Predsjednik Glavnog vijeća HNS BiH dr. Božo Ljubić na jučerašnjem 9. zasjedanju Hrvatskog Narodnog sabora održao je jedan od najuupečatljivijih govora. Zbog interesa javnosti, Hrvatski Medijski Servis, donosi integralni tekst Ljubićeva govora. Nakon što je sabornike izvjestio o radu odjela GV HNS BiH, Ljubić je nastavio:
-A sada o onome zbog čega smo se okupili, zbog čega smo uostalom i utemeljili Hrvatski narodni sabor 2001. i zbog čega smo ga obnovili 2010. godine. To je neravnopravna pozicija hrvatskog naroda u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. To je nasilna promjena Mirovnog sporazuma iz Daytona na štetu hrvatskog naroda. To je hrvatsko pitanje u BiH.
Bez obzira što hrvatsko pitanje, našim partnerima unutar BiH i u međunarodnoj zajednici, predstavljamo kao pitanje od ogromne važnosti ne samo za hrvatski narod u BiH, nego i za opstojnost, stabilnost i funkcionalnost same BiH, domaći akteri do sada nisu pokazali da ga takvim vide a međunarodni da ih se to tiče.
Oni su autori konstrukcija: "Bošnjaci su ograđeni žicom, neće nama manjina određivati, stavljanje mete na čelo, Bošnjaci se ne mogu više stiskati". Dvojac Hodajući Štokholm kompleks koji želi svaku kap bošnjačke krvi prolivene od Srba, proliti na Hrvatu. Srbe poštuju, Boje ih se.
— Jan Palach (@IurkovJan) June 5, 2021
Srpska mainstream politika, bilo da je riječ o poziciji ili opoziciji, smatra da je srpsko pitanje privremeno riješeno uspostavom entiteta Republika Srpska na polovici teritorija BiH. Povezujući RS – gospodarski, prometno, energetski i politički – s Republikom Srbijom čeka se moment kada će ujedinjenje biti faktičko stanje, sa ili bez međunarodne verifikacije.
Bošnjačka mainstream politika, bilo da je riječ o poziciji ili opoziciji, na čijem je jednom polu nacionalna stranka SDA a na drugom kvazi građanska Naša stranka, zajednički rade na stvaranju unitarne „građanska države“, odnosno bošnjačke nacionalne države. S obzirom da nije realno da to ukratkoročnom periodu ostvare na čitavoj teritoriji BiH, cilj im je ukidanje svih prerogativa i instrumenata konstitutivnosti hrvatskog naroda u FBiH i pretvaranje Federacije u bošnjačku repliku Republike Srpske.
Dva paradržavna entiteta
Dakle, što se Srba i Bošnjaka tiče, u tijeku je podjela BiH na dva paradržavna entiteta, srpski i bošnjački, u kojoj je Hrvatima dodijeljena uloga kolateralne štete i multietničkog ukrasa na razini folklorne zajednice.
Stoga je nužno, danas i ovdje, zapitati se što se dogodilo s hrvatskim pitanjem 20 godina nakon uspostave i 10 godina nakon obnove HNS-a. U kakvom je danas stanju hrvatski narod u BiH? Što se u međuvremenu promijenilo?
Nasilje nad Hrvatima
Vjerojatno, ne ide mi u prilog ovo kazati jer sam bio u najužem krugu i utemeljitelja i obnovitelja HNS-a, te znatan dio tog perioda i participirao u institucijama vlasti. Unatoč tome, na žalost, moram priznati kako se u međuvremenu, glede hrvatskog pitanja, malo toga promijenilo na bolje. Dapače, s pravom se može reći da su se u posljednjih dvadesetak godina nad Hrvatima provodili različiti oblici ustavnog, pravnog, institucionalnog, političkog, medijskog i raznog drugog nasilja. Vrhunac tog iživljavanja nad Hrvatima u BiH je činjenica da pripadnici drugih naroda biraju naše političke predstavnike, kao da smo mi narod s posebnim potrebama, malodobni i nesposobni brinuti sami o sebi.
