Ekipa Dana u Ljubuškom je tražila odgovor na pitanje zašto portali pišu da njegovim ulicama hodaju ustaše s nožem u zubima tražeći Bošnjake, ali i Hrvate izdajice. Osim gradskog ugleda, jedine žrtve ove besramne kampanje su Štefica Galić i njezino troje djece, čiji otac jeste štitio Bošnjake u prošlom ratu, ali nikako u tome nije bio jedini.
Uzroci koji su doveli do toga da se Ljubuški nađe u centru neviđene medijski isfabrikovane kampanje ponajprije su predmet istraživanja onih koji se, osim moralnom, bave i socijalnom i psihološkom patologijom. Ekipa Dana nije očekivala da će na ulicama ovog hercegovačkog gradića sresti buljuke ustaša s kamom među zubima, ali jeste se nadala susretu makar s nekim neposrednim akterima događaja koji su ga lansirali u neslavnu medijsku orbitu.
Prije svega, međutim, željeli smo da od Štefice Galić – novinarke, majke troje djece, udovice Nedjeljka Neđe Galića, laureata ovogodišnje Nagrade za građansku hrabrost “Duško Kondor” i žrtve fizičkog napada koji nije previše uznemirio nijednog ljubuškog policajca, ali jeste na noge digao svjetske zaštitnike ljudskih prava i brižne medije – čujemo makar djelić priče iz prve ruke. Ništa od toga: Štefica Galić i dalje ne govori s novinarima, a, ako je vjerovati službenim saopštenjima, osim s policajcima, razgovarala je još samo sa zvaničnicima međunarodne zajednice u BiH.
Bez obzira na to, Štefica je i dalje u središtu bezobzirnih medijskih špekulacija i obračuna punih govora mržnje. Štaviše, besramna kampanja posebno na internetskim portalima toliko je uzela maha da su gospođa Galić i njezino troje djece postali uistinu ugroženi. I sve to zbog Neđine brige za ljubuške Bošnjake prije devetnaest godina, o čemu je snimljen i film Neđo od Ljubuškog!
Čega nema u filmu o Neđi?
Šta se to zapravo događa u gradu čijim ulicama, pišu portali, hodaju ustaše s nožem u zubima tražeći Bošnjake, ali i Hrvate izdajice? U Ljubuškom čija su, napisao je jednom Mile Stojić, jedina konstanta majke u crnini kao vječna kulisa svih događanja?
Ekipu Dana dočekala je slika polupustog grada, koju će nam kolega i jedan od najpoštovanijih Ljubušaka Mladen Bošnjak objasniti riječima da Ljubuški na ljetnom zvizdanu živi dvokratno, a mi smo došli baš negdje između. No, Mladen će za Dane ispričati i ovo:
“Ljubuški je 80 posto poljoprivredni kraj, kraj radinih i čestitih ljudi. Njihovo opredjeljenje za hrvatstvo nije upitno, baš kao što nije upitna i njihova apsolutna nacionalna i vjerska tolerancija. U takvom nekakvom raspoloženju dolaze i devedesete. U prvom višestranačkom sazivu mi smo u Općini imali pet ili šest stranaka. Faktički, svaka koja je sudjelovala dobila je neki mandat. I Neđo Galić je bio vijećnik u prvom sazivu, mislim ispred reformskih snaga. Prema zapisnicima, Neđo se vrlo aktivno zalagao za svoje stavove, sve bez ikakvih posljedica. Onda dolazi rat. Za razliku od ostalih sredina, Ljubuški je u tom periodu imao veliki utjecaj HSP-a. Formira se HOS, kojemu na čelo dolazi Blaž Kraljević. To je doprinijelo da se bosanskohercegovačko opredjeljenje Ljubušaka diže na jednu višu razinu. Svijest o BiH kao njihovoj državi kod Ljubušaka postaje jača.
Bez osnova je priča da je Blaž Kraljević ubijen zato što je bio general Armije BiH jednostavno zato što Armija u to doba nije imala činove. Blaž Kraljević je smaknut zato što je bio prepreka za buduće događaje.
