Svojoj domovini Dražen je dao veliki, ne samo sportski obol. Početkom 90-tih, sa Stojkom Vrankovićem štrajkao je glađu u New Yorku ispred zgrade UN-a i zbog ratne agresije na Hrvatsku. Bio je jedan od najvećih hrvatskih i svjetskih košarkaša te je uvršten među 50 osoba koji su najviše pridonijeli Euroligi.
Hrvatska košarkaška legenda Dražen Petrović rođen je u Šibeniku, 22. listopada 1964. Ima i starijeg brata Aleksandra (Acu). Sinovi su Biserke i Joleta.
Dražen je bio svestrano dijete, pa je među ostalim aktivnostima pjevao u zboru, a duge ljetne dane volio je provoditi uz more. Za košarku se zainteresirao tako što je bratu Aleksandru skupljao i dodavao lopte na njegovim treninzima. Kad je i sam počeo trenirati, ostajao bi i poslije treninga sam u dvorani te satima šutirao. Kad je počeo igrati u šibenskim kadetima, minutažu za trening samovoljno je produljivao i do kasnih sati. Nije mu bilo teško ni prije škole doći na trening u praznu dvoranu, a tijekom poslijepodneva zadnji je napuštao dvoranu.
Vrhunski skauti odmah su zapazili njegov talenat i neuobičajenu radišnost za njegove godine. I u toj dobi Dražen je bio spreman preuzeti odgovornost za svoju ekipu. Zato su mu već na samom početku prognozirali vrhunsku karijeru. Imao je samo 15 godina kada ga je trener prvoligaškog kluba Šibenka ubacio u igru.
Tri godine kasnije za njega su se borili svi klubovi iz bivše Jugoslavije, no Dražen je odabrao zagrebačku Cibonu, jer je u tom klubu igrao i njegov brat. Cibonu je dva puta odveo na tron Europe, a u dvije sezone bio je proglašen najboljim europskim igračem. Tada je prihvatio poziv španjolskog Real Madrida, a njihovu je momčad također kitio trofejima. Istovremeno, kao vođa reprezentacije zaslužan je za pobjedu na Svjetskom prvenstvu u Argentini (1990.) i zlatnu medalju na Europskom prvenstvu u Zagrebu (1989.).
Skauti američke profesionalne lige brzo su ga zapazili. Real Madrid ga nije želio pustiti u NBA ligu, Dražen je podnio sudsku tužbu i 1990. ipak ušao u momčad Portland Trail Blazersa. Nije ga poljuljalo što je zbog politike unutar kluba prvu sezonu više sjedio nego igrao. Svoj je talenat pokazao dvije godine poslije u New Jersey Netsima. Godine 1992. bio je najbolji šuter momčadi, najbolji bek pucač NBA te sezone i najbolji Europljanin koji je do tada igrao u NBA ligi. Hrvatsku reprezentaciju iste godine je doveo do srebrne medalje na Olimpijadi u Barceloni.
Dražen Petrović bio je veliki prijatelj sa srpskim košarkašem Vladom Divcem. Razlog pucanja njihovog prijateljstva bila je hrvatska zastava koju je Divac istrgnuo iz ruku navijača na SP-u u Argentini 1990., zatim bacio zastavu na pod i gazio po njoj.
Zbog toga je Dražen prekinuo svaki kontakt s Divcem. O njihovim odnosima snimljen je i film ‘Nekoć braća’. Draženovi kolege tvrde da je to svojevrsno iskupljenje Divca jer je jasno da si nikada neće oprostiti što se nije javio Draženu za vrijeme rata, kad su JNA i srpske paravojske izvršile agresiju na Hrvatsku. O prekidu njihova prijateljstva brujao je i američki tisak.
– Incident sa zastavom nije jedini razlog zašto Vlade i ja više ne razgovaramo. Kada je počeo Domovinski rat, on nikada nije nazvao Rađu, Kukoča ili mene i pitao nas što se događa. Nikada nije nazvao i upitao nas jesu li članovi naše obitelji dobro. Jednostavno je prestao zvati, a ja nisam imao razloga nazvati njega. Ukratko, nismo razgovarali – rekao je Petrović novinaru Janu Hubbardu u travnju 1993. godine.
Svojoj domovini Dražen je dao veliki, ne samo sportski obol. Početkom 90-tih, sa Stojkom Vrankovićem štrajkao je glađu u New Yorku ispred zgrade UN-a i zbog ratne agresije na Hrvatsku. Bio je jedan od najvećih hrvatskih i svjetskih košarkaša te je uvršten među 50 osoba koji su najviše pridonijeli Euroligi.
U stravičnoj prometnoj nesreći na autocesti kod njemačkog grada Ingolstadta, samo dan nakon posljednjeg nastupa u dresu hrvatske košarkaške reprezentacije na kvalifikacijskom turniru za europsko prvenstvo u Wroclawu, 7. lipnja 1993., u 29. godini, naprasno je prekinut njegov košarkaški uzlet. Za upravljačem je bila Draženova tadašnja djevojka, njemačka manekenka mađarskog porijekla Klara Szalatzy, a u automobilu se nalazila i turska košarkašica Hilal Edebal. Klara se, prema zapisniku policije, zabila u prepriječeni šleper s brzinom većom od 160 kilometara na sat. Nije uspjela reagirati, kočiti. Uslijedio je strahoviti udarac od kojega je Dražen, koji je u automobilu sjedio na suvozačevu mjestu, poginuo.
Hilal Edebal, tada 23-godišnja košarkašica, koja je bila Klarina i Draženova suputnica u smrskanom tamnocrvenom golfu, nikad se nije oporavila od najteže posljedice nesreće: gotovo potpunog gubitka pamćenja! Edebal je za NY Daily News dva desetljeća kasnije izjavila da je Klara Szalanty bila izložena golemome emotivnom stresu nakon nesreće, uključujući i prijetnjama smrću Draženovih obožavatelja. No, također je rekla da njezina nekadašnja prijateljica snosi najveću krivnju za to što se dogodilo.
Počast košarkaškom Amadeusu odali su i kolege. Na početku NBA sezone 1993./94. Draženov dres s brojem 3 umirovljen je i podignut pod krov dvorane New Jersey Netsa. Hrvatski Olimpijski Odbor 1995. godine u Lausanni je podigao spomenik Draženu Petroviću. Rad kipara Vaska Lipovca postavljen je u parku ispred Olimpijskog muzeja.
Godine 2006. u njegovu čast u Zagrebu otvoren je muzej i memorijalan centar “Dražen Petrović”, pored košarkaške dvorane koja također nosi njegovo ime. Nagradu “Dražen Petrović” Hrvatski olimpijski odbor ustanovio je 2006. godine, a namijenjena isključivo mladim sportašima, sportašicama, te muškim i ženskim ekipama za izvanredne sportske rezultate i sportski razvoj. Kao igrač, Dražen je dobio Državnu nagradu za šport “Franjo Bučar” 1992., a posthumno je, za životno djelo, dobio istu nagradu 2002. godine.
U Šibeniku je 22. listopada 2011. na Baldekinu otkriven brončani Draženov odljevak akademskog kipara Kažimira Hraste. Istoga je dana otvoren i Spomen muzej koji je na inicijativu Biserke Petrović uređen u Draženovom stanu na obližnjem gradskom predjelu Buale. Dražen je 2002. godine uvršten u košarkašku Kuću slavnih.
wpDiscuz