Published On: Tue, Oct 16th, 2012

KUSTURICA: U današnjem etnički čistom Sarajevu glume multietičnost sa 97,5 posto muslimana i nešto Kineza

“Republika Srpska uzdigla se visoko iznad prosjeka BiH i predstavlja regionalnu silu”, ustvrdio je redatelj Emir Kusturica te dodao: “U ostatku BiH vladaju nacionalne i nacionalističke stranke. Jedino u Republici Srpskoj imamo socijaldemokratsku opciju na vlasti. Vjerujem da se nacionalni konzervativizam dominantan u BiH neće prijeneti na RS”.

Govoreći o izgradnji Andrićgrada, Kusturica je za “Večernje novosti” rekao da će “uvijek biti onih koji smetaju i koji bi da se zaborave Ivo Andrić i njegovo djelo”.

“Na sreću, ima onih koji su prepoznali značaj jedinog grada u povijesti čovječanstva posvećenog jednom piscu i njegovom djelu”, kazao je Kusturica.(Srna)

 

 

„’Klima nam je kao ona, što je Napoleona zaustavila u pohodu na Moskvu’, očeve riječi upućene mojoj majci u Sarajevu 1970. godine, zvučale su bezazleno, kao meteorološka najava ledene zime. Pišući novu knjigu, prebirajući po magazinu sjećanja, otkrio sam da su opisivale daleko više: govorio je o sumi društvenih okolnosti koje će pokrenuti krvavi raspad Jugoslavije, ali i o svojoj tajni – da je majku varao.“

 

Ovim riječima Emir Kusturica objašnjava da je rukopis za novu knjigu pri kraju, objaviće je beogradske Večernje Novosti, kao što su objavile i prvijenac Smrt je neprovjerena glasina. U razgovoru za Novosti Kustuirica govori o misiji Andrićgrada, sjaju „Kustendorfa“ i novom filmu

 

Znamo tek toliko da je nova knjiga autobiografska, ujedno je i „autobiografija o drugima“. Možete li nam otkriti neki detalj?

Vratio sam se sa mora, sa djevojkom koju sam upoznao tokom svoje uspješne „turneje“. Otišli smo u njen stan, a unutra smo zatekli – mog oca! Ispostavilo se da je ova moja djevojka imala zgodnu sestru! Napoleon je svoj poraz pravdao pred narodom tako što je najvjerovatnije izmislio „generala zimu“. Moj otac, svoj lični poraz i činjenicu da je varao moju majku, pravdao je plačući u kupatilu tog stana. To djelimično objašnjava i njegovu „vremensku prognozu“ s početka našeg razgovora i još mnogo toga. O napisanom će čitaoci suditi.

 

Pišete da je početak krize države označio ulazak i u krizu morala?

Postojala je jedna devojka čiji je otac bio među prvim „privatnicima“ u „rankovićevskom periodu“. Doživio je fijasko, bankrotirao je, a njegova supruga i kćerka uzimaju kredit, tajno snimaju porno film i oca izvlače iz dugova. Činilo se dugo da je sve u redu. Onda je otac taj film slučajno video u jednom hotelu. Poslije toga se ubio. Slijede i priča o turisti u olimpijskom Sarajevu, koji je grad napustio u modricama, a za sve je kriv splet neobičnih okolnosti…

 

Da li se, kao i u svom književnom prvencu, pojavljujete kao pripovjedač u prvom licu? Kako žanrovski odrediti novu knjigu?

Kao i „Smrt je neprovjerena glasina“, nova knjiga je moje porodično blago. Vremenom su likovi mog oca i moje majke postali jasniji. Isto se tokom prebiranja po sjećanjima dogodilo sa likovima svih ljudi koji su nas okruživali: oživjeli su rođaci, prijatelji, akteri tadašnjih društvenih zbivanja. Porodica je mitološka pozornica knjige. Sjećanja, uz reference iz literature i života, počela su da rađaju nove slike kojih nije bilo u trenutku kada su se konkretne stvari dešavale. Ja, mlad pisac u poznim godinama, rad na knjizi proživljavam kao preispitivanje moje zrelosti i sposobnosti da artikulišem iskustva. Pripovjedač unutar korica nije uvijek Emir Kusturica, on se povremeno zove i Aleksa Kalen.

 

Vaš rukopis je većim dijelom vremenski pozicioniran u sedamdesete, u doba koje najčešće pamtimo po blagostanju. To je takođe vrijeme usvajanja novog Ustava Jugoslavije i prvih koraka u ozvaničenju mržnje među „braćom“. Zašto sedamdesete?

Ljudi jesu živjeli u relativnom blagostanju. Tito je proizvodio ogromne viškove trgujući oružjem gdje je stigao, a društveni život se odvijao pod paskom jake obavještajne službe koja je brinula da etnički različite grupe žive u miru. Kada je ista ta služba pustila ljude da se slobodno mrze, mogao se naslutiti raspad države. A Jugoslavija nije bila politička izmišljotina. Ona je bila naš usud, prva i posljednja ozbiljna evropska multietnička država. Sedamdesetih je počeo život na dva kolosjeka, bilo je produbljivanje ljubavi i mržnje. To je vrijeme na hronološkoj sredini između svjetskih ratova i ovih najnovijih, građanskih, kojima je ubijena Jugoslavija. Rad na tom materijalu za knjigu, za mene predstavlja veliko buđenje na ruševinama ubijene države.

 

Kroz pisanje, glumačke uloge u filmovima ili gradnju Andrićgrada, iz imaginacije u stvarnost prenosite mnogo toga što bi drugi najradije izbjegli. Mnogima nije bilo pravo kada ste glavno šetalište novog grada nazvali Ulica Mlade Bosne. Zašto?

Istorijske činjenice poput one da je Ivo Andrić pripadao „Mladoj Bosni“ su direktan razlog. Nećemo da glumimo multietničnost, a takav je slučaj u današnjem etnički čistom Sarajevu sa 97,5 odsto muslimana i nešto Kineza. U „Mladoj Bosni“ su bili Srbi, muslimani i Hrvati, protivnici austrougarske okupacije. Slobodarske ideje ove organizacije bolja su osnova za iskazivanje multietničnosti. Oni koji se danas odriču „Mlade Bosne“, kidaju od sebe dio svjetovne, sekularne istorije, koja bi im mogla biti dragocjena. Točak istorije nam nameće „ukidanje“ Gavrila Principa, a prihvatanje ovakvog stanja značilo bi konačno pristajanje na austro-ugarski projekat tzv. Velike Albanije, na još veće udaljavanje Srbije i Crne Gore, koju je ista monarhija projektovala bez Bara i Ulcinja. Kažu da će neki na Vidovdan 2014. godine obilježavati 100. godišnjicu ubistva Franca Ferdinanda u Sarajevu i da će žaliti okupatora. Slaviće rat koji su izgubili!? Prvi svjetski rat vodila je Srbija, učešće muslimanskog življa je istraženo i zna se da je „mršavo“. Trebalo je da Srbija izgubi taj rat, ali je pobijedila, zbog toga je dobila Jugoslaviju i najznačajniji položaj u njoj.

 

Andrićev institut, najvažnija naučna institucija Andrićgrada, započinje svoje aktivnosti. Kako ste definisali njegovu ulogu?

Andrićev institut, na čijem je čelu istoričar dr Čedomir Antić, baviće se upravo identitetom naroda čija će vojska u slavu pobjede u najkrvavijem od svih ratova, proći kroz Trijumfalnu kapiju 2014. godine, zajedno sa pobjednicima. Prvi svjetski rat nije počeo preko noći, pripreman je najmanje osam godina. Teško bi bilo pronaći njemačkog ili austrijskog barona ili konzula, koji nije svim silama radio na pripremi najveće tragedije koja je zadesila čovječanstvo. U današnjem vremenu, kada drugi prekrajaju istoriju u skladu sa dnevnopolitičkim potrebama, ili zbog potrebe da što više prikriju svoje učešće u fašističkom istrjebljenju miliona ljudi tokom Drugog svjetskog rata, mi želimo da stvorimo bogatu arhivu i biblioteku o ovom prelomnim periodima. To je prvi posao instituta. Iduće godine imaćemo i veliki simpozijum posvećen „Mladoj Bosni“. Uz Akademiju lijepih umjetnosti, biće Andrićgrad i univerzitetski grad, ali i filmski i pozorišni centar cijele regije, na granici Republike Srpske i Srbije.

 

Izgradnja Andrićgrada biće završena na Vidovdan 2014. godine. Tada će početi i pozorišni život Višegrada. Šta planirate?

Već se zna da će kraj posla biti obilježen premijerom opere „Na Drini ćuprija“. Novina je da će odmah zatim Aleksandar Berček na scenu postaviti adaptaciju romana „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića. Pozorište će „živjeti“ od maja do septembra, a zimi će biti na raspolaganju studentima. Ne zaboravimo i književnu nagradu vrijednu 100.000 evra koju ćemo dodjeljivati svake godine. Puno je posla ispred nas. Treba krivu Drinu ispravljati.

 

Pripremate novi film. Jedan segment pod naslovom „Pravoslavlje“ prikazan je u Andrićgradu. O čemu govore preostale dve priče?
Druga priča govori o vojniku u Avganistanu. On svakodnevno nosi mlijeko od kasarne do kuće, pojeći usput zmije. Tokom proslave mira, on se u posljednjoj šetnji nalazi u obruču zmija, ali će one poštedjeti hranioca. Kod kuće zatiče stravičan prizor, ljudi nisu bili milosrdni kao zmije. Treća priča je o čovjeku i ženi koji se od zlikovaca kriju u bunaru, o stadu ovaca koje ih vodi kroz minsko polje… Ukratko, pokušavam da odgovorim na pitanje: šta je čovjek u ratu?

 

Kako gledate na trend jačanja nacionalnih stranaka na političkoj sceni BiH?

Posmatrajući Republiku Srpsku danas, jasno je da se ona uzdigla visoko iznad prosjeka BiH. U ostatku ove države vladaju nacionalne i nacionalističke stranke, muslimanski SDA i katolički HDZ. Jedino u RS imamo socijaldemokratsku opciju na vlasti. Vjerujem da se nacionalni konzervativizam dominantan u BiH neće prenijeti na RS. Republika Srpska je regionalna sila na ovim prostorima.