Diljem Kurdistana, gdje god ujutro iziđeš iz kuće, prva stvar koju obično vidiš jest gradilište – nadvožnjak, podvožnjak, hotel, trgovački centar… Sljedeću stvar koju vidiš je promet, sada gotovo svi imaju automobile. Grad je pun ljudi koji dolaze u potrazi za poslom iz drugih dijelova Iraka, iz Turske, Filipina, Bangladeša ili Etiopije. Razvoj ovdje izgleda poput lijepe školjke, ali prazne ljuske.” Tijekom našeg trodnevnog posjeta iračkom Kudristanu često nam se u misli navraćao ovaj citat iz Bradtova vodiča po Iraku.
Riječ je o dijelu teksta nekog anonimnog kurdskog učitelja objavljenog 2007. u “Financial Timesu” u kojem iznosi svoja zapažanja o promjenama u svakodnevnom životu koje su zadesile Kurdistan nakon pada Saddamova režima (2003.) i ulaska stranog kapitala u zemlju. Njegova cinična zapažanja poput primjedbe da će “ova zemlja jednog dana možda biti kao Dubai, gdje šeici kontroliraju sve, gdje su strancima prepušteni svi izazovni poslovi, a ostatak stanovništva je plaćen da ostane daleko od pogleda”, i danas, šest godina poslije, odlično opisuju kurdistansku svakodnevicu.
Krupni američki kapital
Vidjelo se to odmah nakon dolaska u Erbil, glavni grad autonomne regije Kuridstan s oko 1,4 milijuna stanovnika. Od međunarodnog aerodroma do hotela “Divan”, gdje je bila smještena većina međunarodnih delegacija pozvanih na obilježavanje 25. obljetnice genocida u Halabji, u tih pet-šest kilometara puta nije prestajao niz raznoraznih gradilišta s lijeve i desne strane ceste. Najveće od njih, investicija zvana Empire World Project, razvija se u neposrednoj blizini našega hotela. Na površini od 75 hektara Falcon grupa u vlasništvu Peshhkawa Majida Aghe od 2007. razvija projekt vrijedan 2,3 milijarde dolara.
Kad 2015. bude završen, imat će 88 impresivnih nebodera, 300 urbanih vila, oko 850 stanova, brojne parkove i zabavišta, te veliki poslovni, kongresni, sportski i medicinski centar. Iako je investitor rođen u Kurdistanu, logotip tvrtke i koncentracija američkih brendova, poput grupe “Marriott”, koja tu gradi hotel s 5 zvjezdica i 75 luksuznih apartmana, odaje da iza svega stoji krupni američki kapital. Najveću nekretninsku investiciju u Kurdistanu, naravno, ne grade i ne opremaju iračke, nego američke i europske kompanije, a radna snaga, smještena u kontejnere na samom gradilištu, uredno pristiže iz zemalja “trećeg” svijeta, Afrike, Azije, ali i Europe. – Ja sam iz Ukrajine – otkrila nam je Svetlana na recepciji “Divana”.
Na ulazu u hotel prolazimo kroz detektor metala, a u predsoblju nas dočekuje odred lakeja. Svi odlično govore engleski. Kurdistanaca ili Iračana među njima nema, najviše ih je iz Bangladeša i Šri Lanke. Svetlana ih upućuje na našu prtljagu, a zatim se posvećuje registraciji gostiju. Ubrzo doznajemo da smo u Erbil stigli dva dana kasnije, odnosno da nas je organizator komemoracije, regionalna vlada Kurdistana, krivo obavijestio o početku službenog programa. Osim nas iz Biograda, u sklopu međunarodne delegacije “Gradonačelnika za mir”, u istoj se situaciji našla i skupina Talijana iz nevladine udruge iz Bologne koja već osam godina humanitarno pomaže djecu Halabje. – Vaš boravak i vaše troškove u hotelu podmiruje regionalna vlada. Sve osim cigareta i alkohola – diskretno nas je upozorila Svetlana.
Tisuću proroka
Na zabranu pušenja nismo naišli, a pivo u slobodnoj prodaji, izvan hotelskog restorana, to nigdje nismo vidjeli. Kurdi su po vjeroispovijedi većinom muslimani, iako se ne smatraju izrazito religioznima. U svojoj kulturnoj tradiciji, zahvaljujući nomadskoj povijesti, baštine bogat utjecaj različitih vjerskih i religijskih kultova, što ih je danas, unatoč čestim sukobima i ratovima na tom prostoru, učinilo izuzetno vjerski tolerantnim. Nigdje u Erbilu, najvećem gradu Kurdistana Sulejmaniji, ili Halabji, nismo vidjeli žene s burkom. Hidžab ili maramu, ako koja mlađa žena i nosi, više joj služi kao modni detalj nego oznaka vjerske pripadnosti.
