Hrvatski razgovor o lustraciji, nažalost, uglavnom teče kao i mnogi drugi razgovori. Galama između dva velika politička tabora, ljevice i desnice, stvara takvu buku da postaje nemoguće započeti racionalnu, smirenu, pa i znanstvenu raspravu o toj temi. Zlonamjernici idu korak dalje i optužuju oba tabora za navodno namjerno stišavanje samih sebe jer, eto, iz bivšeg sustava, koji je stvorio efikasnu mašineriju koja je progonila, silila na napuštanje zemlje i ubijala ljude, mnogi i danas djeluju u suvremenim hrvatskim političkim strankama i institucijama. Prema nekim istraživanjima do 1966. godine UDBA je u Hrvatskoj stvorila oko 1,3 milijuna dosjea, uglavnom više nego u drugim tadašnjim republikama, a do 1990. smatra se da je praćeno oko 70.000 hrvatskih građana. UDBA je odgovorna i za likvidaciju oko 70 emigranata, 25 pokušaja ubojstava i za 10 što uspjelih što neuspjelih otmica izvan Hrvatske.
______________Piše: Ivan Pepić/blog vl
Ovaj kratki pregled iznesen je kako bi se bolje razumjela veličina mašinerije koja je hranila i nahranila generacije raznih stručnjaka, razbojnika, ideoloških nadzornika iz Komunističke Partije, partijskih intelektualaca, špijuna i slično. Riječ je, primjećujete, o ogromnom sustavu koji je radio vrlo osjetljiv posao za sami opstanak komunističkog aparata. Djelatnici su zahtijevali velika financijska sredstva, stanove, udjele u poduzećima, posao u medijima, vlasništvo nad nekretninama, kuće i slično. Naravno, takav se sustav urušio 1990-ih, ne zbog nacionalizama kako se često štreberski spominje, nego najviše zbog urušavanja ondašnjeg sustava koji se temeljio na nasljedstvu te materijalnom i ideološkom kontinuitetu. Taj slijed se ne raspada lako pa se kroz stare mreže u današnjoj ekonomskoj infrastrukturi, bankarskom biznisu, u medijima i pravosuđu često može pronaći kontinuitet odnosa sa starim represivnim režimom. Takvo što dokazano je zahvaljujući lustracijskim zakonima diljem Srednje Europe, koji su definitivno rasteretili politički i ekonomski sustav tih zemalja.
Da ne zapadnemo u zamku paranoje, ozbiljan rad Anti-Development Interest Groups u znanstvenom časopisu Polish Sociological Review (CEEOL) poljskog sociologa Andrzeja Zybertowicza potvrđuje izravnu vezu nefleksibilnosti poljskog ekonomskog sustava i interesnih grupacija koje koče razvoj zemlje. Najznačajniju takvu interesnu grupaciju čine članovi koji su (ne)izravno međusobno povezani i čiji mehanizmi, resursi i metode proizlaze iz komunističke obavještajne službe. U Hrvatskoj takav znanstveni rad još ne postoji, no može se pronaći slična poveznica ako se uzmu u obzir veličina represivnog aparata, utjecaj na vlast istih ljudi iz tog aparata i velik iznos financijskih sredstava koji imaju na raspolaganju i čiji se danas veliki dio krije u imovinama. Iz ekonomske perspektive očigledno je kako se radi o opstanku klijentističkog sustava s korporativnim elementima. Takav sustav nažalost ne dopušta nikakav meritokratski napredak ili veću promjenu koja bi Hrvatskoj omogućila istinsku uspostavu slobodnog tržišta sa zdravom financijskom podlogom i dobrom poduzetničkom klimom. Dovoljno je pomisliti samo na postojeći vakuum, kako ga naziva Zybertowicz, koji služi bivšim službama da svojim kontaktima, igrama moći i biznisa koriste neznanje društva koje nikad nije upoznalo istinsko slobodno tržište. Takvo područje dovodi do velikih manipulacija i do trajnosti ovakvog stanja u kojemu samo oni koji u svakom trenutku raspolažu informacijom mogu profitirati od sustava, što svakako nema veze s pojmom pravne države. Dakle, nema efikasnog ekonomskog razvoja bez istinskog udaljavanja švercera iz sustava.
