Svijet Zapada na kojem je žena odavno oslobođena, fasciniran je borbenošću Kurda, a posebno njihovih žena. Zlu koje ISIL širi Srednjim istokom i svijetom jedino su se Kurdi i Kurdkinje suprotstavili s uspjehom.
Jedna vijest od prije mjesec: U bitci za povratak iračkog grada Mosula iz okupacije ISIL-a, odnosno Daeša kako je fantomska “islamska država” poznatija na Srednjem istoku, sudjeluju i dvije stotine Kurdkinja. I one su trenirane i obučene kao pešmerge – znači da su kao i njihovi muški saborci, “suočene sa smrću”. Odgovarajući na ispaljene granate, najprije preko snažnih zvučnika uglas zapjevaju, a onda ospu paljbu iz K47. “Želimo da ih razljutimo”, kaže Mani, jedna od njih. “Hoćemo da kažemo Daešu da se ne bojimo.”
Djevojka pod velom
Druga je vijest s proljeća 2016: U priopćenju pripadnica Jedinica za zaštitu kurdskog naroda, poznatih kao YPG sa sjevera Sirije, povodom Međunarodnog dana žena stoji: “Mi se odupiremo daešovcima, i odupirat ćemo se do kraja”, a jedna od njih, Ferasin Berfin, ističući kako je Međunarodni dan žena važan za sve žene, kaže: “Osmi mart je nastao na otporu svih žena svijeta. A za nas kurdske žene, svaki dan je 8. mart.”
Iako će ih biti i od prije dva vijeka, treća je vijest od prije točno dvije godine. U turski gradić Suruč donijeli su tijela četiri Kurdkinje, poginule u bitci za Kobane koja je tamo, na samoj granici sa Sirijom, tek počela.
Kako je bitka odmicala, pešmerge, koje u Siriji čini jedna trećina Kurdkinja, Kobanu su pretvarale u pakao za Daešovce. U Kobane im, zajedno sa Mahmudom Barhudanom, ravnopravno zapovijeda 40-godišnja Mejsa Abdu, iz Afrina kod Alepa, pa je po tome dobila ratni nadimak Narin Afrin.
“Da bi ušli u Kobane, Daešovci bi morali prijeći preko naših tijela”, rekla je ona, dodavši: “Ja mislim da sirijska revolucija nije samo narodna, nego je takođe revolucija žene.” Za jednu Kurdkinju pod komandom Narin Afrin, zapamćenu samo po imenu Rehana, u narodu se pričalo da je, prije nego je i sama stradala, ubila stotinu Daešovaca.
Uhićenje Sabahet Tundžel, turske parlamentarke i zamjenice predsjednika stranke HDP, 3. studenog 2016.Brojka se nije mogla provjeriti, vjerovatno je uveličana, ali je slika unakaženog navodnog tijela poginule Rehane koja se širila društevim mrežama Daeša izazvala suprotan efekat – tamo se širio strah od kurdskih pešmerga. Posebno od njihovih ženskih pripadnica, pa se, da se među pristalicama Daeša ne bi mislilo da se njihovi borci kukavički povlače, širila priča kako, prema njihovom izopačenom shvatanju Islama, muslimanima nije dozvoljeno da pucaju u žene.
Ali, prema istom nakaznom tumačenju Islama, vodstvo te takozvane Islamske države dozvoljava svojim banditima da zarobljene žene ubijaju, siluju i pretvaraju u robinje. Devetnaest ih je spaljeno pred masom iz koje se niko nije usuđivao da ih spasi. Njihov grijeh je bio što su odbile seks Daešovcima. Ima i slika koju su oni sami pustili preko svojih blogova – čije scene od kojih se ledi krv u žilama treba da izazivaju strah cijelog svijeta – na kojoj jedan beduin, podižući veo s njenog lica, zagleda u lice jedne zarobljenice, da bi se cjenkao s dobavljačima ljudske robe iz Kurdistana.