Godine 2001. smo, možda, još i mogli na negiranje hrvatskog izbornog legitimiteta gledati kao na eksces, 20 godina poslije svima nama bi moralo biti jasno da je to proces i projekt. Kontinuiran i dobro osmišljen projekt koji ima široku podršku u gotovo svim slojevima bošnjačkog društva i gotovo svim političkim strankama i opcijama na bošnjačkoj političkoj sceni.
U Republici Srpskoj smo toliko beznačajni da nismo ni dio problema, a kamo li rješenja.
Najgore od svega je što se, na jednoj razini, ovom procesu dekonstituiranja i ponižavanja snažno suprotstavljamo, a na drugoj ponekad izgleda kao da se polako na to navikavamo. A na što se to navikavamo?
Na tri izbora Željka Komšića od strane bošnjačkog naroda na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva. Uskoro će biti 12 godina bez hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH i više od 12 godina bez hrvatskih predstavnika na visokoj razini u diplomaciji. Dakle, 12 godina bez utjecaja na vanjsku politiku Bosne i Hercegovine.
A na što se to još navikavamo?
Navikavamo se na Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu ili konfederaciju dva entiteta. Vladu Federacije BiH u kojoj od 17 članova, 9 Bošnjaka može donijeti svaku odluku bez 5 hrvatskih ministara, čak i u situaciji kada su svih pet izraz legitimne hrvatske izborne volje. U dva navrata, za vrijeme Alijanse i Platforme, naši navodni predstavnici uopće nisu bili izraz naše izborne volje nego su nam bili nametnuti izbornim i postizbornim inženjeringom te pravnim, političkim i matematičkim nasiljem. Evo nedavno su nam najavili i treću antihrvatsku Vladu FBiH spuštanjem „fenomena Komšić“ na niže razine.
Navikavamo se na Vladu Republike Srpske u kojoj od 17 članova, 9 srpskih ministara može donijeti svaku odluku bez hrvatskih ministara, čak i kada bi bili izraz hrvatske političke i izborne volje, a nisu, i nikada u ovakvom sistemu neće ni biti.
Gdje smo to mi Hrvati još „konstitutivni“?
U Vijeću ministara, ali samo do momenta dok nam kontrolni paket u Domu naroda Federacije BiH i Parlamentu BiH to jamči, a što nam se neusvajanjem izmjena Izbornog zakona pokušava oduzeti.
O čemu odlučuje Vijeće ministara? O desetakpostotaka konsolidiranih proračuna u BiH, uglavnom unaprijed alociranih za plaće zaposlenih i vanjski dug.
Kolika je hrvatska konstitutivnost danas?
Trenutno rudimentarna, a ukoliko ne dođe do izmjena Izbornog zakona, mogla bi nakon izbora 2022. biti 0 (nula) postotaka, kako na razini entiteta, tako i na razini države.
Ovdje je potrebno reći, što sam i na početku izlaganja ustvrdio, a to je da bi stanje bez HNS-a bilo još mnogo gore. Ono što sebi kao članovi HNS-a možemo pripisati u zasluge je to da smo hrvatsko pitanje u BiH održali živim.
Forsirajući političko zajedništvo i tamo gdje bi, pluralizma radi, bila bolja kompeticija, uspjeli smo u ovih dvadesetak godina u par navrata obraniti izborni legitimitet u Predsjedništvu i Domu naroda.
Do sada smo uspijevali, ali bojim se da više nećemo moći bez izmjena Ustava i Izbornog zakona. Uskoro će 6 godina od Odluke Ustavnog suda u „predmetu Ljubić“, koja je naložila PSBiH izmjenu Izbornog zakona kako bi se omogućilo legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda „na svim administrativno političkim razinama“. Uskoro će godina dana od tzv. Mostarskog sporazuma sponzoriranog i svjedočenog od strane relevantnih faktora međunarodne zajednice koji, također, nalaže legitimno predstavljanje Hrvata u Predsjedništvu BiH i Domu naroda. Pregovori su u tijeku, a ishod neizvjestan.