Tako dolazi do sukoba Hrvata i Muslimana. Ne mogu reći da je to nesnalaženje, ali u vlasti Herceg-Bosne nije bilo nijednog Ljubušaka. To je zapravo bio pritisak izvana zbog zaštite Bošnjaka u Ljubuškom, ali ga tadašnji predsjednik Općine Milan Šimunić izdržava tri ili četiri mjeseca, sve do 15. 8. “93, kada dolazi do tog nesretnog poziva da se Muslimani vojni obveznici jave na odredište.
Tog dana svaka bošnjačka obitelj u Ljubuškom dobija svog junaka, osvjedočenog prijatelja među Hrvatima. U svojoj nemoći da se spriječi egzodus ljudi su pomagali na druge, trenutno moguće načine. Jedan od ljudi koji se u tom vremenu časno ponio je i Neđo Galić. Naravno, nije bio jedini takav. Svaka bošnjačka obitelj imala je svog Neđu Galića!”
Za film Neđo od Ljubuškog Mladen Bošnjak kaže da je naznačio da su se u tim trenucima “Neđo Galić i njegova porodica časno ponašali” a onda diplomatski dodaje:
“Volio bih, međutim, da film traje dva sata pa da se u njemu naznače i drugi momenti. Kako je, recimo, za vrijeme načelnika i zapovjednika policije Markana Zelića i Gordana Bradvice Muslimanima ovdje vraćena sva imovina, kako nisu otišli svi Muslimani iz Ljubuškog, a jedan od njih ovdje je za vrijeme rata bio i direktor Doma zdravlja.
Ili, kako su Hrvati katolici dežurali kraj džamija na Gožulju i Žabljaku i kako je uoči posjete Malezijskog bataljona UNPROFOR-a Danilo Lučić platio da se džamija na Gožulju okreči kako se ni bi vidjelo da na njoj piše Živio Velež, Krepa ovi i oni… Da se ne brukamo.”
Internetska provokacija
“Za prikazivanje filma odabran je trenutak (16. 7. 2012) kada je većina Ljubušaka Bošnjaka koji su vanka došla kući na odmor. Kada imaju mevlud na groblju, a gore u svom kraju prave Noć Ljubušaka.
Ja sam najviše strahovao da se ne navuče neki odijum prema tim ljudima, koji su apsolutna manjina u Ljubuškom. Kao čovjek koji će se do kraja života boriti za to da svaka osoba ima pravo da iznosi svoje mišljenje o određenoj pojavi, ja sam film doživio kao apsolutno iznošenje vrijednosnih sudova. Mislim da je traženje zabrane prikazivanja filma bio gaf i to je ono što je svijet pokupio. Ko zna kako i čijom voljom, pojedini dijelovi tog filma našli su se na internetu prije prikazivanja i to je iziritiralo određene krugove. Zahtjev za zabranu prikazivanja potpisale su određene udruge, mediji su se digli na noge, Deutsche Welle je čak 20 minuta posvetio noti da se film zabrani. Međutim prevladao je razum i film je prikazan.
Sada, u ovim silnim protestima, Neđi Galiću se prigovara da je bio komunista, a štiti se i opravdava vlada Herceg-Bosne koja je tada bila sastavljena isključivo od komunističkih uglednika. Ta vlada Herceg-Bosne bila je pravi ce ka.
Mene osobno film nije nimalo uznemirio. To je jedno viđenje situacije. Nije u pravu niko ko tvrdi da se ovdje u Ljubuškom 1993. nije dogodilo zlo, doduše znatno manje nego u drugim sredinama, ali dogodilo se. Za čitavu Norvešku, za sva blaga ovog svijeta ja ne bih pretrpio jednu noć onakve egzistencijalne i životne neizvjesnosti!
