Miodrag Živanović, profesor na banjalučkom Filozofskom fakultetu – Ja sam uvjeren da se sada konačno pokazalo da na površini političke scene Bosne i Hercegovine postoji back up paradoks.
A taj scenarij glasi ovako: nisu dezorijentirani sada samo građani nego i političke elite, odnosno političari.
Piše: Gordana Karana – Oslobodjenje
I jednostavno, mislim da lokalni izbori više nemaju nikakvog smisla, kao ni naredni opšti izbori koji nas očekuju za dvije godine
• Iako je do početka kampanje za lokalne izbore ostalo gotovo dvije nedjelje, političke partije u kampanju su uveliko krenule. U javnosti su sve glasnije ocjene da političari postaju sve neinventivniji i da će se kampanja odvijati po scenariju „već viđeno”. Šta Vi mislite o tome?
– Ja sam uvjeren da se sada konačno pokazalo da na površini političke scene Bosne i Hercegovine postoji back up paradoks. A taj scenarij glasi ovako: nisu dezorijentirani sada samo građani nego i političke elite, odnosno političari. I jednostavno, mislim da lokalni izbori više nemaju nikakvog smisla, kao ni naredni opšti izbori koji nas očekuju za dvije godine. Dakle, to je situacija u kojoj se više ništa ne zna.
• Vi ste pred prošle opšte izbore govorili kako oni gube svaki smisao i otvoreno pozivali građane da ih bojkotuju. Kakav je sada Vaš stav i vidite li na našoj sceni političke opcije kojima bi građani mogli pokloniti povjerenje?
– Pa, nažalost, druge i drugačije opcije u odnosu na ovo što nam se nudi ne mogu postojati jer se radi o tom teškom strukturalnom poremećaju u kojem su oni na vlasti, kako to znam često reći, zaštićeni kao medvjedi, gdje između redova piše da oni ne mogu izgubiti izbore i da je cijeli naš mehanizam postavljen na tom tribalističkom, plemenskom principu, na toj etničkoj matrici. I otuda će se dogoditi, i to je sigurno, da će te partije jednostavno pobjeđivati i to će trajati tako dugo dok ta generacija i doslovno, moram biti morbidan, i biološki ne ode sa scene. Oni neće prihvatiti da promijene Ustav BiH, jer to je nužan preduslov da se promijeni i Izborni zakon. A, oni to, ponavljam, neće. Evo, zato imamo i najnoviji, sasvim konkretan primjer. Riječ je o dogovoru gospode Milorada Dodika iz SNSD-a i Dragana Čovića iz HDZ-a BiH da se napravi takozvani asimetrični izbor članova Predsjedništva BiH. Što će reći da se kandidat iz RS-a bira neposredno, a ova dvojica iz Federacije BiH u Parlamentu Federacije BiH. To i inače u jednoj instituciji, koja se zove troglavo Predsjedništvo BiH, proizvodi šizofreniju, a sada proizvodi šizofreniju na kvadrat, ako se to prihvati. To bi značilo i to da bi onaj ko je izabran iz Republike Srpske imao jaču legitimaciju negoli oni birani u Federaciji. On bi onda njima bio šef. Ako se još i to napravi u ovoj ludoj zemlji, to bi onda bila doista kompletirana psihijatrijska klinika, gdje bi i ljekari i osoblje koje treba da liječi, bili pacijenti sa ostalim pacijentima.
• Čak i za, kako kažete, takvu šizofrenu vrstu ustavnih promjena, u državi treba parlamentarna većina. Nakon raspada koalicije SDP-a BiH i SDA, pa otvorenih najava da bi SDA mogla podržati SNSD-ov zahtjev za smjenu lidera SDP-a Zlatka Lagumdžije s funkcije ministra spoljnih poslova BiH, može li se išta uraditi ako se ne zna ko je taj ko čini vlast, a ko opoziciju?
– Pa to je taj sindrom dezorijentacije, koji se pojavio zbog toga što niko nije imao viziju, ideju ili program usmjeren prema budućnosti da bi se ljudi oko toga okupili. Sada se nemaju oko čega okupiti, pošto se pokazalo da partije koje su trenutno na vlasti, pa i neke druge, nose u džepovima kalkulatore i matematički sabiraju šta im je najbolje napraviti. A pošto je to tako, onda je moguća većina i sa marsovcima, ukoliko se s njima postigne sporazum.
• Mada ne vjerujete mnogo u građansku svijest, uništavanje Picinog parka gotovo dva mjeseca je držalo dio građana Banje Luke na ulici. Šetači intenziviranje protesta najavljuju za početak septembra. Očekujete li da će se veći broj građana priključiti onima koji su javno spremni reći da su nezadovoljni vlašću, kako u Banjoj Luci, tako i RS-u?
– Mislim da primarnog karaktera nije bio sam park, nego nevjerovatno spušten prag pobune zbog bilo čega što se tiče naše sadašnjosti i budućnosti. Jednostavno je rezignacija obuhvatila ljude i to je već klinički problem da se dešava to da više nikog ne zanima ništa i da svi puštaju da se život kotrlja. To je ta logika koja je pogubna i najgora, posebno za ove naše prilike. Problem je više na planu psihologije negoli politike.