Hoće li se izmijeniti Izborni zakon ove godine?
Hoće li, u ovoj neizbornoj godini, doći do izmjena Izbornog zakona? Neki od nas su optimisti, a neki pesimisti.
„Ali da zadovoljim i optimiste i pesimiste, možda bismo mogli zaključiti tvrdnjom da smo se našli na pragu raja i pakla, te se sad nervozno šetkamo između vrata jednog i čekaonice drugog“. Budućnost će pokazati „hoće li nas frknuti u jednom ili drugom smjeru“, da se poslužim citatom iz jednog suvremenog svjetskog bestselera.
Ja sam optimist, međutim, budućnost ne bi smjela biti slučajna pojava. Budućnost trebamo uzeti u svoje ruke, a ako je nužno, raskrstiti i s određenim mitovima i iluzijama, pa i redefinirati našu nacionalnu strategiju i ciljeve.
Prvi mit ili zabluda: sva tri naroda žele Bosnu i Hercegovinu uspostavljenu na načelima iz Daytona?
Istina je da hrvatski narod voli i želi zemlju Bosnu i Hercegovinu, kao svoj zavičaj, svoju domovinu, ali i kao državu konstitutivnih i ravnopravnih naroda Bošnjaka, Hrvata i Srba( kako smo poredani u preambuli Ustava).
Što je cilj Bošnjaka, a što Srba?
Međutim, što da se radi ako jedan narod ne želi graditi funkcionalnu državu, ili je ne želi uopće, a drugi je želi samo za sebe, što negira i svrhu i smisao postojanja ovakve države?
Povijesna je činjenica da Srbi nisu željeli nikakvu Bosnu i Hercegovinu koja bi bila izvan zajedničke države s Srbijom. I danas njihovi legitimni predstavnici grade uvjete za „mirni razlaz“ i samostalnost.
Bošnjaci su željeli Bosnu i Hercegovinu, ali kao unitarnu centraliziranu državu koja bi temeljem bošnjačke tadašnje relativne, a u budućnosti projicirane apsolutne demografske većine, bila nacionalna bošnjačka država. S obzirom da to danas nije moguće ostvariti političkim sredstvima na čitavoj teritoriji BiH, barem ne kratkoročno, bošnjačka politika se okrenula ostvarenju tog cilja u Federaciji BiH. Hrvati kao konstitutivan narod jedina su ozbiljna prepreka tome cilju, stoga se čini sve da se hrvatska ustavna konstitutivnost relativizira, umanji i u konačnici sasvim ukine.
Do sada je to rađeno uglavnom institucionalnim, pravnim, izbornim i političkim nasiljem, vrlo često i uz svesrdnu pomoć međunarodne zajednice. U zadnje vrijeme nam se, međutim, prijeti i ratom, citiram: „Hrvati imaju previše prava i ako ovako nastave za dvije godine ćemo se organizirati, neće imati ni ovo danas što imaju, razbit ćemo okove pariteta… Ne mogu Hrvati imati isto kao i mi kojih ima duplo više… Ukoliko bude potreba, imamo prijatelje iz Europe i islamskih zemalja, ne daj Bože potrebe, pobijedit ćemo i vojno ako treba“. Ovo nedavno reče čelnik vodeće bošnjačke stranke.
