Babylona”, prvih desetak mahnitih, suludih minuta. U prvoj sekvenci vidimo slona kojeg dovlače na party svih partyja samo zato da prenerazi goste i uplašen porazbija sve po nestvarno i neukusno raskošnoj palači u pustinji. U toj prvoj sekvenci on jadnog rekvizitera projektilno zalije sa stotinu litara fekalija i ta uvodna sekvenca izaziva mučninu, potrebu da skrenemo pogled kao nekad prva filmska publika kad je prema njoj na ekranu jurio vlak. Sličan efekt kod mene je izazvalo i Madonnino čudovišno promijenjeno lice koje poručuje, kao i ovaj film, da je showbiz pretjerivanje i bježanje od života, istine, svojeg lica, svojih godina, čak i svoje umjetnosti.
Žao mi je što je Madonna posve izgubila dodir sa stvarnošću, ovo ne pišem trijumfalistički, kako bi mi ona imputirala. Madonnin posljednji album Madame X i dokumentarni film istog imena koji je uslijedio zapravo su mi se svidjeli. Album je radila u Lisabonu, gdje je 2017. kupila UNESCOV spomenik svjetske kulturne baštine, raskošnu, ali oronulu palaču iz 18. stoljeća u maorskom stilu, na vrhu brda, usred starog perivoja s jezerom, izvorima i slapovima. Palaču je odlučila restaurirati, što je nevjerojatno skup i dugotrajan proces, a u Portugal se preselila sa svoje šestero djece jer je njezin usvojeni sin David želio pohađati najbolju školu za nogometaše.
U dokumentarcu je ispričala kako se u Lisabonu u početku osjećala usamljeno na svom imanju, no onda ju je netko pozvao na party, tako je počela upoznavati lokalne glazbenike, družiti se, upijati nove ideje… i tako je nastao odličan album Madame X.
Ne bi Madonna bila Madonna da nije i u dokumentarcu malo fabulirala i pretjerivala. Ovako je identitet Madame X, svoj alter ego, ime koje joj je navodno nadjenula sama boginja modernog plesa Martha Graham, u čiju se školu upisala kad je došla u New York City iz rodnog Michigana sa 35 dolara u džepu i odlučila postati pjevačica i plesačica, opisala Madonna u svom dokumentarnom filmu: “Ona je tajna agentica koja putuje svijetom, mijenja svoje identitete, bori se za slobodu, donosi svjetlo mračnim licima. Madame X je plesačica, profesorica, državnica, domaćica, jahačica, zatočenica, studentica, majka, dijete, učiteljica, časna sestra, pjevačica, svetica, kurva, špijunka u kući ljubavi.” Tih stotinu identiteta odjednom zaista su uzbudljivi, čak i uvjerljivi, no njezino “najnovije lice” vraća me u Chazelleove babilonske laži i prijetvornost.
U život Hollywooda krajem ere nijemog filma Chazelle nas uvodi – a čime drugim – nego partyjem za koji su i oni Velikog Gatsbyja nevini i skromni. Nema te perverzije ili opačine koja bi protagoniste iznenadila, lecnula, posramila. U prvih desetak minuta tu je “zlatni tuš”, uriniranje mlade starlete po nekom odurnom, debelom bogatašu, potom njezina smrt od predoziranja, potom golemi dildo, plastični penis koji ejakulira šampanjac po gostima partyja dok njime upravlja patuljak. Tu se mladom komadu u crvenoj sobi nudi droge koliko joj srce želi – dok druga umire od droge u susjednoj sobi. Izbor je velik – može birati morfij, opijum, eter, heroin ili kokain – dok joj “asistent”, a zapravo sluga moćnog filmskog producenta, usput pokazuje i komad namještaja na kojem je sjedio Louis XIV. Na partyju frenetično plešu goli ili polugoli uzvanici, raspojasani, raspomamljeni među karijatidama i heteroseksualnim ili homoseksualnim robovima – igračkama.
Ta scena velikog glamuroznog partijanja korištena je za foršpan filma nakon kojeg publika nije pohrlila u kina. “Babylon” je doživio veliki neuspjeh na kino blagajnama, možda i zato što je deset godina prije Chazellea genijalni Sorrentino puno bolje prikazao divlje partijanje u filmu “La Grande Bellezza” i nitko nakon Sorrentina ili čak Luhrmanna i njegovog “Velikog Gatsbyja” ne bi trebao film temeljiti na raspojasanom partyju. To smo već vidjeli. Zijev.
