Published On: Sub, lis 5th, 2019

Ljubušak Momčilo Golub cijenjeni umjetnik bivše države

Splitska Galerija umjetnina 10. listopada otvara izložbu nazvanu “Nebo nije granica”. U njoj će suočiti radove dvojice suvremenih umjetnika – Jårga Geismara, Nijemca rođenog 1958. u Švedskoj koji je veći dio života proveo u New Yorku i Tokiju, da bi u veljači ove godine preminuo u Düsseldorfu, gradu svoga djetinjstva, te Momčila Goluba, umjetnika iz Splita, rođenog u Ljubuškome, mostarskoga đaka, beogradskog studenta i dobitnika brojnih priznanja tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća.

– Branko Franceschi, ravnatelj Galerije umjetnina i kustos predstojeće izložbe, želio je da ja svojim novim radovima pariram radovima Jårga Geismara iz čitavog njegova dostupnog opusa – kaže Momčilo Golub.

– Ja sam možda bio skloniji tome da to suočavanje bude vremenski podudarno, da možda pokažem neka meni draga djela iz prošlosti, ali njegova je koncepcija drukčija. I ja to poštujem – kaže Golub, priznajući da bi mu bilo drago postaviti i retrospektivnu izložbu, ali i izložbu u Mostaru, gradu njegove mladosti.

Golub je osobito vezan uz svoju seriju “Studije draperija” iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je, može se reći, amblematska za Golubovo stvaralašvo, a obuhvaća niz radova koji se sastoje od reprodukcija poznatih slikarskih umjetničkih djela iz povijesti te pažljivo odabranih tkanina od kojih je sašivena odjeća portretiranih dama.

Među reprodukcijama dominiraju ženski portreti francuskog slikara Jeana Augustea Dominiquea Ingresa te slike nizozemskog majstora Gerarda Davida. Golub je svakoj studiji draperije pridodao i krojački metar, kao da uzima mjeru žene koja je živjela u davnoj prošlosti.

– Ingres je dvorsku damu koju je potretirao, ali i njezinu haljinu, naslikao hiperrealističnom preciznošću, fotografskom uvjerljivošću. No, u biti on mene ne zanima kao slikar, nego kao svjedok jedne egzistencije – kaže Golub.

– Slikarima su pozirale osobe koje su zaista živjele, čiji su se portreti naručivali. Te slike svjedoče o egzistenciji i prolaznosti života koje ja onda danas, ovdje, vraćam u život, premošćujući stoljeća. To je ono što me stvarno intrigira, a ne slikarstvo pojedinog umjetnika, iako se divim umijeću starih majstora – kaže Golub.

Isto je učinio sa slikom “Odmor za vrijeme bijega u Egipat” Gerarda Davida, gdje je reprodukciji na kojoj je Djevica Marija pridružio isti materijal kupljen u Parizu, i to plavi tergal, plavi velur i svijetlocrveni saten, dodajući metar i račun iz trgovine tekstilom.

– Na taj način virtualnu stvarnost vraćam u realnost – kaže Momčilo Golub.

– Suvremena umjetnost bazira se na fenomenologiji, na fenomenima konkretne stvarnosti. No, suvremenu umjetnost treba znati “čitati”. Jednostavno, nije to pitanje inteligencije ili njezina nedostatka, nego pismenosti.

Kako je teklo vaše “opismenjavanje”?

– Dugo. Jedan mi je osebujan profesor crtanja na prvoj godini Akademije kazao: “Golube, imam jednu zapovijed za tebe. Neću gledati što ti crtaš. Ti čitaj pjesme.” Mislio sam, kakve pjesme? Mislio sam da je poezija ono što sam morao učiti u školi, nekakav France Prešeren koji hekla dolje, hekla ravno, hekla svoju patnju za Primicovom Julijom. Meni je to bilo… ajme.

Pa jeste li poslušali profesora?
– Da nije bilo moga tadašnjeg cimera, ne bih ga poslušao. Naime, cimer me je uputio u pravu poeziju. Mislim, na poeziju koju nisam poznavao… Čitaj Vaska Popu, čitaj Branka Miljkovića, čitaj Nerudu, čitaj Ivana V. Lalića… I ja sam počeo čitati poeziju. Poezija me je pogodila kao grom. Čitao sam je i otkrivao čudesni svijet slika pretočen u riječi, i te riječi, te slike, to me je obuzelo. Poeziju sam čitao trideset godina, zadivljeno, udivljeno… Umjetnost koja ne proizvodi taj osjećaj ganuća ništa ne vrijedi.

