Published On: Thu, Dec 20th, 2012

Lovrenović: Smiješno je o Ahdnami govoriti s aspekta ljudskih prava, to je svjedočanstvo nejednakosti

Predstavnici Udruženja Bosansko-tusko prijateljstvo „Bosfor“ jučer su Valentinu Inzku, visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini, uručili povelju „Prijatelj Bosne“, dokument “Ahdname” koju predstavljaju kao “preteča modernih međunarodnih povelja o poštivanju ljudskih prava”
Ovo priznanje visoki predstavnik Valentin Inzko je dobio 25. svibnja, u Milodražu kada je obilježena 549. godina “Ahdname”. 
Svečanosti su osim predsjednika Udruženja „Bosfor“ Rizvana Halilovića, prisustvovali i načelnik Općine Stari Grad, Ibrahim Hadžibajrić, prof. Hasan Balić, fra Luka Markešić, ministar kulture i sporta KS-a Ivica Šarić, predstavnici Ambasade Republike Turske u BiH.
“Mi baštinimo tradiciju ljudskih prava, mi smo lijepa država koja ima poteškoća a koje najčešće dolaze od naših komšija, ali mi to sami ne možemo riješiti ako iza nas ne stoji jak faktor iz međunarodne zajednice. Zbog toga su oči moralnog dijela BiH uprte u vašu funkciju”, rekao je Balić čestitajući Inzku na povelji.
Čestitajući Inzku, Hadžibajrić je  kako je “nagrada je došla u prave ruke”.
Fra Luka Markešić je izrazio, oduševljenje što je povelja “Ahdnama” dodijeljena čovjeku koji je do sada pokazao ono što povelja kaže “da je istinski prijatelj Bosne i Hercegovine”.
Čestitajući Inzku, načelnik Hadžibajrić je  kazao kako je “nagrada je došla u prave ruke”.
Markešić je rekao da poseban značaj “Ahdname” leži u tome što je to bio ljudski susret iz koga se izrodio dijalog koji je posebno prožet tolerancijom, a da je tolerancija izrodila različitost kulture, vjere, suživota, toleranciju dijaloga i međusobnog prihvatanja.
“Želimo ovaj događaj aktualizirati i polazati da on i danas, dobrom voljom i ljubavlju, može poslužiti kao model izgradnje BiH u okviru Europske unije, da s ovim vrijednostima uđemo u Europu”, rekao je fra Luka Markešić.
Inzko je izrazio veliku čast primanjem “Ahdname” i rekao da se u BiH uvijek živjelo zajedno, bilo je suživota ranije nego u Evropi, te stoga se nada da će Evropa uzeti nešto od vrijednosti koje su u Ahdnami”.
“Europu treba pobosančiti”, rekao je Inzko i pojasnio da se “prilikom kupnje kuće u Europi gleda lokacija, a u Bosni i Hercegovini se gleda susjed, te vrijednosti trebaju Europi”.
Izrazio je žaljenje što međunarodna zajednica nije odmah reagirala i spriječila rat, to je bila greška, ali iz dobrih tradicija u BiH treba učiti, te “s obzirom na to da sam ovdje osam godina, onda sam već Bosanac, neke su mi odluke teško padale, ali plemenitost ljudi u BiH je velika, a  te će vrijednosti unijeti u Europsku zajednicu”.
Predsjednik udruženja “Bosfor” Halilović je već najavio svečanost proslave 550. godišnjice “Ahdname” iduće godine u Milodražu čime se pridaje značaj vrijednostima povelje, pravdi i slobodi
A evo što je o Ahdnami ne tako davno u kolumni za portal radiosarajevo.ba napisao književnik Ivan Lovrenović
Način na koji se godišnjica milodraške ahdname obilježava u organizaciji udruženja bosansko-turskog prijateljstva „Bosfor“ iz Sarajeva, već šestu godinu, s historijskoga gledišta je besmislen i neistinit, a s aktualno-političkoga štetan, jer je obojen u biti nacionalističkom mitologizacijom i zloupotrebom jednoga važnog povijesnog događaja. A štetan je i zbog toga, što se na taj način kompromitira mogućnost da događaj toga formata i te zanimljivosti bude obilježavan mnogo vjerodostojnije i u edukativnom smislu korisnije.
S propašću Bosanskoga Kraljevstva i njegovih ustanova u osvajačkomu turskom vihoru 1463. i u kasnijim vremenima bitaka, nesigurnosti, mijenjanja granica, periodično pojačavanih progona, Bosanska franjevačka vikarija i njezina pastva trpjeli su ogromne štete i osipanja. Razorene crkve i samostani, puk dijelom rastjeran ili odveden u ropstvo, dijelom izginuo, dijelom u sukcesivnom prijelazu na islam, uz gubitak dobara i posjeda — sve je to franjevačku ustanovu i njezin preostali puk dovelo do iskušenja i opasnosti potpunoga nestanka.
 
To su okolnosti u kojima sultan Mehmed I Osvajač podjeljuje bosanskome kustodu fra Anđelu Zvizdovićuahdnamu, i taj susret vrlo dobro osvjetljava mentalitet i tipične osobine jedne i druge strane. Fratar u strašnoj dilemi: da s preostalom braćom i narodom ostavi ovu jedinu svoju zemlju, ugasi Vikariju, jedinu ustanovu koja je preživjela kataklizmu Bosanskoga Kraljevstva, i bježi u tuđi svijet, na Zapad, koji bi, kao, trebao biti ideološki njegov, ili da ostane ovdje, vjeran korijenima i pozvanju, a u nesigurnu traženju egzistencijalnoga modusa vivendi s osvajačima, novim gospodarima.
 
Turski vladar, možda najmoćniji čovjek Svijeta u tom času, pred izborom: da toj zanemarljivoj veličini, koju predstavlja siromašni redovnik pred njime, odrekne bilo kakvu važnost i identitet, ili da ju tako marginalnu i bezopasnu prizna, i tako spriječi da mu netom osvojena zemlja, njezina polja i rudnici, ostane pusta, bez ljudi…
Kao i svaki drugi povijesni događaj, i ahdnama iz 1463. godine mora se tumačiti iz svojega konteksta i iz perspektive posljedica koje je proizvodila u toku vremena. Smiješno ju je uspoređivati, kako to neki čine, s engleskom Magna charta libertatum iz 1215. godine (feudalni ugovor o odnosima kralja i feudalnog plemstva), jer su im društveni, politički i povijesni konteksti neusporedivi.
 
Smiješno i neistinito je o njoj govoriti i iz aspekta ljudskih prava, naprosto zato što je koncept ljudskih prava nešto što je nastalo tek u modernom vremenu nakon epohalnoga procesa laicizacije i emancipacije individue u zapadnom građanskom društvu.
 
A prava je pseudohistorijska lakrdija, ali i nacionalistička zloupotreba, kada se o ahdnami govori kao o „dokumentu dijaloga, slušanja, međusobnog poštivanja“, kao o „dokumentu temeljnih vrijednosti Bosne i Hercegovine“ (Tahir Lendo, šef nove kantonalne vlade u Travniku).
 
Stvarni dometi i vrijednost ahdname mogu se procjenjivati samo u kontekstu teokratskog uređenja Osmanskoga Imperija, u kojemu je ona bila modus zaštite manjinskih vjerskih zajednica, kojima je sistemski uskraćeno puno pravo građanstva (sve do Hatihumajuna iz 1856. godine).
 
Tako je ahdnama samo ono što historijski i socijalno-politički jest, ništa manje i ništa više: istovremeno i garancija dozirane zaštite, ali i rječito historijsko svjedočanstvo nejednakosti.(R. I. / Dnevnik.ba)