Published On: Wed, Jan 1st, 2020

‘Krvavi Badnjak’: Priča o najcrnjem ratnom danu

Teče druga godina rata. Branko S. i Mijo D. skoro da više ništa nisu imali što reći jedan drugom: toliko su dugo bili zajedno u rovu da su jedan drugom već davno ispričali sve što vrijedi ispričati. Mijo je najviše volio govoriti o onih nekoliko godina što ih je prije rata proveo u Austriji: radio je na crno, kao monter u nekoj austrijskoj firmi čiji je gazda bio iz Bosne. Naziv te firme Mijo je izgovarao kao “Ojerbau”.

S druge strane, Branko je sve svoje priče mogao ispričati za jedan dan. Najviše je govorio o Makedoniji, o Štipu, gdje je služio vojsku. U tim pričama je, opet, posebno mjesto zauzimao let zrakoplovom na relaciji Skoplje – Sarajevo i gluposti koje je radio neki momak iz Bugojna, koji je folirao da je lud.

Taj dan je bilo prilično mirno, samo se ujutro nakratko pucalo iz rova desno od njih. Javili su im kasnije da su primijetili nekakve pokrete na nekih petsto metara ispred crte. Padao je mrak. Njih dvojica su sjedili vani, unatoč tome što je bilo prilično hladno. Sjedili su na gomili drva, koja je tu ostala još od prije rata. Te večeri je sve bilo uobičajeno: vladala je ona oštra i suha zima, hladni vjetar je nanosio rijetke pahulje snijega i snježnu prašinu, što je pod svjetlima sličila na zmiju od snijega, i čuo se huk rijeke koja se bučno spuštala dolje prema selu.

Toliko su bili navikli na taj moćni huk da su preko njega, skoro kao preko grobne tišine, mogli raspoznati svaki zvuk koji nije stvarala rijeka: zvukove pucanja granja pod nogama, prolaska životinja, koji su, kako su se borbe na tom dijelu pojačavale, postajali sve rjeđi i rjeđi. Jedino bi im bilo malo neobično kad bi rijeka nakon jakih kiša naglo nadošla – huk bi se promijenio, ali bi se brzo na to navikli. Mijo je jednom rekao Branku kako se psi ne smiju ostavljati pored rijeke, jer mogu oglušiti.

Branko je to zapamtio jer je u tim Mijinim riječima bilo neke simbolike, doduše jeftine, a bio je siguran da ih je ovaj i izgovorio iz tog razloga. Sve je bilo uobičajeno, osim činjenice da je tu večer bio Badnjak i da se vani neobično dobro vidjelo: čak se ni obližnja šuma nije stopila u prijeteću tamnu sjenu.

Mogla su se raspoznati pojedina stabla i gusti spletovi sjena oko njih. “Gledo sam jednom”, rekao je Mijo iznenada, “Salzburg prid Božić. To treba vidit!” Branko je šutio. Gledao je ispred sebe, nervozno se igrajući puškom. Bila je kundakom oslonjena na drva, a on ju je držao za cijev i nervozno je prebacivao iz ruke u ruku.

Očekivao je sličnu priču, sve božićne priče su tako predvidljive: u svima trijumfira ljudska dobrota, i iz svake izbija neka namještena i izvještačena toplina i sjeta. Ali tu večer, Branku su slične priče teško padale: trudio se razmišljati o nečemu drugom. Unatoč tome, preko volje je slušao Mijinu priču.

Nije ga želio prekidati: iz Mijina glasa, koji je naglo izgubio na oštrini, moglo se osjetiti s koliko ovaj poleta i volje pokušava oživjeti te slike u glavi. “To ti je bilo”, pričao je, “nekoliko godina prid rat. Ja i Medo Stipanov smo se vraćali iz Njemačke: tamo je naša firma montirala neki TV toranj. On je imo neku staru askonu, i taman iznad Salzburga, na mistu odakle se vidi skoro cili grad, njemu se prigrijo motor. Tek je počeo padat snig, i to onaj krupni laptavac.

Nismo imali vode u autu i morali smo čekat da se motor malo oladi. Kroz šoferšajbu se sve krivilo. Znaš kako je Salzburg izgledo? Isto da si ti nama cilu šoferšajbu išaro u milion boja.” “Imaš li cigaru?” upitao ga je. Mijo je izvadio kutiju iz džepa i dodao mu je. Međutim, bila je prazna.

“Prazna je”, rekao je Branko, a zatim je zgužvao kutiju i bacio je svom snagom od sebe.

“Znači nemaš ni ti nijedne?” rekao je Mijo.

“Nemam.”

“Iđem ja do dvice. Imaju oni sigurno.”

“Ajde, ali nemoj dugo!”

Branko je ostao sam. Nije volio ostajati sam u rovu, međutim večeras mu je odgovaralo što je Mijo otišao: bar ga neće gnjaviti s novim pričama. Pokušavao je razmišljati o svemu, samo ne o Božiću, ali mu nije uspijevalo: nikako nije mogao otjerati iz glave onu Mijinu sliku Salzburga pred Božić, toplu i iskrivljenu od pahulja što su se topile po vjetrobranu.