Kara Fatima sa svitom u Istanbulu, poslije Krimske bitkeOni kažu da je cijena veća ako roba ima plave oči. Djevojka pod velom prepoznata je kao pripadnica Jezidija, koji ispovijedaju neobičnu dualističku vjeru koja seže u vremena Zaratustre, ali koji se etnički pišu kao Kurdi. Seivan Salim, kurdska majstorica fotografije, srela je nekoliko jezidskih žena koje su uspjele da se oslobode iz ropstva. Delvin, s 27 godina i dvoje djece, bila je trudna s trećim kad je zarobljena. Trudnu su je silovali i prodali, pa onda preprodali nekom Saudijcu.
Nije teško zamisliti, jer se za to pobrinu društvene mreže, taj svemoćni i okrutni IT izum, ali je teško prihvatiti i shvatiti kako su se na gotovo istom prostoru, možda od kojih desetak kilometara i možda u istom danu dogodile neke od opisanih scena. Jedne koje žene sličnog porijekla, iste ili srodne vjere i jezika Srednjeg istoka, vraćaju u srednji vijek i robovlasničko društvo, a druge na front oslobođenja od patrijarhalnih socijalnih stega.
Svijet Zapada na kojem je žena odavno oslobođena tih stega, ali je upala u nove koje nameće neoliberalni kapitalizam i potrošački mentalitet, kojima i dalje dominira muški rod, fasciniran je borbenošću Kurda, a posebno njihovih žena. Zlu koje Daeš širi Srednjim istokom i svijetom jedino su se Kurdi i Kurdkinje suprotstavili s uspjehom i obranili ili oslobodili prostore koje smatraju svojom domovinom u sjevernim područjima Iraka i Sirije. Kurdi znaju koji su to prostori, pa ih dijele na sjeverni Kurdistan, na istoku Turske, istočni na zapadnom rubu Irana, južni na sjeveru Iraka, i zapadni na dugoj sirijskoj granici s Turskom.
Kurdkinje pripadnice YPG-a u Komišliju, na sjeveru SirijeI na Zapadu je sve češće u upotrebi geografski pojam Kurdistan, koji se dugo zamišljao kao divlje planine po kojima lutaju leopardi dok se u njihovim dolinama vode plemenske borbe. Baš kao što ga je opisao Karl Maj, iako nikad nije stupio na njegovo tlo. A tek žene Kurdistana, one su bile nevidljive sve dok se nije pojavio kurdski pokret za ljudska prava u Turskoj, prije tri desetljeća i “arapsko proljeće” koje se ove posljednje dvije, tri godine u Siriji izrodilo u samoubilački rat i fantomski Daeš.
Osveta za patnje
Razumljiva mi je zapanjenost zapadne javnosti i gnjev konzervativne uleme po muslimanskom svijetu kad vide slike žena u rovovima oko Mosula ili kad one po sirijskoj Rodžavi tjeraju u bijeg Daešovce naoružane do zuba. Pa još kad su muslimanke, raspuštene kose, s automatom u ruci kojim barataju kao s kuhinjskim priborom. Prvi muslimanke vide kao crne vrane na avenijama Teherana ili Pariza, a drugi ih tjeraju da se pokrivaju od glave do pete, od Indonezije do Bosne.
Ove druge uzaludno je podsjećati na Nusejbu Bint Kaab al-Ansari, umrlu dvije godine poslije Božijeg poslanika Muhameda, koja je u borbi protiv Mekanaca na Bedru nosila sablju i štit, ili na Havlu Bint al-Azvar, koja se u proslavila u bici protiv Bizantinaca na Jermuku, ili na Zejnebu Bint Ali, poslanikovu unuku koja je branila brata Huseina, a grob joj kod Damaska vjekovima – ali ne ovih dana – obilazili i suniti i šiiti.