Što je na vas još utjecalo tih godina?
– Pariz! Obožavam Pariz, njegove muzeje… Znao sam u Louvreu po dva tjedna gledati istu sliku. U Muzeju impresionista, na primjer, shvatio sam koliko sam bio u krivu kad sam impresioniste bahato procjenjivao tek kao mamac za bogate Amerikance. Suočen s njihovim fantastičnim radovima uživo, postao sam oduševljen njihovom delikatnom vještinom, njihovom slikarskom poezijom. Bili su mi slikarska poslastica. Jednom mi je u Louvreu prišao zaposlenik iz videonadzora muzeja i kazao mi da ih moje svakodnevno dolaženje i gledanje iste slike uznemiruje, da do tada nisu imali takvog promatrača. Da ljudima ne budem čudan, promijenio sam plan i odlučio svaki dan ići u drugi muzej.

Od čega ste, osim od gledanja slika u muzejima, živjeli u Parizu?
– Od riže!

Molim?

– Od riže. Riža je sjajna žitarica, od jednog kila riže možete živjeti tjedan dana za jako malo novca. Ja nisam imao ništa, a trebalo mi je jako malo. Tako je riža bila logičan izbor.

Ma čekajte…. U svim vašim biografijama piše da ste početkom devedesetih nestali s umjetničke scene i da je ta pauza trajala skoro dvadeset godina. Niste valjda sve to vrijeme u Parizu jeli rižu i hodali po muzejima?

– Ne. Nisam. Imao sam samostalne izložbe u Splitu, Ljubljani i Berlinu, a u Parizu mi se dogodila najvažnija životna promjena, postao sam kršćanin, otkrio sam milost Božju.

Kako se to dogodilo? Jeste li prije bili religiozni?

– Prije sam bio vrlo sklon budizmu i zen-budizmu. No… Budući da sam pred sam rat otišao u Pariz, više se nije bilo lako ni vratiti. Znate, s TV ekrana su me bombardirale slike užasa, slike Vukovara, Mostara, Sarajeva… To mi je bilo strašno. Znate, ja sam Jugoslaviju volio, to je bila moja zemlja, izlagao sam u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, svuda, osamdesetih sam bio jako tražen autor i možda, možda da je život drukčije posložio karte, možda bih sad bio neko ime i u svjetskim razmjerima… Mogao sam ostati i u New Yorku 1983., nakon što sam dobio prvu nagradu na izložbi novije jugoslavenske umjetnosti u New Yorku u organizaciji Equitable galerije po izboru Jerka Denegrija, imao sam ponuda, ali… Nije mi nimalo žao. Nimalo. Da sam išao tim putem, ne bih otkrio Boga. A otkriti Boga više je od svakog uspjeha, novca i karijere.

Dakle, kako se to dogodilo?

– Supruga iz Splita javila je da je pročitala u Slobodnoj Dalmaciji poziv svima koji se žele vratiti u Hrvatsku, da se trebaju javiti na neku adresu u Parizu. Mislio sam da je riječ o nekom uredu, odvjetničkom ili pisarskom, ali… Ali kad sam došao tamo, tamo je bila crkva. Hrvatska katolička crkva. I tako sam prvi put u životu ušao u crkvu, a tamo je bila časna sestra koja je stavljala bijele ruže na oltar jer je bilo vrijeme Uskrsa.

Kakvo je prethodno bilo vaše mišljenje o kršćanstvu?
– Iskreno, nisam o tome puno razmišljao. Međutim, nije mi bilo jasno kako ljudi od raspetog Isusa, od krvavog, evidentno ranjenog Isusa, išta mogu tražiti. Znate, Buda nasmiješeno, mirno, spokojno sjedi i zrači radost i spokoj, a raspeti Isus… Mislio sam, kako tražiti išta i očekivati išta od raspetoga? Svejedno, ispričao sam se časnoj i rekao radi čega sam došao te je zamolio bi li mi, tako neukome, prodala neku knjigu iz vitrine koju sam vidio iza oltara. Ona je kazala da te knjige nisu na prodaju, ali da će mi posuditi jednu svoju knjigu. Bila su to četiri evanđelja u mekom požutjelom uvezu, vlasništvo žene koja je svoj život posvetila služenju… Već je ta gesta bila dirljiva.

Nije vas to valjda prevelo na kršćanstvo?

– Ne, ne samo to, nego ono što je slijedilo. Odlučio sam u zoru u vrtu zgrade La Cite Internationale des Arts čitati Sveto pismo s jednakom prostodušnošću kao što sam krenuo čitati pjesmu “Jurodivi” Ivana V. Lalića. Odlučio sam, dakle, toj knjizi časne sestre prići otvorena srca, bez primisli, bez ikakvih planova. I jest, čitao sam… Jedne večeri dok sam pokušavao skuhati rižu, rešo je pregorio. Umjesto večere, uzeo sam Evanđelje da pročitam ono poglavlje koje sam namjeravao čitati sutra u zoru. Potrefilo se da to bijaše baš ono mjesto gdje Isus moli: “Molim te, oče, neka me zaobiđe kalež ova, ali ne kako hoću ja, nego kako hoćeš ti.” Isus, dakle, moli, ponavlja svoju molbu te sam pomislio: Ako moli on, trebam i ja moliti, ponavljati, a ne čitati dalje. A imao sam šta moliti – gori sarajevska biblioteka, ruši se Vukovar, ruši se Stari most, ruši se čitav moj svijet, sve nestaje u pepelu, u zlu, u agoniji… I zbilja, snažno sam želio da to prestane, da me zaobiđe, da sve nas zaobiđe to zlo, taj užas, svjesan da ne može biti onako kako hoću ja…

I počeli ste moliti?