Ovdje se vrlo nespretno reagiralo na pojavu filma. Mislim da su producenti imali tu namjeru, da izazovu takvu reakciju, i u njoj su uspjeli: ako vam nešto ne ide kako ste zamislili, onda isprovocirate željenu situaciju. U neku ruku to je provociranje incidenta, a da se pritom ne vodi računa da će zbog toga jedna uistinu fina obitelj imati problema. Štefica, njezina dva momka i djevojka. Zlatni mladi ljudi. To mi je jako teško palo.
Nema medija na svijetu koji nije reagovao i odreda su referirali na pokušaj zabrane. Tako je ime našeg grada skupa sa njegovim stanovnicima ostalo na medijskoj streljani, što apsolutno nije opravdano.
Ovakve događaje naš grad i njegovi stanovnici nisu zaslužili, pogotovo djeca Neđe Galića. To su zlatna djeca koja ovdje rade, imaju prijatelje, ljubuju, ćosaju – žive i nisu zaslužila ovo što im je servirano nikako iz dobrih namjera. Pazite jednu zanimljivu situaciju: dvadeset godina se komemorira na Kruševu, na mjestu pogibije Blaža Kraljevića, i tamo su na račun vlasti Herceg-Bosne izrečene neusporedivo teže kvalifikacije nego u filmu. Ali se protiv toga ne buni niko jer iza Kruševa stoji jedna malo jača organizacija, a u slučaju filma ostala je potpuno nezaštićena jedna krhka obitelj.
Najviše štete od svega ovoga će imati obitelj Galić, ali i naš grad koji nije ono što se ovih dana lila o njemu u medijima. Ovo je grad radinih, finih i čestitih ljudi. Na kraju krajeva, ne daj Bože da uskratimo pravo prosvjednicima da prosvjeduju, ali besmisleno je opravdavati prosvjede time da je Neđo Galić bio komunista, ili time što nema filma o Hrvatima u Sarajevu, parolama nismo mi fašisti… Danas nekome pljunuti na čelo i zalijepiti mu etiketu fašiste, to mu dođe kao neki vrijednosni sud, ništa naročito, ali ovim ljudima ovdje, Ljubušacima, to smeta. A za film o Hrvatima, ko im brani da ga snime? Kameru u ruke pa na posao, je l” tako!
Svjedok krvave košulje
Kao mlad dječko i kao zreo čovjek radio sam dva popisa stanovništva u Ljubuškom pa i dan-danas znam kako se ’81. i ’91. ko izjašnjavao. To je njihovo pravo. Međutim, ’93. godine Ljubuški je došao u situaciju da su oni koji su se dvije godine ranije izjasnili kao Hrvati morali kamionom napustiti Ljubuški, u kome su ostali Jugosloveni da likuju. Da, da, Jugosloveni su postali pravi Hrvati, a pravi Hrvati su postali ništa. To je jedan od naših ljubuških nonsensa.
Iskreno suosjećam s obitelji Galić zbog neopravdane hajke, jer oni su u ovom slučaju apsolutno nevini. Stvar je produkcije i autorice Svetlane Broz zašto u filmu nije tretirana kompletna situacija u gradu 1993. Ne bi loše bilo da oni koji su pravili ovaj film sada malo čvršće stanu iza njega, ali i iza obitelji Galić, jer su upravo oni proizveli ovaj neopravdani napad na Šteficu i njezinu djecu.
I samo sjećanje na ’93. mene siječe k’o žilet, jer se to dogodilo nekome s kim sam ja išao u školu, igrao lopte, ljubovao, pio… Ljubušaci su poslovni ljudi, hedonisti, Ljubušaci su globtroteri pa se mi viđamo u Oslu, Stockholmu, Frankfurtu, Sarajevu, Zagrebu i nikome od nas 99 posto nigdje obraz ne gori kad sretne nekog svoga komšiju koji je doživio onaj petnaesti osmi ’93. Ali, bio je onaj jedan procent i ne smije se negirati šta je bilo u Ljubuškom. Pazi, u samom gradu su aristokratska bošnjačka prezimena Hodžić, Begović, Pašić, pa Dizdrarević, gore u Gradskoj su Maksumići, Masleše, Elezi… Svi ti ljudi ovdje su oduvijek uživali nesvakidašnje poštovanje zbog svoje čestitosti i onaj ko je njih pomjerio s njihovog praga sigurno će odgovarati ili Bogu ili Marksu, zavisno pred koga ih tamo gore dovedu.