Nije ni dobronamjernijim, ipak, lako povjerovati da jedna mlada muslimanka Kurdkinja puca iz kalašnjikova, ali treba povjerovati jednoj od njih koja kaže da je to osveta za patnje kojima daešovci priređuju njihovim majkama i sestrama i drugoj koja u tome vidi i širi cilj oslobođenja od robovanja tradicionalnim porodičnim odnosima.
Učešće žena u modernim ratovima nije strano ni zapadnim ni istočnim društvima. Nije ni njihova mobilizacija u vojske. Iako su žene u ratovima znale s mačevima ili puškama pozirati slikarima i fotografima, njihovo učešće se najviše svodilo na medicinske i sanitetske službe i druge prateće ratne usluge, posebno špijunažu, a najmanje na učešće u bitkama. U Prvom svjetskom ratu u takvim službama učestvovalo je samo Ruskinja šest hiljada, u Drugom još više.
U Velikoj Britaniji žene su nekoliko vjekova bile zadužene za medicinsku brigu oko vojnika, mogle su pomagati i pri uklanjanju bombi, ali ne služiti u pješadiji i učestvovati u bitkama. U Izraelu rabini i religiozni cionisti neprekidno se suprotstavljaju mobilizaciji žena u armiju. U Americi su žene uspjele da se pridruže muškim rendžerima, iako se i mnoge žene, kada se povede riječ o jednakosti žena u ratu, ili war genderu, ne slažu da idu na front.
Neki vojni eksperti misle da žene na frontu izazivaju rasijanost i dekoncentraciju vojnika. Ustvari, isti muški argumenti važe i u toj oblasti, kao i drugim profesionalnim, poslovnim ili životnim prilikama. Iako neki bivši britanski generali misle kako je “fizički i emocionalno” malo žena koje mogu posjedovati spretnost, naklonost i sposobnost vojnika na frontu, vlada je ipak ove 2016. odlučila da od naredne godine žene pristupe i kopnenima snagama koje mogu “prići blizu i ubiti neprijatelja”.
Kod Kobanea su Kurdkinje, većinom muslimanke, ali ima ih i asirskih kršćanki, jezidijki i armenskog porijekla, dakle, preduhitrile i kraljevsku britansku armiju. Pokret mobilizacije kurdskih žena, ili militarizacije kako bi rekli njegovi protivnici, krenuo je iz Turske, kad je na njenom jugu, početkom 1980-ih, Kurdska radnička partija, poznatija u svijetu kao PKK a među Kurdima kao KADEK, počela da napada vojne i policijske postaje.
Osnivač PKK-a Abdulah Odžalan, radikalni ljevičar i marksist, posebno inspiriran iskustvom maoizma, smatrao je da je i ženama mjesto na frontu protiv države i oružanoj borbi za “demokratski konfederalizam” u Turskoj. On će se kasnije odreći marksizma, ali ne i nasilnog kurdskog nacionalizma, zbog čega će Turska, a za njom i Amerika, NATO i Evropska unija, PKK staviti na listu terorističkih organizacija. U međuvremenu je propao i evropski marksizam, ali su njegove ideje o pravima žena ostavile radikalan odjek u kurdskom pokretu.
Princeza hrabrosti
Odžalan je dugo boravio u Siriji, otuda ga je baasistički režim protjerao kad se Al-Asad pomirio s Turskom, pa su ga 1999. Turci uhitili u Keniji, osudili na smrt, a kasnije pomilovali na doživotnu robiju. Zato nije neobično što je među sirijskim Kurdima Odžalan zapamćen i kao njihov vlastiti heroj. I što je iskustvo PKK postalo ideja vodilja kurdskom otporu u Siriji koji je buknuo poslije “arapskog proljeća” prije pet godina. Većina od tamošnjih oko tri miliona Kurda pristupila je ili pomagala glavnu kurdsku Narodnu demokratsku partiju, PYD, koja je proglasila autonomiju provincije Rodžava. PYD je formirala žensku organizaciju YPG i poseban gerilski ogranak YPJ-a.
Lejla Zana koja je provela deset godina u turskim zatvorimaU svim političkim i socijalnim, a ne samo vojnim aktivnostima, Kurdkinje dijele upravna mjesta s muškarcima. Anja Flach, koja je zajedno s Ercan Aybogom i Michale Knapp objavila knjigu “Revolucija u Rodžavi – demokratska autonomija i oslobođenje žene na Srednjem istoku” (Revolution in Rojawa – Democratic Autonomy and Woman ‘s Liberation in the Middle East), koja je poslije njemačkog u studenom doživjela i englesko izdanje, kaže da je “ova revolucija prepoznata na međunarodnoj razini zbog ženskih jedinica u Kobaneu – svijet je iznenadilo da su tamo žene zapovjednice i da imaju vodeću ulogu u revoluciji”, ali i da se u svijetu malo zna o kurdskom ženskom pokretu .
Malo se, ili nimalo zna da Kurdi imaju u svojoj modernoj povijesti – a ona stara seže do antike – žene heroine svog pokreta za politička, socijalna i kulturna prava. I one koje su vodile svoje suplemenike u ratove ili pobune. Evlija Čelebi je zapisao da je u Šahrizuru, sjeveru današnjeg Iraka, i tada nastanjenog najviše Kurdima, po sultnovoj kanunnami bilo dozvoljeno kćerima da naslijede očeve na vlasti. Jednu takvu je i osobno sreo, po imenu Hanzade Sultan, koja je u vrijeme sultana Murata IV (1623 – 1640) vladala vilajetima Hariri i Soran, istočno od današnjeg Erbila, i zapovijedala nad 12.000 pješadije i 10.000 jahaćih strijelaca.
Kurdsko pleme Maraš, kad mu je poglavica uhićen zbog pobune protiv osmanskih vlasti, 1850-ih godina preuzela je njegova supruga Kara Fatima hanuma. Ona je kasnije povela tri stotine snažnih pripadnika tog plemena u Krimski rat protiv Rusa. Izazvala je senzaciju kada se pojavila u Istanbulu, nepokrivena.
Od sultana je isposlovala oslobađanje supruga. Europski listovi su je opisivali, a slikari crtali. Londonski Ilustrated London News pisao je 22. travnja 1854: “Kraljica ili proročica – jer je bila obdarena nadnaravnim atributima – jeste ta sitna starica šezdesetih godina. Nema ničeg muškaračkog u svojoj pojavi, iako je obučena u odjeću koja bi trebalo da je muški i uzjahuje konja kao ratnici iz njene svite. Prate je dvije služavke, kao i ona u muškoj odjeći. S odabranom grupom pristalica prošla je Bosporom do istanbulske vojarne. ”
Još jedna prominentna Kurdkinja s kraja 19. i početka 20. stoljeća bila je Adela hanume. Kao perzijsku plemkinju, obitelj je udala za Kurda Osman Pašu, guvernera, ili kaimkama Halabdže – koja će u naše vrijeme postati poznata po masakru kemijskim otrovom Sadamove vojske nad njezinih pet tisuća žitelja. Suprug joj je dozvolio da uredi kuću i vodi aristokratski život na koji se navikla u Perziji.
Od Osman-pašine smrti 1909. pa do svoje 1924. vodila je distrikt i pleme Džaf, i danas jedno od najpoznatijih među Kurdima. U Halbdži je podigla neke kulturne inistitucije i učinila ga atraktivnim gradom, punim cvijetnih perivoja. Kad su Britanci preuzeli vlast od poraženih Osmanlija, priznali su vlast tada već Lady Adele u Halabdži i iz zahvalnosti zbog toga što je spasila neke britanske vojnike za vrijeme kurdskih pobuna na prostoru današnjeg iračkog Kurdistana, prozvali je Princess of the Brave, “princezom hrabrosti” .
U umjetničkim i mondenim krugovima Europe između dva svjetska rata rado je viđena jedna druga Kurdkinja, Lejla Bedirhan. I nju su prozvali “princeza Lejla”, jer i jeste bila kćer kurdskog princa Abdulrezak bedirhan i Henriette, njegove poljske supruge židovskog porijekla. Rođena je 1903. u Istanbulu, studirala balet u Njemačkoj, nastupala na baletnim scenama u Europi i Americi, i umrla u Parizu 1986. Proslavila se modernim plesovima inspiriranim scenama s drevnih asirskih, iranskih i egipatskih spomenika. Plesom je oživljavala i legende iz Zaratustrine Aveste.
Sve Lejle do Lejle
Jednu drugu Lejlu Kurdi pamte kao antipod Lejli Bedirhan. Lejla Kasim, jedinica u obitelji s četiri sina, još kao učenica je postala aktivna u Kurdskoj demokratskoj stranci, KDP, koju je vodio legendarni Mula Mustafa Barzani. Kao student sociologije na Bagdadskom sveučilištu, još se više aktivirala u studentskom kurdskom udruženju. U jeku represije vlasti Sadama Huseina nad Kurdima, uhićena je u proljeće 1974., navodno zbog pripreme neke otmice, po uzoru na palestinsku Lejlu Halid.
Mučena je, izvedena na suđenje koje je putem televizije emitirano u cijelom Iraku i 13. svibnja obješena. Imala je 24 godine. Pri izricanju smrtne kazne, prve izrečene jednoj ženi u Iraku, glasno je rekla: “Ubijte me! Ali morate također znati da će se poslije moje smrti tisuće Kurda probuditi iz dubokog sna. Sretna sam što ću umrijeti ponosna i za nezavisni Kurdistan. “A među Kurdima se priča da je, krećući se oprema vješalima, pjevala Ej REKIB, pjesmu koju je književnik Dildar napisao 1938. godine, a koja je kasnije postala kurdska nacionalna himna.
Sve Lejle do Lejle u kurdskom pokretu za nacionalna i ljudska prava. Najpoznatija od njih je Lejla Zana, koja se gotovo četiri desetljeća na razne načine bori za priznanje kurdskog identiteta i kulturnih prava u Turskoj. U 14. su je udali za daljeg rođaka, starijeg od nje dvadeset godina. Dvije godine poslije vjenčanja, njen suprug Mehdi, već aktivan u politici, izabran je za gradonačelnika Dijarbekira, najvećeg grada na istoku Turske nastanjenog većinom Kurdima. Bio je prvi Kurd izabran na tu dužnost.
Poslije državnog udara 1980., Mehdi je smijenjen i poslan na suđenje za “separatizam”. Osuđen je na jedanaest godina. Lejla je tada imala tek 19 i dvoje male djece. Borila se za njegovo oslobođenje, umjesto njega davala izjave za medije i govorila na javnim skupovima. Kad je izišao iz zatvora, Mehdi je vidio da je Lejla postala od njega vještija i poznatija u narodu. Pristupila je prvoj legalnoj kurdskoj stranci, HEP, 1990. I već poslije godinu dana izaban u turski parlament.
Od toga časa Leyla Zana postaje simbol kurdskog pokreta. Naime, za vrijeme polaganja prisege u turskom Medžlisu, gdje se od njegova osnutka mogla čuti samo turska riječ, ona je glasno izgovorila na svom materinjem kurdskom jeziku: “Polažem ovu prisegu za bratstvo turskog i kurdskog naroda.” Turski parlamentarci bili su šokirani, a službe sigurnosti odmah počele skupljaju argumente da je optuže za separatizam i naklonost Odžalanovom PKK-u. Skinut joj je imunitet, zajedno s još pet kurdskih kolega, pa su svi zajedno iz parlamenta odvedeni ravno u zatvor. Na suđenju, na kojem se sama branila, dobila je petnaest godina za navodne kontakte s PKK-om.
