Lako je biti političar budalama kao što smo mi

Nema previše ljudi iz javnog, medijskog svijeta koje gotivim. Naše medijsko nebo je puno plaćenih ptica grabežljivica, ostrašćenih pojedinaca, plesača na violine vodećih političara.
Život je to, kako reče veliki pjesnik Petar Gudelj, kojeg izbjegavam u širokom luku i živim sasvim slobodno u svom malom svijetu kojeg ne dotiču klanovi, proračunata jaranstva ni klasifikacije kojekakvih samoprozvanih, samodopadnih intelektualaca što ljube svoj obris u wc-u i prije pišanja ujutro. Isto tako postoje oni zbog kojih sam sretna da su nam se u nekom životnom razdoblju putevi isprepleli, jer sam od njih toliko toga naučila. Ili ih samo slušala, upijajući. Šuteći i pamteći. Zapisujući u onu nevidljivu bilježnicu u sebi kako se to bude čovjek, a da ne podlegneš histeričnim masama i ostaneš svoj u ludilu.
 
_____________piše: Martina Mlinarević Sopta i Buka.ba
 
Prije dva dana SDP BIH je objavio priopćenje za medije nakon emisije „Pošteno“ Duške Jurišić, a u kojoj su gostovali eminentni profesori i akademici Mile Lasić, Enver Kazaz, Žarko Papić. Da vam ne prepričavam te genijalnosti, citirati ću najluđe detalje iz fantastičnog dopisa tipkačice Velikog Zlajoglua:
 
„Emisija Pošteno, emitirana u ponedjeljak 7. januara, primjer je javnog pozivanja na demonstracije i nerede, uključujući i poziv na destabiliziranje društva u interesu političkih opcija koje su zastupali trojica univerzitetskih profesora koji su sebi, zarad ličnih frustracija i interesa, dopustili upotrebu klasičnog govora mržnje, na što voditeljica emisije nije intervenisala čime je i njena odgovornost još veća, navodi se u saopćenju SDP-a BiH. SDP smatra da “ova emisija, ali i niz drugih emisija na FTV-u i drugih dijelova javnog servisa predstavlja klasičan oblik privatizacije javnog servisa i njegovog stavljanja u funkciju pojedinih političkih stranaka i interesnih grupa”. Pojavljivanje uvijek istih tzv. ”političkih komentatora” upitnog kredibiliteta i propalih političkih ambicija samo je jedan, najuočljiviji, pokazatelj da se medijski prostor javnih emitera nalazi u rukama nekolicine onih koji svoju nekompetentnost, neskrivenu mržnju prema SDP-u i političke namjere skrivaju iza novinarskih sloboda.
SDP BiH smatra da je krajnje vrijeme da se medijski prostor javnih emitera deprivatizira. SDP će poduzeti demokratske i zakonom predviđene aktivnosti na onemogućavanju zloupotrebe medijskog prostora.“
Dakle, grohotom se smijem. Đe si bolan Lagumdžija Zlatko, jedeš li išta slatko, piše ti još jedan od političkih komentatora upitnog kredibiliteta. Odnosno, s obzirom da su uvaženi profesori upitnog, ja ga onda, kao mlad i nebitan netko, uopće niti nemam, pa mi je skroz lako jer se nećeš nasekirati. Sjećaš li se, druže Zlatko, kako si nekad bio na čelu stranke koja se zvala SDP? Da te podsjetim, to ne znači Serem Duplo Popodne (mada odgovara), nego Socijaldemokratska partija. Koja u svojoj suštini ima čovjeka, radnika, socijalnu pravdu, jednakost i borbu protiv onakvih kakav si sam. Priopćenje koje je potpisala socijademokratska partija u BIH, obezvrijeđujući na mizeran način trojicu sjajnih profesora, je valjda nešto najljigavije i najlicemjernije što sam doživjela u zadnje vrijeme u političko-medijskom kuršlusu Bosne i Hercegovine. A konkurencija je zaista obilna.
Staljinizam koji naprosto pršti iz ovog paprića Centrale u Alipašinoj je zaista nečuven. Potpuno paradoksalan jer dolazi od stranke kojoj je Federalna televizija savršeno odgovarala dok je radila na daljinski Zlatka Veličanstvenog. Dok je Bakir Hadžiomerović kuhao 60-minutni belaj svakog ponedjeljka u osam, bahato naslonjen na stol i rafalao imenice koje su ušle u urbanu legendu poput „mafijaške hobotnice, laktaškog kauboja, kriminalizovanog bandita, monstruozne otimačine, zločinačke organizacije itd.“, Zlatko Lagumdžija je nosio onaj svoj arogantni smješak i dirigirao mete. Dok je Darjan Babić klimao glavom kao figurica u automobilu koja visi s retrovizora, Zlatko Lagumždija mu je šaputao na uho načine uređivanja emisija. Dok je glumio socijaldemokraciju, funkcionirao je i pokret „Dosta“ koji je pozivao i organizirao proteste i bavio se ukazivanjem na lopovluk vladajućih lidera. Tada to nije bio „privatiziran javni servis“. I nije, tada je to bila privatna Zlatkova prćija.
U međuvremenu, Zlajson uleti u dugo sanjanu vlast, zagrli se sa „kriminalcima i mafijašima“, i tu pade šaptom „istraživačko KirBa novinarstvo“, a protesti naglo usahnuše jer nekad bučni aktivisti kojima je „Dosta“ ugnjezdiše se u krilo SDPa, sa sve milkenjem po glavi za dobar rad. Normala, sve je to bila samo tajna operacija  protiv „fašista i nac’jonalista“, jašta burazeru, sve radi nekih viših ciljeva koje mi još ne kontamo i čini nam se  zapravo da je SDP šarena laža, samo jer ne razumijemo „zakulisne igre“, ne gledamo revolucionarno kao oni, a ima li revolucionarnijeg pogleda na BIH od onog iz Centrale SDP-a? S tog prozora Bosna i Hercegovina nema nikakvih problema, ljudi žive američki san presađen u bašte Živinica, Čapljine ili Bijeljine. I koji vam je moj više, dragi narode?!
Zlatko Lagumdžija je danas u stanju od trojice poštovanih profesora, istinskih socijalista i boraca za pravedniji model življenja u BIH, za pravo svakog čovjeka da živi dostojanstven i normalan život, stvoriti trojac nekompetentnih mrzitelja. Ugušiti svako pravo na slobodnu misao, kao u plinskim komorama Aušvica. Ostaviti široka i pusta polja ničega, pogodna eventualno samo za tenis najboljih reket-majstora iz svih stranaka na vlasti, danas velikih međusobnih jarana što podjeliše fotelje kao na Monopoliju.
Ubija sustavna šutnja u ovoj zemlji. Šutnja studenata čiji se profesori diskreditiraju na ovako mizeran način, samo zato jer ne pristaju lizati šest pari cipela. Šutnja svih onih koji sebe doživljavaju pronositeljima ideje socijaldemokracije, one istinske, koja u svojim začetcima nije znala da će postojati negdje neki Zlatko Lagumdžija koji će isprostituirati ideju i smisao na najgori mogući način. Ubija šutnja medija, nekolegijalnost i neljudskost na licima koja su nekad bili ljudi, dok još nisu unovčili svoj moral. Ubija šutnja svih stanovnika Bosne i Hercegovine koji su dozvolili da glavne figure u njihovim životima budu velemajstori iluzija i malverzacija.
Koliko će proći vremena, a da im konačno prestanete prati noge i obraz?