Javna priprema naše političke eliminacije
Javna i medijska priprema naše potpune političke eliminacije traje već duže vrijeme, a najčešće se manifestira kroz narative: kako je konstitutivnost naroda relikt socijalističkog sovjetskog nasljeđa, kako je potrebno slomiti okove kojima manjina( misleći na Hrvate) vrši teror nad većinom ( misleći na Bošnjake).„Hrvatska je agresor“ itd. Čović, odnosno HDZ, odnosno HNS, odnosno Hrvati rade na uništenju Bosne i Hercegovine. Redukcija čitavog naroda na jednu stranku i jedno ime. U proizvodnju i održavanje tog narativa uključena je kompletna bošnjačka nacionalna politika, s oba svoja krila, i lijevim i desnim te ogromna većina sarajevskih medija, a u zadnje vrijeme im se sve češće pridružuju bivši i sadašnji vjerski lideri i autoriteti. Dehumanizacijom i sotonizacijom hrvatskog naroda kao „uzepeovaca“, fašista, separatista i mrzitelja Bosne i Hercegovine“, žele sebi osigurati poziciju moralne superiornosti, a oduzimanje ustavnih i ljudskih prava pripadnicima hrvatskog naroda prikazati kao iznuđen i pravedan čin.
Ne znam jesu li oni koji prijete ratom svjesni što bi to značilo za „manjinu“, ali i za „većinu“. Kako god bilo, želim ih podsjetiti na jedan slučaj iz ne tako daleke povijesti.
Primjer Ruande
Ima jedna zemlja u kojoj se također godinama govorilo o teroru manjine-Tutsi 20% stanovništva Ruande nad većinom Hutui- 80% stanovništva Ruande. Onda su većinski Huti, da bi razbili “okove manjine“ krenuli u silovitu medijsku propagandu: „U proljeće 1994. nacionalni vođe Hutua objavili su svojim sunarodnjacima veliko „otkriće“: ti drugi što žive pomiješani s njima nisu uistinu ljudi, nego – štakori. S radija i televizija dan je i noć brujalo o nametnicima koji njima, Hutuima, potajno spremaju uništenje“.Propagandi su se pridružili i neki katolički svećenici (zbog čega se katolička crkva kasnije ispričala i pokajala). Ukratko nakon te propagandne i medijske pripreme, uslijedio je krvavi pohod i većinski Hutui su u 100 dana 1994., pobili skoro milijun manjinskih Tutsi-a, ali i Hutu-a spremnih na kompromis.
Epilog znamo, ili možda, ne znamo. Vojska sastavljena od izbjeglih Tutsija u susjednim državama, nakon toga je upala u Ruandu i porazila vojsku Hutua. Danas Ruandom zajednički, po načelu pariteta, upravljaju predstavnici Hutu-a i Tutsi-a, a na čelu Vlade je Paul Kagame, pripadnik manjinskog naroda. Ruanda je povećala GDP 30 puta za 20 godina(1995-2015), Ruanda je prije dvije godine poslala u orbitu vlastiti satelit. Na dresovima Arsenala iz Londona nalazila se reklama “Vizit Ruanda“. Ruanda je danas, uz sve probleme, stabilna i samoodrživa država, primjer svojim afričkim susjedima.
BiH je dobila vjerojatno stotinjak puta više međunarodne pomoći nego Ruanda, a i danas-danas svoju stabilnost duguje prisutnosti i intervencionizmu međunarodne zajednice bez koje bi, prema njihovim ocjenama, Bosni i Hercegovini prijetio raspad. Usprkos silnoj pomoći i aktivnom prisustvu međunarodne zajednice (OHR je jedno vrijeme imao neograničenu političku moć u BiH) BiH još uvijek, za razliku od Ruande, nije ni stabilna ni samoodrživa.
Treba li nam još jedan rat?
Treba li nam još jedan rat i još jedan genocid kako bi zaključili da BiH može biti prosperitetna i opstati, samo, kao država tri istinski jednakopravna naroda kojom će se upravljati na principu pariteta i podijeljene, odnosno, zajedničke uprave Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Nacionalna strategija
Da zaključim, mi hrvatski politički predstavnici, kad mislimo Bosnu i Hercegovinu, moramo se osloboditi iluzije da oni koji se najviše zaklinju u BiH, uistinu i žele sačuvati BiH u ovakvom obliku. Ako drugi ne žele BiH u kojoj će Hrvati biti konstitutivni i jednakopravni, mi moramo biti spremni pobrinuti se za sebe, u svim okolnostima. Trebamo definirati i provoditi vlastitu nacionalnu strategiju. Strategiju koja će nam jamčiti da ćemo u svim okolnostima ostati svoji na svome, kako i glasi slogan ovoga Sabora.