Kao što smo već vidjeli i čuli sve ono što nam u spotu Unholy nude glazbenici Sam Smith i transrodna Kim Petras, koje je Madonna na Grammyjima željela slaviti kao revolucionare i potom odbila shvatiti zašto je njezino napuhano lice, posve lišeno bora kao balon, s neprirodno povećanim usnicama koje podsjećaju na… ne želim to ni izreći – privuklo više pažnje od njezine proslave spota. Kao prvo, u spotu nema ničeg novog ili revolucionarnog, sve to sprdanje s – a čime drugim – nego heteroseksualnim brakom već smo vidjeli. Tisuće pjesama i filmova već su nam objasnili da heteroseksualni brak nikad nije ono što izgleda prema van, uvijek je to laž. Zijev.
U pjesmi Unholy mama ne zna da se tata uzbudio u pornoklubu… i plaća za seks, kupuje Fendi i Balenciagu i Miu Miu jer i ona kojoj plaća želi kao Rihanna… Ovako je spot opisala posve politički nekorektna novinarka engleskog časopisa Spectator: transrodna i non-binary osoba ulaze u bar odjeveni kao Sotone, a to nije početak lošeg vica…
Madonna se užasno uvrijedila što se netko drznuo komentirati njezin izgled u tom povijesnom trenutku dodjele nagrade Grammy transrodnoj osobi jer izgled njoj nije važan, uvijek joj je bilo važno samo stvarati nešto “subverzivno, što pomiče granice dozvoljenog i normalnog, što se suprotstavlja patrijarhatu”. Svi koji kritiziraju novo lice, a i ruho carice popa, zapravo su mizogini, oni šire i podržavaju dobnu diskriminaciju. Ti zli, neprosvijećeni ljudi smatraju da žene nakon 45. godine ne bi trebale nastupati – bijesno uzvraća Madonna nesvjesna da nitko ništa nikad nije prigovarao Tini Turner koja je pjevala i plesala na sceni i sa sedamdeset godina, s licem i tijelom koje su joj dali Bog ili priroda, svejedno.
Ne znam kako vama, ali meni se čini da žena koja je spremna svoje lice pretvoriti u masku lažne mladosti zapravo sama podržava dobnu diskriminaciju i sama ne vjeruje da je ženi iznad 45. godine mjesto na sceni. Ona se užasava starenja, a ne njezini kritičari. Cesária Évora gotovo je umrla na sceni, a Aretha Franklin pjevala i bila slavljena i u sedamdesetima, a nisu izgledale kao djevojke.
Tu moram dodati disclaimer – objašnjenje kojim poričem eventualnu krivu predodžbu onoga što pišem: ja zaista nemam baš ništa protiv estetskih zahvata. Dapače. Kad ih se radi na pravi način, doživljavam ih gotovo kao odlazak zubaru, ali ne da mi zubar napravi fluorescentne Drakuline zube, nego što je neprimjetnije moguće održava u što boljem stanju ono što mi je dano. Dakle, ne mislim nipošto da se žene, pogotovo u showbizu, trebaju bez borbe prepustiti neminovnim znacima starenja na licu i tijelu. Zašto se ne bi borile koliko god im to dopuštaju novac i medicina. Ja sam za.
No, ludilo, deluzija, laž kojom smo okruženi – to mi zaista smeta. Ne svodi se to samo na lijepo, na moj ili Madonnin osjećaj za estetiku. Svodi se na prevelik otklon od istine, na pretenziju mladosti u šezdesetima – Madonna će uskoro imati 65 godina – kao da je starenje najgore moralno, ljudsko dno i treba ga pobijediti.
Madonna nije mlada i nema tog zahvata koji joj može vratiti mladost. Koža joj može uza sve tretmane samo izgledati nategnuto, napuhano, neprirodno, ali nikad više mlado. Zašto nije pogledala kako izgleda nesretna Donatella Versace koja je od nje starija tri godine, a na zatezanja se bacila nešto ranije. Čitala sam jednom – a to se vidi i na fotografijama – da Donatellina koža lica čitavo vrijeme mora biti namazana debelim slojem masne kreme jer bi inače popucala.