– Jesam. Ponavljao sam i ponavljao te Isusove riječi. Ponavljao sam ih dok me nisu pogodile ravno ovdje, posred srca. I tad su mi krenule suze. Teške, ali ozdravljujuće, osvjetljujuće suze u kojima sam se stopio s Isusom, sa svemirom, ostavši sam samcat u blaženoj ljubavi i milosti. Tad sam pojmio da je prizor raspetog Isusa prizor beskrajne ljubavi. To je osjećaj neopisiv, nadnaravan, čudesan, toliko čudesan da sam ozbiljno razmišljao o odlasku u samostan.

Imali ste viziju? Od gladi možda? Jeste li se prepali?

– Ne, nije od gladi. I nisam se prepao, nego sam se preporodio. Spram toga osjećaja i takvih osjećaja ništa nije usporedivo. Ništa.

Ni umjetnost? Jeste li zato apstinirali od umjetnosti?

– I da i ne. Jest, i umjetnost je ništa u usporedbi s tim, ali… Ali i umjetnost jest od Boga, a ja jesam umjetnik.

Spoj skulpture i poezije

Spoj skulpture i poezije
Naziv skulpture “Porculanska pjesma plješće rukama, zatim zdrobljena prosi i umire”, koja je svoje trajno mjesto našla u splitskoj Galeriji umjetnina, ponukao je Branka Franceschija, ravnatelja tog muzeja, da ustvrdi kako radovi Momčila Goluba imaju najljepše nazive. – Upravo se u nazivima idealno realizira Golubov intenzivan i očito blagotvoran odnos s poezijom – kaže Franceschi.
– Nazivi Golubovih djela, iako su po sebi rječiti, mudri i savršene pjesničke slike, svoje puno značenje još uvijek ostvaruju tek u spoju sa samim umjetničkim djelom, koji poetsku bit naziva otkriva promatraču ili ga asocijacijom na nju upućuje. Golub iskazuje rijetku sposobnost kreativnog baratanja područjem pojmova i područjem predmeta, te njihova povezivanja u cjelinu koja će ukazivati na njegov melankoličan i čak tragičan doživljaj stvarnosti u kojem raskoš, strast i ljepota egzistencije neminovno završavaju degradacijom i smrću – kaže Franceschi.

Kratak životopis umjetnika

Ljubuški – Beograd – Split
Momčilo Golub (Ljubuški, Bosna i Hercegovina, 1949.) diplomirao je 1974. na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, a 1976. magistrirao je na odjelu grafike. Slikarstvo je specijalizirao 1979. – 1980. na Ecole des Beaux-Art de Paris kao stipendist francuske vlade. U razdoblju 1991. – 1992. studijski je boravio u Cite inter-nationale de arts, u ateljeu francuskog Ministarstva kulture. Autor je više samostalnih i sudionik skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, te autor mnogobrojnih performansa. Višestruko je nagrađivan i smatra se jednim od vodećih postkonceptualnih umjetnika u Hrvatskoj. Živi i radi u Splitu.

Između priznanja i redovničke tišine

Tko bi se sjetio jabuke da je nikad nije vidio
Momčilo Golub će nekoliko dana nakon otvaranja ove izložbe napuniti 70 godina, od kojih je dugi niz godina bio odsutan s umjetničke scene jer se pripremao, nakon religioznog iskustva, otići u samostan. Nije bilo stvaralačke krize, znao je da je napravio veliki iskorak u umjetnosti i otvorio pitanja smisla. Priznanje ili tišina, postalo mu je nevažno, pronalazio je i pronašao svoj put… Dao je vrlo malo intervjua, bio jedan od najprominentnijih umjetnika u bivšoj državi, no posljednjih nekoliko godina, premda vrlo vidljiv i poštovan, kao da egzistira u nekoj vrsti paralelne stvarnosti. Jest, tu je, o njegovim se radovima piše, njegove su instalacije hvaljene i nalaze se u brojnim zbirkama, ali… Opet, kao da nekako nije tu. Istina, u zadnjih godinu dana imao je jednu samostalnu izložbu u Splitu, u Salonu Galić, gdje je izlagao radove pod naslovom ”Tko bi se sjetio jabuke da je nikad nije vidio?”, u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu gostovao je na zbirnoj izložbi “Neka jedu kolače”, i pred njim je izložba u Galeriji umjetnina gdje će izložiti mahom nove radove, nastale u zadnjih 18 mjeseci. Dakle, tu je, prisutan, živopisan i neobičan, premda dodirnut godinama koje mu, međutim, nimalo ne smanjuju ni radnu ni životnu energiju.

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare