Gradonačelniče Sarajeva,
Primio sam, prije nekoliko dana, Tvoju SMS poruku kao reakciju na moj tekst (“Post mortem: Uputi ispriku majci, i podnesi ostavku”). Blasfemičnu, nedostojnu ne samo Tvoje gradonačelničke funkcije i onoga što nisi uradio a trebao si i morao – naravno po protokolu i službenoj dužnosti, ljudsku ovaj put neću spominjati – nego nedostojnu bilo kakvog komentara. Zato je i neću komentirati. Uglavnom: “Dubravko, dragi… na putu sam”… pa sam… bla, bla, bla. Gradonačelnik i otac na službenom putu.
Nisi uputio ispriku majci i nisi podnio ostavku. To je Tvoja odluka i ja je poštujem.
Tek jučer(!) je nešto što se zove “Kolegij Gradskog vijeća Sarajeva” (prenosi “Oslobođenje” od 7. I. 2016, str. 7), iskazalo “suosjećanje s roditeljima Mahira Rakovca, istovremeno osuđujući maloljetnično nasilje u bilo kojem obliku: Kolegij GV-a podržava aktivnosti koje poduzimaju nadležni organi, a s ciljem utvrđivanja svih relevantnih činjenica i okolnosti koje su dovele do ovako tragičnog ishoda. Dajemo podršku inicijativama za izmjene ili donošenje propisa s ciljem prevencije i sankcionisanja maloljetničkog nasilja”. Tako “Kolegij”. Hvala. Na “suosjećanju”.
Međutim i u najgorem zlu postoji neko dobro.
Moj je jedini “komentar”: Dok si Ti gradonačelnik Sarajeva, “ispisujem” se iz Sarajlija. Za svoje stalno mjesto boravka, dok sam još prividno živ, izabrao sam Tuzlu, jer će se tamo, pored Mahirovog mezara, nalaziti i moj grob. I Alisin mezar. Tako sam JA odlučio, a Alisa nije imala nikakvih primjedbi na ovaj “navod”. Jer nije to “krivi navod”. Istina, ima “krivih (tranzicijskih) Drina”. Ni smrt dječaka ih ne ispravi!
Ko će prvi od nas dvoje, Alisa ili ja, iako se to naslućuje, na put u jednome pravcu – u Tuzlu – ne mogu znati. Ali zato sam siguran da u gradu kojemu si Ti na čelu, meni nije mjesto. Šta će odlučiti Alisa, još ne znam.
Nadam se da će me Tuzlaci primiti srdačnije nego što su to ovdašnje, tajkunsko-tranzicijske Sarajlije i pojedini Turci, u renomiranoj Internacionalnoj školi, primili Mahira. Sada će mene, umjesto njega, zvati “Tuzlak”. To je naime za njih bio jedan od načina, što bi se reklo “alata”, da se nekome rugaju i da ga ponižavaju. Zato ću ja, i nakon što ponovo umrem, zauvijek ostati “Tuzlak”. Meni ne zvuči loše.
U svemu što me je snašlo, sad ću još morati trošiti vrijeme i energiju na našu postdejtonsku birokratiju. Zato molim sve one koji mi u tome ikako mogu pomoći, da mi olakšaju i pomognu u ovom “transferu”, jer mi snaga i koncentracija trebaju za ono što sam sebi samome, uz Mahirov tabut, milujući mu hladno čelo, obećao. Dok sam na ovome svijetu.
Pozdravljam te i selamim, gradonačelniče, Tebi i Tvojima želeći svako dobro.
PS. Poštovani gradonačelniče Tuzle, gospodine Imamoviću i druže Jasmine, nazvao si, kako se i pristoji, izrazio saučešće, pitao možeš li za nas išta učiniti. Zahvalio sam Ti i rekao da mi zasad ništa ne treba. Stvari se strelovito mijenjaju, sada mi Tvoja pomoć treba. Nadam se da me nečeš razočarati poput Tvoga kolege. Hvala Ti unaprijed jer hoću što prije da preselim. Iz Sarajeva, gdje je život pasa-lutalica vrijedniji od životâ dječakâ, u Tuzlu.
Da što je moguće prije završim(o) taj transfer u životnoj sezoni smrti i beščašča.
Dubravko Lovrenović
Dnevnik.ba