To nema veze s ukusom i neukusom, to je bolesno odbijanje stvarnosti, još jedan upadljivo vidljiv dokaz da živimo u vremenu laži, što se zaogrće u nešto ljepše ruho i naziva post-truth društvom. A u pozadini svega je bolesni narcizam u kojem netko jako uspješan i jako bogat misli da prirodni zakoni za njega ne vrijede. Madonna misli da ih ona mora moći pobijediti – naprosto zato što to želi i ima enormno puno novaca. No, starenje je savršeno demokratski raspoređeno. Stare čak i oni najbogatiji, koji čine sve i plaćaju velike novce da nahrane svoj narcisoidni ego idejom da se tako nešto njima ne može i neće dogoditi.
Madonna, ističući svoju raspomamljenu seksualnost, mlatarajući bičem domine, govori ponosno kako su svi na pravom putu “ako ih netko nazove šokantnima, skandaloznima, problematičnima, nepoćudnima, provokativnima ili opasnima”. Ne znam, mislim da svi oni koji tako usrdno rade na rušenju svih mogućih građanskih normi zapravo žive u pedesetim, šezdesetim, sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Tad je sve to već obavljeno. Sjetimo se Lou Reeda i njegove Candy Darling, pjesme Walk on the Wild Side (1972.) u kojoj se Reed dotiče svega, transrodnih osoba, muške prostitucije, droge i oralnog seksa. Ništa Sam Smith nije novo napravio. Samo se odjenuo u Valentina, onako predebeo, s licem i tijelom lučkog radnika na pivi.
Danas više nema normalnosti, iz pandemije smo srljali u rat pa u recesiju, svi koji gledaju vijesti i žive stvaran život žude za normalnošću bez šokova i opasnosti, bez transgresije i provokacije. A prizivanje rušenja života kakvog poznajemo zapravo je samo izraz najdubljeg narcisoidnog poremećaja u kojem postojiš samo ti, tvoje želje, tvoje viđenje stvarnosti.
I u filmu “Babylon” svi se prave da su ono što nisu. Film se oslanja na poznatu, čak ozloglašenu knjigu filmaša Kennetha Angera “Hollywood Babylon”, koju nisu željeli ni objaviti u Americi krajem pedesetih i početkom šezdesetih pa je prvo izdanje doživjela u Francuskoj. U toj knjizi osporavani autor opisuje sve moguće opačine, perverzarije, čak i zločine koje su nekažnjeno činili slavni stanovnici Hollywooda, zvijezde, ikone kojima se narod divio, dok su se oni drogirali i ponašali kao svinje, da upotrijebimo usporedbu iz filma. U “Babylonu” vidimo da su pomahnitali redatelji bili spremni čak i na stvarne ozljede i smrt svojih statista, uglavnom besprizorne sirotinje u doba velike krize, da bi napravili “nešto veće od života”.
Brad Pitt u “Babylonu” glumi zvijezdu nijemog filma, genijalnog glumca koji može biti pijan i drogiran toliko da se ruši, ali čim se upale kamere, on se uspravi, koncentrira i čudesnom transformacijom postaje svoj lik. No, ne uspijeva se prebaciti u zvučni film, iako sam neprestano traži kako inovirati Hollywood koji u to vrijeme “snima kostimirane drame, dok Europa ima dodekafoniju i Bauhaus”. No, kako je na filmu sve lažno, on se najednom iz čistog mira pred svojom ženom pravi da je Talijan i odgovara joj na talijanskom – questo e la mia lingua! Žena mu baca u lice da je iz neke američke vukojebine i da je obični prevarant. Odlučila se od njega razvesti jer je lud i ne živi u realnosti.
Ali protagoniste filma stvarnost istinski odbija, oni žele film, filmski set, najčarobnije mjesto na svijetu. Upravo kao i Madonna. Divim se Madonni koja je puna energije i želje da osvoji svijet došla krajem sedamdesetih u New York i polako zaista počela mijenjati svijet pop glazbe i mode, snimila odličan ženski film “Očajnički tražeći Susan” (1985.), napravila hitove koji su obilježili epohu, ali prezirem himbu, laž, nesuočavanje s istinom. To je neće daleko dovesti. Bojim se da nakon estetske klinike ne završi u drugačijoj ustanovi zatvorenog tipa.
Nada Mirković l VLM