Liječio je zadnju veliku zarazu na Balkanu: Sve nam je otkrio

Bio je to politički film, temeljen na predosjećaju kataklizme, koja galopom stiže. Sama epidemija je bila upozorenje, na koje nitko nije obratio dovoljno pažnje, riječi su Gorana Markovića, srpskog redatelja koji je 1982. snimio “Variolu veru”, kataklizmični film o velikim boginjama – virusu koji je deset godina ranije u Srbiji i na Kosovu ubio 35, a zarazio ukupno 175 ljudi.

Umirali su u teškim mukama, u krvi i gnojnim ranama, čega se dobro sjeća Radmilo Petrović (85), umirovljeni epidemiolog  beogradskog instituta “Torlak” za virusologiju, vakcine i serume. Njegov je zadatak bio otputovati gdje god se pojavio sumnjivi slučaj boginja, uzeti uzorak i vratiti ga u institut na testiranje.

Korona? Za ovog iskusnog epidemiloga, uvjeren je, korona je prije svega političko oružje kojim treba devastirati kinesku ekonomiju. Mediji, dodaje, previše idu u detalje, i građani su izgubljeni u moru informacija.

Pustite stručnjake da obavljaju svoj posao, poručuje vremešni epidemiolog izrazito dobrog pamćenja.

– Prošlo je točno 48 godina od variole vere. Otkrili smo je pod elektronskim mikroskopom 16. ožujka 1972., na uzorku  koji je stigao iz Đakovice na Kosovu. Tadašnja je vlast, međutim, vijest o zarazi otkrila na televiziji tek 29. ožujka, kad su shvatili da se više ne može tajiti. Ali šaputalo se i ranije, vijest se prenosila usmeno, Washington je znao već istoga dana, 16. ožujka navečer, i to objavio, prisjeća se epidemiolog.

Markovićevog se filma prisjećamo i mi, jer bio je to uradak koji se ne bavi samo epidemijom i karantenama organiziranim primarno u Beogradu, srcu SFRJ, nego film koji razotkriva pravo lice svih društvenih skupina – od siromašnih do bogatih, i moćnika. I pandemija korone će, nema sumnje, pokazati isto.

– Epidemiju sam, zajedno s još dvoje kolega u tom našem malom mobilnom timu, vukao na svojim leđima. Zadaća nam je bila, pod punom spremom, sa bolesnika uzeti uzorak, obično iz gnojnog čira na koži, i odnijeti ga u Torlak. U tim bih karantenama i prespavali, kući u Beogradu nisam išao. Uzorke sam uzimao svuda, u cijeloj Jugoslaviji, makar se epidemiju uspjelo zadržati u najvećoj mjeri na području Srbije i Kosova. Dva su slučaja još bila u Crnoj Gori, zbog čega je cijeli Plav stavljen u karantenu, nekoliko je sumnjivih slučajeva bilo u Bosni, jedan u Hrvatskoj, govori Petrović.

– Pozvan sam u Zagreb, gdje je, u karanteni na vašem Sljemenu, bio jedan muškarac za kojeg se sumnjalo da je zaražen. Dočekali su me ljudi s Imunološkog zavoda, i legenda vaše epidemiologije, dr. Fran Mihaljević. Zajedno smo otišli na Sljeme, i na kraju se, srećom, pokazalo da čovjek nije bio zaražen, zanimljiva je uspomena dr. Petrovića.

A kako je sve počelo? Službeni podaci kažu da je s hodočašća u Bagdadu virus u Jugoslaviju donio Ibrahim Hoti iz sela Danjane na Kosovu. Prije puta se morao cijepiti, u Skopju, no priča kaže da je mjesto cjepiva ‘pištoljem’, koji se tad koristio u vakcinaciji, odmah poslije dobro istrljao alkoholom.- U čekaonici mu je netko navodno rekao da bi odmah taj dan mogao osjetiti nuspojave, a kako je, kao trgovac, imao posla koji je u Skopju još morao obaviti, nije htio pred ljude s osipom, crvenilom, priča nam Nikola Bura, autor knjige ‘Bez obdukcije’, koja govori o epidemiji 1972.

Bila je to prva pojava variole vere nakon 1930. godine, i zadnja u svijetu. Kako bilo, u Hotiju je nešto antitijela moralo ostati, jer je po povratku u veljači 1972. neke blage simptome imao, ali je navodno zarazio 11 drugih u svojoj okolini, koji su mu došli čestitati povratak s hadžiluka. Donio je Hoti s puta i razne memorabilije, između ostalog drvene frulice u koje su neki u selu i zapuhali.

Među čestitarima je navodno bio i 29-godišnji Latif Mumdžić, učitelj iz sela Dobri Dub kod Tutina na Sandžaku, prva žrtva variole vere, kao što je i Hoti “proglašen” nultim pacijentom. Jedanaest dana nakon navodnog susreta s Hotijem, Latif se razbolio, i s temperaturom i glavobojom otišao autobusom u Novi Pazar kod liječnika.

