Dakle, 15. travnja, dan kad se rodio Leonardo da Vinci, renesansni influencer s raznim zanimanjima – slikar, izumitelj, anatom, vizionar, i vjerojatno jedini čovjek koji ne bi tražio poticaje iz županijskog proračuna – dobio je čast da bude simbol dana kada se, barem simbolično, sjetimo da umjetnost još uvijek postoji. Negdje. I da nije (još) zabranjena.
Autor marke je Vlado Kraljević, koji je očito jedan od rijetkih umjetnika kod nas koji još vjeruje da država može prepoznati ljepotu. Ili barem otisnuti je u 10.000 primjeraka. Marka, naravno, nije namijenjena slanju pisama – tko to još radi? – nego nostalgičarima, kolekcionarima i ljudima koji žele vjerovati da estetika ima poštanski broj.
U službenoj objavi piše da umjetnost potiče znatiželju i dijalog. Premda je dijalog o umjetnosti kod nas obično sveden na rečenicu: “A to ti je umjetnost?” – izgovorenu pred platnom koje nitko nije razumio, jer je nitko zapravo nije ni pokušao.
Umjetnost, kažu, povezuje. Umjetnike, publiku i zajednicu. Zvuči krasno – kad to kaže UNESCO. U stvarnosti, umjetnik kod nas najčešće povezuje konobarski tacnu s pivom i stolom broj 5, dok čeka da ga pozovu na neku “kulturnu večer” gdje će mu platiti putne troškove i jedan sendvič.
Ali dobro, imamo marku. Imamo Leonarda. Imamo datum. Imamo vjeru da će netko, negdje, poslati pismo s tom markom i barem na tren pomisliti: “Umjetnost je važna.” A kad prođe taj tren – opet ćemo se vratiti svakodnevici u kojoj je kulturna politika napisana fontom Comic Sans i tiskana na recikliranom entuzijazmu.