Tačno, rekao sam ti da sam se ja u prošlom ratu nanosao krvavih košulja. Jesam, nanosao sam se, ali zbog različitog mišljenja i stava i zato ću se i danas volterovski boriti za tuđe pravo na mišljenje i riječ ma koliko se ja s njim ne slagao. A ovo što su filmom i prosvjedima protiv filma napravili od Ljubuškog, to ovaj grad i ovi ljudi jednostavno nisu. Pa, pogledaj samo podatak da je odluka o dodjeli nagrade Neđi Galiću objavljena 6. 4. 2012. i da na to niko, ama baš niko nije reagirao. A onda su dijelovi filma pušteni na internet, uslijedilo je njegovo prikazivanje u Ljubuškom i eto ti ga sad!”
Prvi čupavac u Ljubuškom
Mile Šimunović pažljivo sluša i potpisuje svaku riječ Mladena Bošnjaka. Ovaj umirovljenik, koji za sebe kaže da “još malo radi kod zeta u građevini”, veli da ga boli to što su portali puni priča o Ljubuškom kao ustaškom gradu, a onda priča:
“Ja sam ipak dijete onoga sustava. U tom sam sustavu rođen, završio fakultet, bio sportski radnik… Posljedice onoga rata dugo su se vukle i zapadna Hercegovina dugo je nosila etiketu ustaštva. Poslije se pokazalo da su mnogi bili zavedeni, baš kao što su bili zavedeni i mnogi partizani, ali se ta etiketa nije skidala. Kad god bismo se poslije rata družili u Sarajevu, uvijek bi nam, kao u šali, govorili da od nas iz zapadne Hercegovine ne može doći ništa već krupa i diverzanti. Tek je Cvijetin Mijatović sedamdeset i ne znam koje godine u Čitluku na jednom mitingu rekao da se strašno griješilo i griješi prema zapadnoj Hercegovini, ali su djelići te etikete ostali i do dana današnjeg.
Danas u firmi moga zeta, u kojoj i ja pomalo radim, radi na montaži i dvadesetak Muslimana iz centralne Bosne, i Srba ima, svih, ali na to se niko ne obazire. Niko i ne primijeti, evo ni ja ne bih primijetio da me vi niste pitali.
Što se Neđe Galića tiče, ja bih volio da se pomogne toj obitelji. Kako? Pa fino. Tu obitelj treba medijski tretirati kao normalnu ljubušku obitelj, kao neupitne Hrvate koji se ne razlikuju od drugih normalnih obitelji bilo gdje. To Galića pleme je s Bijače. Neđin stric bio je čak narodni heroj u onom ratu. Ima tri sina. Jedan je arhitekta, drugi je agronom, treći elektroinženjer, vidio sam ga neki dan. On je fakultet završio sa 21 godinom. Za tu se djecu nije ni znalo ni čulo, učila su i radila, to su nevjerovatno skromni ljudi, a djeca narodnog heroja.
Ovdje je problem samo to što je ispalo da je u prošlom ratu jedini pošten bio gospodin Neđo. On je inače bio jedan progresivan dječko. Ja znam kad sam bio osmi razred gimnazije da su nas šišali na nulu i davali da nosimo željezničke kape, a Neđo je nosio bitls frizuru. Da sam je ja nosio, mene bi istjerali iz škole. On je bio prvi čupavac u Ljubuškom. fotograf, svirao je gitaru, bio je strastveni radio-amater, pisao poeziju… Ukratko, jedan krasan čovjek.
Ovdje nije problem to što je Ljubuški pun malih Neđa, ali je problem što su svi oni negirani pa je ispalo da je neđo samo jedan. Sve mi se čini da je nekome trebalo da od Ljubuškog napravi malu Srebrenicu, jer je baš tako ispalo. Ovo što vam ja kažem kazati će vam svaki Ljubušak.