Drugi mit ili iluzija. Proces euro integracija će u drugi plan potisnuti ciljeve i težnje etničkih nacija u BiH(i na Balkanu), a ulazak u Europsku Uniju učiniti ih potpuno nevažnim???
Ulazak u EU neće riješiti probleme
Možemo li očekivati da će „europska mrkva“ ili „batina“ privesti strane u BiH dogovoru koji će harmonizirati odnose tri konstitutivna naroda i osposobiti BiH da ispuni europske standarde?
Prvo, EU ima svoje vlastite probleme i ograničenja. Europska unija je, baš kao i BiH, još uvijek u potrazi za vlastitim identitetom i optimalnim unutarnjim ustrojem. Svjedoci smo da se Europa sve više politički i ideološki polarizira što zasigurno ne jača njen integrativni kapacitet i spremnost prijema novih članica. Zasigurno, EU u bliskoj budućnosti neće biti spremna integrirati u svoj okvir ovaj zapadno balkanski politički rašomon. Bez obzira na protokolarne izjave o europskoj perspektivi zapadnog Balkana, te kako Europa bez zapadnog Balkana nije kompletna (što je točno) mislim da u sljedećih 10 do 15 godina neće biti novih prijema.
BiH, koja je na repu eurointegracija, kada je zapadni Balkan u pitanju,još se manje ima pravo nadati skorom prijemu. Do ovog zaključka me dovodi mnoštvo indicija. Projekt, od mnogih na Balkanu euforično prihvaćen, eufemistički nazvan „mini Schengen“, kod mene baš ne izaziva preveliko oduševljenje. Bilo tko razuman ne bi trebao imati ništa protiv liberalizacije graničnog režima za slobodan protok ljudi, radne snage, roba, kapitala, prometnog i energetskog povezivanja, ali, da nije onog ali.
Zašto mini Schengen kad svi težimo pravom Schengenu? Što ako je to sporedni kolosijek, ili surogat za članstvo u EU?
Bez obzira na zamor i zazor u EU glede proširenja mi u BiH nemamo bolje alternative od EU integracije. Jasno je međutim, da EU proces ne može riješiti unutarnje međunacionalne proturječnosti već je neophodno prethodno harmonizirati odnose tri etničke nacije u ustavnom i institucionalnom pogledu da bi se postigla neophodna razina povjerenja potrebna za realizaciju standarda EU?
Suočeni s rastućom političkom diskriminacijom hrvatskog naroda u BiH i rastućim iseljavanjem upravo zbog diskriminacije ponoviti ću ono što sam prije desetak godina već rekao tada kao čelnik političke stranke: „Ne zanima me nikakva Bosna i Hercegovina, niti u EU, niti izvan EU, ako će biti bez Hrvata“.
Ulazak Hrvatske u Schengen
Što za Hrvate BiH, koji su personalno članovi EU znači skori ulazak Hrvatske u Schengen? Hoće li nas već dogodine čvrsta granica pravog Schengena kao „željezna zavjesa“ odvojiti od Republike Hrvatske?
Zato mi, hrvatski politički predstavnici, zajedno s Republikom Hrvatskom već danas, od ovog zasjedanja, moramo tražiti modalitete da taj Schengen ne razdvoji već još snažnije poveže Hrvate s obje strane granice jer je alternativa ubrzano iseljavane, demografska degradacija i gubitak političkog subjektiviteta hrvatskog naroda u BiH. Za Hrvatsku, dugoročno, to bi moglo značiti rizik očuvanja teritorijalnog suvereniteta i integriteta.