Nije mu ništa pomoglo, pojavio se i osip pa je otišao u bolnicu u Čačku, nakon čega je prebačen na liječenje u Beograd, gdje je i preminuo u teškim mukama, i bez prave dijagnoze. Virus velikih boginja s njim je ušao u bolnicu. Tek je na uzorku uzetom kod njegovog brata, koji se takođe razbolio, ali preživio, otkriveno o čemu se radi.

– Bila je večer, djecu sam spremala na spavanje, kad su došli po mene jer se sumnjalo na variolu. Donijeli su nam osam uzoraka, materijala, i do osam ujutro svi su bili pozitivni, bili smo sigurni da je to to, prisjeća se dr. Ana Gligić, tadašnja šefica Nacionalne referentne laboratorije za variolu i druge poks viruse, arbo viruse i virusne hemoragične groznice u Beogradu.

Je li se bojala, pitamo ju.

– To mi je bio posao, odgovara jasno. Uzorci su bili s Kosova, kaže, i nitko još zapravo nije znao da je virus već u Beogradu. Srećom, većina Jugoslavena je bila cijepljena protiv velikih boginja, i to je bilo spasonosno.

Kasnije je, kaže dr. Petrović, ustanovljeno da je cjepivo potrebno ponoviti svake tri, a ne sedam godina, kako se mislilo, no da cijepljenih nije bilo, epidemija bi imala katastrofalne razmjere. I ovako je smrtnost kod zaraženih bila 20 posto.

– Cjepivo je proizvodio Imunološki zavod u Zagrebu, s kojeg su mi odmah poslali dovoljno doza da se docjepimo mi na Torlaku, a onda je krenula i revakcinacija 18 milijuna ljudi u Jugoslaviji. Rukovodstvo je bilo u panici, sjeća se dr. Petrović, koji je prve godine svoga staža odrađivao u Osijeku.

Bojao se i on sam, kaže, imao je kod kuće u Beogradu suprugu i dvoje djece.

– Bio sam među umirućima. Grozni su to bili jauci, zapomaganje, užasni bolovi u leđima, kostima. Radili smo u dvostrukim zaštitinim odijelima. Sve sam to skidao po izlasku od oboljelih, spaljivao, jer se virus mogao dugo zadržati u prašini.  Uvjeren je kako nije Hoti bio nulti pacijent.

– Prvo, nije imao nikakve tipične simptome, a drugo, nije zarazio nikog od 11 članova u svojoj kući nego ljude vani, iako se virus prenosi kapljičnim putem u zatvorenim prostorima, ili dodirom. Određen je kao ‘nulti’ po diktatu vlasti. U Skopju se cijepio.  Prije tri godine sam u feljtonu za Večernje novosti konstatirao da je variola vera bila biološko oružje kojim je trebalo oslabjeti ekonomiju. Virusi imaju primarni zadatak oslabjeti nečiju ekonomiju, a ljudske su žrtve kolateralna šteta. Jako sam bio kritiziran nakon tog feljtona, ali i dalje isto mislim, kaže dr. Petrović.

Kad god je nemoguće dokazati točan izvor zaraze, pa tako i u slučaju korone, ne treba potpuno odbaciti, kaže, ideju biološkog oružja. Epidemija variolom je obznanjena dva tjedna kasnije od pravog početka, ali i proglašena završenom dva tjedna prije.

– Zbog početka turističke sezone na Jadranu. Prvog maja sam se spremao na posao, a supruga me pita gdje ću. Odgovorio sam joj da idem obići oboljele od variole, a ona mi kaže da su na televiziji rekli kako ih više nema. “Za njih nema, za mene još uvijek ima!”, odgovorio sam joj, i otišao. Jer bilo ih je, posljednji u Novom Pazaru”, priča Petrović.

Ni jedna država, uvjerio se kroz radno iskustvo, neće priznati da vodi tešku bitku s virusom, i neće zvučati “kapitulanski”. Pred takvim je, nevidljivim neprijateljem, dodaje, teško priznati nemoć. Zato Petrović misli kako se i danas, moguće, javnosti ne kaže baš sve.

Protiv variole vere se tadašnja vlast u Beogradu borila karantenom za oboljele u nekoliko bolnica, o čemu govori i istoimeni film, dok su u karanteni na nekoliko drugih mjesta bili i njihovi kontakti. Milicija i sanitarni timovi su danonoćno dežurali na ulazima u grad, i kontorlirala kretanje.

– Ljudi su se bojali u cijeloj Jugoslaviji, ali panike nije bilo. Jesu, neki su paničarili, neki su i ‘dezertirali’ s posla, ali opće panike nije bilo. Nije bilo niti informacija koliko ih ima danas, ni približno. Moglo se čuti samo osnovno. Danas je previše, razliitih informacija, što zbunjuje, priča dr. Petrović. Cjepiva za koronu, njegovo je mišljenje, neće biti još godinu dana.

– A što i onda? Primarni imunitet jamče dvije doze. To znači proizvodnju 16 milijardi doza u kratkome vremenu, tko to može ispuniti?, skeptičan je epidemiolog.