Politički ekonomisti kao ni predstavnici drugih disciplina u Hrvatskoj nisu se bavili ovim fenomenom. Što bi donijela lustracija? I kako bi se trebala provesti? Ova su dva pitanja povezana, a možemo ih ujedno i povezati s političkom ekonomijom Hrvatske. Lustracija bi otvorila mnoge dosjee koji su danas netaknuti i zaštićeni u Državnom arhivu. Javna je tajna da su mnogi dosjei uništeni, ali što je najgore, u 2015. godini (!) građani ne mogu doći do tih arhiva jer oni spadaju pod vlasništvo SDP-a, a ne države. Na to konstantno upozoravaju hrvatski povjesničari, a nedavno je u jednom intervjuu povjesničar Davor Marjan Državni arhiv nazvao produženom rukom SDP-a kad su u pitanju dokumenti SKH-a, što nikako ne priliči demokratskoj državi i ne ide na čast toj stranci.
Stoga, lustracija bi u Hrvatskoj značila najmanje otvaranje arhiva i dosjea povjesničarima koji bi na taj način mogli donositi zanimljive zaključke. Osim zločina iz komunističkog režima našli bi se i detalji ekonomske raspodjele u zemlji i tko su tad bili glavni manipulatori i dezinformatori. Upravo su dezinformacije i manipulacije glavni alati tajnih službi i autokratskih režima, pa bi se lako mogla potvrditi i teza da se stečevina, udjeli u poduzećima i ekonomski sustav, odnosno „carstvo“ stvoreno za vrijeme komunističkog režima ne želi tek tako prepustiti mehanizmima pravne države, slobodnom tržištu i demokratskim institucijama. Kako objasniti toliku sklonost centralističkom modelu u kojem se o raspodjeli sredstava dogovara uvijek potiho? Kako drugačije odgovoriti nego da su akteri iz starog sustava toliko neskloni razvoju slobodnog tržišta da koriste stare veze i metode kako bi zadržali stečenu moć. A upravo se djelatnici tadašnje državne tajne službe s tim najviše mogu i igrati zbog ogromne razine informacija.
Upravo bi lustracija dovela do smjene suradnika represivnog aparata starog režima iz javnog sustava, smanjila utjecaj antirazvojnih grupacija i na taj način delegitimirala priče o kako „nam je prije bilo bolje“ i sve druge ideje koje idu protiv ulaganja, poduzetničke klime i slobodnog tržišta. Otvaranje arhiva Hrvatskoj bi pomoglo ne samo radi konačne političke osude tadašnjeg režima, nego i da se vidi koje su to danas veze prisutne s ondašnjim represivnim sustavom? Tko su današnji akteri koji ne mogu smisliti razvoj tržišta, a koji imaju izravne veze sa starim sustavom i represivnim aparatom?
Da ova pitanja nisu besmislena dokazuje i činjenica da UDBA nije ubijala samo radi političkog opstanka sustava. Klasični primjer je interesni trokut na relaciji Špiljak-Đureković-Perković. S tim da Špiljak zahvaljujući crnim radnjama i malverzacijama iz 1980-ih čak i danas drma tržištem nafte. Iz Züricha do Zagreba i Skopja. A ako je mladim polit-ekonomistima stvarno stalo do liberalne demokracije sa slobodnim tržištem kao jednim od stupova, sve će ove teze uzeti u obzir i početi promatrati lustraciju javnog sektora i top pozicija u financijskom tržištu kao nužnost koja će ukloniti štetne nekonkurentne elemente iz sustava.