Published On: Pet, ruj 30th, 2016

Lijevi šatoraši

Umirovljenjem dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu Vlatka Previšića po sili zakona, koje napokon sugerira tehničko ministarstvo Predraga Šustara, stvoren je privid kao da se ništa neprirodno nije dogodilo i da je cijela ova halabuka nepotrebno stvorena.
A nije tako. I dekan Previšić i rektor Boras i ministar Šustar zbog svega što se zbivalo i još uvijek zbiva na Filozofskom, zaslužuju nečastan otpust, a ne lagodnu mirovinu.
I Šustar i Boras i Previšić su ortaci u projektu nasilne integracije Filozofskog s Katoličko-bogoslovnim fakultetom, što je većina studenata i profesora odbila. Zbog tog grijeha bivši i budući saborski zastupnik Željko Glasnović ih je prokleo najavljujući im pakao, suzavac u oči, pendrek po leđima i čizmu u zube. U civiliziranom svijetu spodobe koje javno prijete studentima nasiljem zauvijek bi bile izbrisane iz javnog života, a ni glavni državni odvjetnik ne bi odšutio sve što je dotični izbljuvao.
No ovo je Hrvatska i u njoj Glasnović ima simpatizera koji ga, ne bojeći se Božje kazne, uspoređuju ni manje ni više nego s Isusom Kristom, kao da je ovaj svojim učenicima propovijedao bombama, rašpama i livorverima. Oni drugi Đavolji odvjetnici, praveći se manje ridikuloznima od bujice enciklopedista, pokušavaju Glasnovića zaogrnuti plaštom nevinosti nazivajući studente Filozofskog lijevim šatorašima izjednačavajući aktualni prosvjed s onim u Savskoj stavljajući između njih znak jednakosti »osim što su na jednima »naši«, a na drugima »njihovi«!?
I to su te opasne veze koje se sada ekspresnim umirovljenjem dekana Previšića, ne zato što oni koji su ga na to mjesto doveli i svesrdno štitili misle da je u svakom pogledu ponizio instituciju slobode mišljenja stvarane generacijama, već zato što je podigao previše prašine da bi oni mogli svoj naum mirno provesti u djelo, nastoje pomesti pod tepih. Plenumaši se pokušavaju izjednačiti sa šatorašima, Savska s Filozofskim, Glasnović s Glavaševićem, nitko nije do kraja kriv, baš kao nitko prav, samo su eto ideološki predznaci drugačiji.
Takva »logika« na ovim prostorima nije ništa nova, ona se svesrdno primjenjuje u revizionističkim pokušajima peglanja povijesti navodnom osudom svih totalitarnih režima, a stvarnom rehabilitacijom fašizma. Budući da se ta gebelsovska matrica pokazala uspješnom u revitalizaciji ustaštva, zašto je ne primijeniti u svakoj prilici i svakom pogledu. Tako plenumaši postaju lijevi šatoraši iako nisu zaposjeli javnu površinu i na njoj se ulogorili, niti svoje stavove potkrepljuju sjedeći na plinskim bocama prijeteći kako će prolaznike dići u zrak.
Studenti nikome ne prijete, dapače njima je obećan suzavac i pendrek, njih se nasilno sprečava da uđu u zgradu fakulteta, čak ni u knjižnicu ne mogu iako su ispitni rokovi. Štoviše, njih dekan proglašava teroristima iako nisu ni u čijem interesu instrumentalizirani, niti za bilo čije interese ruše aktualnu vlast.
Studenti se za svoja prava bore svim legalnim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, nikoga ne ugrožavaju i ne krše zakone ove države. Oni nisu ni lijevi ni desni ni bilo kakvi šatoraši, već mladi ljudi koji znaju što hoće i kako se za to civilizacijski izboriti. Nasuprot njima stoje oni koji bi ih batinali, koji im mjere vratove kao što su njihovi idoli nekada mjerili nekim drugim studentima noseve prije nego bi ih poslali u konc-logore.
Samo oni koji bi to željeli ponoviti mogu izjednačavati krvnika i žrtvu.
Branko Mijić l Novi list