Stoga, zajedno s Hrvatskom i Europskom Unijom moramo inzistirati na takvom unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine koje će nama Hrvatima omogućiti očuvanje hrvatskog političkog subjektiviteta. A to možemo očuvati samo na načelima federalizma i konsocijacijske demokracije po modelu teritorijalne ili institucionalne autonomije, ili najbolje, kombinacijom oba modela (primjer Belgije). To što tražimo za nas, na načelu jednakopravnosti nudimo i drugima. U tom slučaju, Hrvati iz BiH mogu biti most između BiH i EU.
Do ulaska Bosne i Hercegovine i ostalih država zapadnog Balkana u EU i Schengen režim na granici s Hrvatskom za hrvatske državljane, građane EU treba urediti na poseban način u odnosu na ostale građane država Zapadnog Balkana.
Što da se radi?
Što da se radi(braćo Hrvati)? (da parafraziram Černiševskog) Imamo dobre Deklaracije od one Kreševske preko one s utemeljiteljskog pa sve do 8. zasjedanja HNS-a, a danas ćemo usvojiti i rezoluciju 9. zasjedanja. I tome se nema što dodati niti oduzeti. Suzdržat ću se od ponavljanja uobičajenih mantri koje sam i ja iznosio. U tijeku su pregovori oko Izmjene Izbornog zakona temeljenog na dvije sudske odluke. Prva kronološki, Odluka Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Sejdić-Finci(i ostale) i druga Odluka Ustavnog suda B i H u predmetu Ljubić.
Vrlo često se spekulira i manipulira jesu li inkopatibilne i koja je važnija? Ne samo da su ove dvije odluke kompatibilne već su i komplementarne i stoga je i moguće i potrebno provesti i jednu i drugu.
Prva odluka je važna jer proističe iz međunarodnih obveza Bosne i Hercegovine i zadovoljava prava pripadnika nacionalnih manjina. Odluka se mora provesti ali provedba odluke ne smije ugroziti odnose između konstitutivnih naroda(97% građana) koji su postignuti u Daytonu, čiji je rezultat Daytonsko-PariškiMirovni sporazum. „Sporazum je postignut dugotrajnim i upornim pregovaranjem čiji cilj je bio stvaranje institucionalnih tijela koja su se skoro isključivo bazirala na sistemu kontrola i balansiranja između tri zaraćene etničke grupe…. Dejtonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne etničke proporcije tog recepta za mir. Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala Bosna i Hercegovina.“(Sudac Bonello, Strasbourg 22. prosinca 2009)
Provedba Odluke, da !, ali na način da se konstitutivnim narodima osigura jednak utjecaj na izbor legitimnih predstavnika u Predsjedništvo. Provedba Odluke koja bi zanemarivala prava konstitutivnih naroda ugrožava stabilnost a potencijalno i mir u Bosni i Hercegovini.
Druga odluka, Odluka Ustavnog suda u „predmetu Ljubić“ je važna jer izborni proces vraća u ustavne okvire jer jamči poštivanje izborne volje konstitutivnim narodima,jača stabilnost, opstanak i jamči mir u Bosni i Hercegovini. Pa zašto onda za 6 godina Odluka Ustavnog suda nije provedena? Pa zato što su oni koji su bili zaduženi za provedbu civilnog dijela sporazuma i poštivanje Ustava radili na njegovu rušenju.( Petritsch, 2001-,Inzko zadnjih 10 godina)
Inzkova sramotna i skandalozna izjava
Visoki predstavnik na odlasku reče nedavno da njemu nije jasno što je to legitimno predstavljanje, te da je presuda u „predmetu Ljubić provedena!!! Skandalozno i sramotno!