U zatvoru je provela deset. Za to vrijeme proglašena je laureatom Nagrade Saharov koju dodjeljuje Europski parlament pojedincima ili organizacijama koji su posvetili život obrani ljudskih prava, dodijeljena joj je i nagrada Bruno Kreisky, a 1998, je bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Prokurdski mediji su je prozvali “Nekrunisani kraljicom Kurdistana”. Martin izvan Bruinessen, u svojoj knjizi “Od Adele hanuma do Lejle Zane” iz 2001. godine kaže da najbliži koga Nelsonu Mandeli imaju Kurdi nije Abdulah Ocalan, nego Leyla Zana.
Od Van Bruinessena sam posudio i naslov za ovaj pogled na borbu Kurdkinja za nacionalna i kulturna prava, koji sam pokušao usmjerim na borbeni, militantni vid te borbe, kojem ne pripada ni Leyla Zana. Teško je, međutim, odrediti gdje prestaje politika, a gdje počinje militantnost kad se radi o pravednim zahtjevima za priznanje i poštivanje temeljnih nacionalnih i kulturnih prava Kurda. A oni koji toj borbi posvete život olako se nazivaju teroristima, baš kao što se svaki Palestinac koji se raznim sredstvima bori protiv okupacije Zapadne obale i blokade Gaze olako naziva teroristom.
U Turskoj je u međuvremenu priznato postojanje Kurda kao naroda i njegovih prava na ograničenu uporabu jezika u obrazovanju i medijima. Zaustavljen je rat PKK-a s turskom vojskom. S Ocalan bili su čak povedeni i pregovori o političkom rješenju kurdskog pitanja. Prije godinu dana, međutim, stvari su se vratile na vrijeme uhićenja Lejle Zane i njenih kolega, na 1990. godine. Na djelu je novi oružani sukob s PKK-om, u svibnju ove godine skinut je imunitet pedeset kurdskih članova parlamenta, a prije mjesec dana uhićeni su predsjednik HDP-a, prokurdske demokratske partije
Kurdkinje ipak, za razliku od Turkinja, na primjer, nisu ni u vrijeme Osmanlija pitale supruga nakon vjenčanja tko su mu rodbina, a tko jabandzija kojima ne smiju da se pokažu. Pitanje je što ih očekuje poslije vjenčanja, jer se nasilje nad ženama širi koliko i modernizacija njihovog života.
Na tisuće Kurdkinja je pribjeglo samospaljivanju zbog nasilja u obitelji ili optužbi za povredu časti. Nisu se mnoge Kurdkinje ni pokrivale dok i Kurdistan, iako u manjem opsegu nego u drugim zemljama – ponovno kažem od Indonezije do Bosne – nastanjenim muslimankama i muslimanima, nije zahvaćen valom dvostrukog, pa i trostrukog pokrivanja. Boraveći nedavno u Erbilu i Sulejmaniji, nisam vidio puno pokrivenih žena.
U kući mog prijatelja Džemala i njegove supruge Kurdistan vlada sekularni duh kakav sam doživio i prije pola vijeka. Mustafa, kurdski prijatelj koji je studirao u Sarajevu, kaže da su Kurdkinje tradicionalno više neovisne i društvene nego, na primjer, Arapkinje.
Mustafa je iz koban, čija je obrana od Daesu, postala simbol sudjelovanja i herojstva Kurdkinja, kako u miru, tako iu ratu. A da im nije cilj samo oružana borba, jer će ona jednom stati, precizirati što je još rekla ona Ferasin Berfin. Rekla je: “Postale smo svjesne, a borimo se i protiv dominirajućeg patrijarhalnog shvaćanja života.”
Hajrudin Somun l Oslobođenje
wpDiscuz