– Vjerovanje je osobna stvar. Ja sam musliman, ali se ne molim svaki dan, niti redovito idem u džamiju. Za razliku od mog brata, koji je iskreni vjernik. Svatko radi ono što osjeća, kod nas je to normalno – objašnjava nam vozač hotelske limuzine na putu prema aerodromu, podsjećajući da je na području Kurdistana i južnog Iraka kroz povijest rođeno više od tisuću proroka različitih religija, od židovskog Abrahama do velike sufijske učiteljice Rabie al-Adawiyye. Kurdistan je očito drukčiji od Iraka. Kad sam znancima rekao da idem u Irak, prva reakcija je bila “ponesi pancirku”. U općoj percepciji Irak je debela ratna zona.
Prve asocijacije na Bagdad, Kirkuk ili Basru nisu mezopotamska civilizacija ili Erbil (Arbil), grad kojeg se smatra najduže naseljenim mjestom na svijetu, nego automobili bombe, naftovodi i do zuba naoružani američki plaćenici. Ovdje su ratna djelovanja završila prije sedam-osam godina, a otad se regionalna vlada autonomne pokrajine u potpunosti otvorila svijetu. Naime, isprva smo mislili da ćemo iz Europe morati letjeti u Bagdad, a potom voziti u Kurdistan. Ugodno smo se iznenadili kad smo otkrili da iz Austrije, Njemačke i Švedske postoje svakodnevne izravne avionske linije s najvećim kurdistanskim gradovima, Erbilom i Sulemjanijom.
U Erbilu ili Arbilu, tom drugom po veličini gradu autonomne regije Kurdistan, kontinuitet života postoji već više od 25 stoljeća. Najstariji tragovi naselja potječu iz 23. stoljeća prije Krista, a ostaci tog nekadašnjeg drevnoga grada, mezopotamska citadela, nalazi se na brdašcu u samom centru današnjeg grada i pod izravnom je zaštitom UNESCO-a kao dio svjetske baštine. Ispod same citadele prostire se veliki trg s fontanama, otvoren prema naprijed, dok ga s lijeve i desne strane zatvaraju duge arkade od svijetle cigle glasovitog erbilskog bazara.
Poslovična neorganiziranost
– Aj vejt! – kazao nam je mladi taksist dok smo mu pokušavali objasniti da nas na istom mjestu pokupi za sat vremena. Toliko smo uspjeli izdvojiti vremena za kupnju suvenira i razgledavanje ostataka staroga grada. No, najprije kiša, a potom i hitan povratak u hotel pokvarili su nam ionako skromne planove. U hotelu ubrzo otkrivamo da nam je vrijeme boravka o trošku regionalne kurdske vlade, nažalost, isteklo i da ostatak boravka, još dva dana koja smo planirali ostati, snosimo o svome trošku. Među delegatima “Gradonačelnika za mir” opet je nastupila konsternacija. Slično je i s grupom Talijana koja je s nama zajedno doputovala iz Beča. I njih je organizator krivo obavijestio o programu komemoracije. – Da, hotel izgleda američki, no vlada je ipak kurdska – komentirali su Talijani, ironično aludirajući na poslovičnu neorganiziranost, ali i visoku korupciju, kao glavne probleme kurdske regionalne vlade. Nema druge, moramo kući. A tek smo došli. Nismo tu proveli ni 72 sata, a već se pakiramo za natrag. Avion za Beč polazi za manje od dva sata. Ako ga ne uhvatimo, imat ćemo ozbiljnih problema. Svima je žao, ali kad malo bolje promislim, taj Kurdistan i nije toliko daleko. Samo četiri sata leta istočno od Beča…
SNIMIO VELIMIR BRKIĆ / ZADARSKI LIST
Život prosječnih Kurda» Kurdistanu, kako kažu, ne fali nafte, ali opet nigdje nismo zapazili nekakvu rafineriju ili bušotine. – Naša vlada želi iskoristiti naftu da od Kurdistana stvori Dubai. Nova polja nafte otkrivaju se svaki dan. Nedavno smo je otkrili i u Halabji – objašnjava nam s neskrivenim ushićenjem desna ruka gradonačelnika Halabje, Nariman Ali Mohamad. No, većina Kurda ne radi, a svaki nezaposleni od države mjesečno dobiva minimalno 300 američkih dolara plus paket hrane po glavi kućanstva: 5 kg riže, litra ulja, 10 kg brašna, vreća leće, slanutka, sapun… Voda je besplatna, kao i bolnice, a struja se plaća jedan dolar mjesečno. Litra benzina košta dvije kune (1 dolar = tri litre). |
Alah u prometu» Litra benzina košta dvije kune, a na prometnicama je kaos. Ograničenja brzine ne postoje, ali je na svakih 500 metara otvorene ceste postavljen ‘ležeći policajac’ od kojeg otpadaju bubrezi. Ako netko skrivi prometnu, nikome ništa. Nema ni kazni ni autoosiguranja, premda je policija na svakom koraku. U Halabji su nam ispričali da je neki čovjek prije nekoliko tjedana u prometnoj nesreći izgubio sina jedinca, momka od 16 godina. Na cesti ispred kuće pokupio ga je kamion. |
Slobodna Dalmacija