Za milijune Eura naših novaca, koje je za proteklih 10 godina inkasirao, mogao je barem pročitati Odluku Ustavnog suda BiH, U-23/14(predmet Ljubić) i našao bi da se na barem 12 mjesta spominje termin „legitimno predstavljanje“ a najizravnije u kontekstu izbora za Dom naroda Federacije BiH predstavnika konstitutivnih naroda. Citiram, „Ustavni sud BiH podsjeća da se prema općem načelu demokracije pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem koje mora biti utemeljeno na demokratskom izboru onih koje predstavlja i čije interese zastupa. U tom smislu veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje.“
Ustav BiH a Ustavni sud u predmetnoj Odluci nastavlja, citiram: „Dom naroda nije Dom federalnih jedinica nego Dom konstitutivnih naroda. Pravo na demokratsko odlučivanje koje se ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem mora biti utemeljeno na demokratskom izboru delegata u Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine onog konstitutivnog naroda koji predstavlja i čije interese zastupa.
Onaj tko ne zna što je to legitimitet predstavljanja, neka pita one koji znaju i koji su se za to načelo spremni boriti svim raspoloživim političkim sredstvima.
Ako netko sumnja da se Hrvati mogu uspješno suprotstaviti političkom, pravnom i institucionalnom nasilju neka se sjeti kako su Hrvati 1991. godine, na granici mostarske i širokobriješke općine, zaustavili oklopno-tenkovsku brigadu JNA. Hrvatski narod tada je pokazao kako je u stanju goloruk se suprotstaviti koloni tenkova i vojnika tada četvrte vojne sile u Europi. Ovacijama upućenim tadašnjem legitimnom predsjedatelju Predsjedništva BiH, Aliji Izetbegoviću, pokazao je kako itekako zna prepoznati i poštovati legitimitet. (da parafraziram kolegu Zdenka Ćosića povodom 30 obljetnice)
Neka nitko ne sumnja da ćemo se i danas znati suprotstaviti nasilju kojem smo izloženi te se izboriti za legitimitet.
Odnos prema Schmidtu
Na kraju, svjesni smo da uređenje i funkcioniranje Bosne i Hercegovine ne ovisi samo od nas, jer su Mirovnim sporazumom vrlo bitne odgovornosti dane u nadležnost Vijeću za implementaciju mira, odnosno njegovom Upravnom odboru, odnosno Visokom predstavniku. Pozdravljam dolazak novog Visokog predstavnika Christiana Schmidta, iako bi bilo bolje da smo mogli i bez njega. Nažalost, pokazali smo da još uvijek ne možemo. Od njega, u prvom redu, očekujem da poštuje temeljno načelo Ustava i Daytonskog mirovnog sporazuma, načelo konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba. Jer, na žalost, već dugo vremena veliki dio međunarodne zajednice u BiH ne štiti to načelo, nego ga zajedno s unitaristima svih boja i profila pokušava relativizirati i negirati. Na štetu, naravno, najmalobrojnijeg i institucionalno najmanje zaštićenog naroda. Ali, nemojmo zaboraviti, na štetu i same Bosne i Hercegovine koja jedino kao država tri istinski ravnopravna naroda može biti stabilna, funkcionalna i samoodrživa.
Uspijet ćemo, ako…
Jedino takva BiH u stanju je stvoriti unutarnji konsenzus o bitnim državnim pitanjima i postati punopravna članica EU i NATO-a. Hrvatski narod spreman je graditi takvu BiH, ali nije spreman, niti će ikad pristati da netko drugi odlučuje u njegovo ime i upravlja njegovom sudbinom. Hrvati su slobodarski i državotvoran narod, sposoban i spreman sam odlučiti o svojoj sudbini. Ukoliko oni koji nam otimaju i negiraju konstitutivnost nastave s takvim praksama i time dovedu u pitanje smisao i opstojnost ovakve države, mi ćemo se u prvom redu pobrinuti za sebe, za očuvanje vlastitog nacionalnog i političkog subjektiviteta.
Ako mi, kao članovi Hrvatskog narodnog sabora budemo držali do HNS-a i svojih obveza koje proizlaze iz tog članstva, onako i onoliko koliko to hrvatski narod od nas očekuje, uspjet ćemo! Živjeli!/HMS/
wpDiscuz