Mi smo svi ovdje Ljubušaci i ja bih želio da pomognem da se ta slika o našem gradu sačuva. Pogledajte ono nomadsko selo Gradska. To je sto posto muslimansko. Tamo nikad nije bilo krivičnog djela, nikad prekršaja nije bilo. Ta djeca su u ljubuškim školama bila posebna, njih su i profesori posebno poštovali. Kad su gore pravili džamiju, pozvali su 2.000 ljudi. Mislim da je četrdeset janjaca ispečeno. Mislim da je nas katolika na slavlju bilo 90 posto. A kad su se kupile pare za džamiju, svi smo odreda davali. Kod obnove smo od iste firme kupovali lim i za crkvu, i za džamiju.
Među prosvjednicima je bilo ljudi koji su kolege djece gospođe Galić. Sve su to mladi ljudi, tridesetak godina. Ni za kakve jame oni ne znaju, a ispade da su ovdje samo jame. To jednostavno nije tačno. Zato bih vas molio da afirmirate gospodina Neđu Galića, njegovu divnu obitelj, da napišete da niko nije protiv te nagrade, ali da je u Ljubuškom bilo mnogo, mnogo malih Neđa”.
Jeftini izvor manipulacija
Najmlađi među sagovornicima Dana u Ljubuškom bio je Toni Kraljević, direktor Radija Ljubuški. Za Dane je rekao:
“Treba sagledati obje strane. Lako je interpretirati neke stvari kad se vankontekstualiziraju, ali mislim da Ljubuški može biti primjer i u tim teškim vremenima da je svako u ovim kućama, stanovima, na ovim ulicama pomagao svom komšiji onoliko koliko je mogao, bez obzira kako se on zove. Ja sam pošao u prvi gimnazije kada su nastupile ratne okolnosti. Moji prijatelji su bili i Azra Mesihović i Edin Dizdarević i svi ostali. Edin je liječnik u Norveškoj i baš danas sam ga sreo, on došao malo na odmor. Zezali smo se uspoređujući status njegovih kolega liječnika gore i naših ovdje… Hoću da vam kažem da je taj suživot, taj duh zajedničkog života ovdje njegovan stoljećima”.
Šta je onda, Toni, sa sadržajem ovih portala, koji su najdraži izvor informiranja novih generacija?
“Ja sam vam malo prije pričao o objektivnom novinarstvu. Šta to znači portal? Koji je to portal registriran kao pravni subjekt? Malo njih, a pravo da vam kažem ja ne znam nijedan. Kome portali plaćaju porez za oglašavanje? Govorim vam u ime medijske kuće koja poštuje sve regule, uplaćuje sve poreze i doprinose. S druge strane, vi možete s jako malo novaca napraviti portal i pisati na tom portalu što god vam se piše, bez ikakve šanse da nekome zbog toga odgovarate.
A Ljubuški je uvijek bio živahna scena, pa i kada su portali u pitanju. Ja ih znam četiri, pet, a vjerojatno ih ima više. U slučaju filma radi se o jednostranom prikazivanju jedne ne baš sretne epizode iz bliske prošlosti naše države Bosne i Hercegovine. Ta epizoda jeste jednostrano prikazana, uskočili su portali i napravili promociju koju Ljubuški najmanje zaslužuje. Ja bih vam do sutra mogao pričati milione lijepih susjedskih priča koje sada neko negira preko svih tih portala. I sama autorica gospođa Broz u filmu se služila opasnim konstrukcijama. U jednom intervjuu je sve Ljubušake nazvala fašistima. A to je jezik mržnje. Dakle i mene naziva fašistom. A pogledajte Radio Ljubuški, gdje je od osnivanja 1992. do danas kadrovska struktura bila multietnička i gdje se nikad pažnja nije obraćala na taj detalj, već na to kakav je ko novinar.”
BH Dani l Poskok.info
wpDiscuz