U mjestu Gradska u većinski hrvatskoj općini Ljubuški živi 50-ak muslimanskih obitelji, koje su danas proslavile jedan od dva najveća muslimanska praznika – Ramazanski Bajram.
Iako nosi urbani naziv, Gradska je selo pet šest kilometara udaljeno od središta općine Ljubuški. Kad se približte Ljubuškom iz prvaca Međugorja skrenete pogled lijevo i na brdovitoj uzvisini ugledat će te džamiju, pratite je i zalutati ne možete, dovest će vas u središte sela, u kojem živi 50-ak muslimanskih domaćinstava.
Jutros su se u Gradskoj u 7 sati okupili svi i staro imlado na bnajram-namazu. Došla rodbina iz Mostara, ali i s raznih strana svijeta. Na verandi obiteljske kuće Maksumića bilo je najveselije.
„Ramazan sam ispostio lahko, kad bi mi sve u životu bilo lahko kao to bilo bi super, prča nam Ekrem, a onda mu krenu suza s lica i zastadoše riječi. „Eto, danas je Bajram, a ja sam i veseo i tužan. Veseo što je Bajram, a tužan jer mi je umro otac i ovo mi je prvi Bajram bez njega. Sad će u Mostar k majci koja je stara i jedva čeka da dođem“, priča Ekrem.
Nije lako oteti se tradicionalnom hercegovačkom gostoprimstvu – U kući kod Maksumića
Ramazanski draži od hadžijskog Bajrama
I Mirsad Makusmić živi u Mostaru, a danas je na Bajram došao u svoje rodno selo – Gradsku. Svi su kaže ispostili ramazan i danas se lijepo osjećaju.
„Ovo je obiteljski blagdan i prilika da se cijela obitelj okupi na ručku i da se ispričamo i uz kavu, baklavu. Inače, ovaj nam je Ramazanski Bajram draži od onog Hadžijskog (Kurban-hadžijski Bajram prim. red.), jer dođe nakon mjesec dana posta“, objašnjava Mirsad.
Maid Makusmić radi u Policijskoj upravi u Ljubuškom. Za Bajram kaže dobije dan ili dva slobodno. Kolege na poslu, uglavnom Hrvate, obavezno počasti bajramskom baklavom a oni ne zaborave čestitati mu praznik.
Čestitke i baklava
Čestitanje krene još od 6 sati ujutro. Ili telefonom ili sms-om od kolega s posla, kaže Maid, ističući kako su odnosi između Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana danas jako dobri. „Bar je takvo moje mišljenje i moje iskustvo. Nema nekih trzavica, pogotovo mi mlađi se stvarno fino družimo i ja imam dosta prijatelja Hrvata“, veli.
U Ljubuškom je prije rata živjelo oko 1.500 muslimana, il 5,6 posto od ukupno 40.000 žitelja ljubuške općine. Danas ih je u selima Gradska, Vitina i središtu Ljubuškog oko 500, uglavnom starijih ljudi.
„Puno se ljudi vratilo, možda nigdje toliko kao ovdje. Mnogi rade u Mostaru ili su vani, a u Gradsku dolaze povremeno, kako tko može“, kaže Alija prisjećajuću se i ratne 1993. godine kada su muslimani iz Ljubuškog odvođeni u logor Heliodrom.
U miru otišli u miru se vratili
„Mi sm u miru otišli i u miru se vratili. Bilo je nekih neugodnosti, ali ni jednom muslimanu u Ljubuškom nije falila ni dlaka s glave, nitko nije stradao, i u odnosu na to što se događalo u drugim mjestima i koliko je ljudi pobijeno, te neugodnosti su zanemarive“, kaže Alija.
Maksumići kažu kako im je zbog toga žao što se nakon nedavnog prikazivanja filma „Neđo od Ljubuškog“ stvorila kriva slika o njihovim susjedima Hrvatima kao fašistima.
I Mumin Elezović, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Ljubuški kaže kako su odnosi između Bošnjaka i Hrvata u Ljubuškom za primjer.
Mi zadovoljni njima, oni nama
„Tu nema problema koje bi trebalo istaći. Čak se možemo pohvaliti s našim susjedima Hrvatima. Mi smo s njima zadovoljni, a zadovoljni su i oni s nama“, kaže Mumin.
Maid veli kako bi država, ipak, trebala više učiniti na onom što nazivaju „održivi povratak“. Kaže, kako u Gradskoj po noći nijedna sijalica na ulici ne svijetli, dok neka mjesta blješte.
I u kući Fadila Elezovića dočekali su nas s kavom i baklavom. Fadila pitamo kako muslimani žive u Ljubuškom, što rade, čime se bave.
„Što se tiče posla, tu nema nikakve razlike između nas i okruženja, naših susjeda Hrvata. S kojim problemima se susrećemo mi susreću se i oni i obrnuto, veli Fadil, koji nam je kad smo isključili mikrofon na široko iznosio svoju viziju što bi sve trebalo napraviti pa da Ljubuški i cijela Hercegovina krene naprijed.(dw.de/dnevnik.ba)