Onda je započela pucnjava. Prvo se iz pravca kamo je otišao Mijo začuo kratki, a zatim duži rafal. Zatim je počela pucnjava i s druge strane. Branko je utrčao u rov i otkočio pušku. Pucnjava se sve više pojačavala, i to najviše s njegove lijeve strane. Panično je pokušavao procijeniti je li Mijo uspio stići do drugog rova ili ga je pucnjava uhvatila u međuprostoru.

Pomislio je kako je dobro uradio što nije maloprije prekinuo Mijinu priču. Nije do kraja ni dovršio misao, a već je s užasom shvatio da je o njemu već počeo razmišljati kao o mrtvom čovjeku. Sjetio se induktorskog telefona, prišao mu je i zavrtio ručicu. Ručica se posve lako okretala, a to je značilo da je žica negdje u prekidu.

Pucnjava se pomjerala iza njegovih leđa. Znao je da bi bilo najbolje povući se nazad, ali nije htio dok ne sazna što je s Mijom. Izišao je iz rova i osluškivao. Po jakoj pucnjavi i mjestu odakle bi bio ispaljen poneki svjetleći metak, odmah je shvatio što se događa: crte s njegove desne i lijeve strane su “pukle”, i Mijo je, ako se nije izvukao, mogao ostati u onom međuprostoru jedino mrtav.

Nije više smio čekati – kliješta iza njegovih leđa su se sve više zatvarala. Ako bude još čekao, uskoro će ostati u okruženju. Jednom je vidio leš nekog momka nakon razmjene – bio je strahovito iznakažen, a kasnije se pronijela priča da je taj momak bio živ zarobljen –  i ta mu se slika nametnula strahovitom snagom: vrtjela mu se po glavi kao film bez kraja.

Panično je potrčao. Probijao se kroz trnje i paprat, osjećao je toplinu po rukama koje su krvarile od silnih uboda. Pucnjava je još uvijek bila ispred njega. Dolje u selu su već gorjele kuće. Nije mogao vidjeti plamen, ali je vidio kako nestalno svjetlo igra spram brda koje mu je zaklanjalo vidik.

Viđao je slične scene mnogo puta dotad, i po intenzitetu svjetla i brzim titrajima znao je da gori više kuća u isto vrijeme. Ostalo mu je još pretrčati čistinu od pedesetak metara. Bila je obasjana jakom mjesečinom. Zatim je trebao doći do korita rijeke i pokušati se njime probiti do sela. Sagnuo se i potrčao.

Nije pretrčao ni desetak metara, počeli su pucati prema njemu. Zatim je zapeo za nešto i pao. Koljeno na koje je pao užasno ga je zaboljelo od udara o zaleđenu zemlju. Puška mu je ispala iz ruku, otpuzao je do nje, uzeo je i pomjerio se u sjenu. Srce mu je udaralo u sumanutom ritmu. Meci su otkidali zemlju oko njega i zasipali ga smrznutim grumenčićima.

Spremao se za novi trk. Unatoč tome što su sada rjeđe pucali u njegovom smjeru, znao je da ne može dugo izdržati na tom mjestu a da ga ne pogode. Ostalo mu je još dvadesetak metara čistine. Glavu je držao uza zemlju. Pokušao je napipati pištolj: bio je još tu, nije mu ispao u onom očajničkom trku. Izvadio ga je i repetirao.

Tako su mu istinito sada zazvučale  isprazne riječi koje je jednom čuo, a kojih se sjetio u trenutku dok je ubacivao metak u cijev. Iz ove pozicije te su mu riječi sada izgledale kao lament nad njegovom vlastitom sudbinom.

Jednom je u kafiću jedan momak – bio je pijan, neprestano je hodao kafićem i vitlao otkočenim pištoljem u koji je prije toga ubacio metak – rekao da se u ratu pištolj nosa ili zbog šminke ili zbog sebe.

“Pičke ga nosaju zbog šminke, a pravi momci zbog sebe”, govorio je i neprestano prislanjao cijev pištolja na sljepoočnicu.

Pucnjava u selu se pojačala do neslućenih razmjera, s okolnih brda više nije odgovarano na pucnjavu: selo se već branilo iz kuća. Branko se odjednom osjetio nekako lakim i činilo mu se da ga još samo nesnosna bol u koljenu drži prikovana za zemlju. Uhvatila ga je neka teška bezvoljnost: došlo mu je na trenutak da ostane ležati na hladnoj zemlji i da čeka ma što se dogodilo: nije imao više volje niti trčati, niti pokušati uzvratiti na pucnjavu.

Prebacio je pušku u lijevu ruku, a pištolj u desnu. Iz položaja, u kome je bio, vidio je samo obrise brda, koja su se usporedo jedno s drugim spuštali prema selu, i dio vedrog neba između njih, osutog zvijezdama. Rojevi svjetlećih metaka su parali nebo, i njega su na trenutak podsjetili na bezbroj božićnih lampica što se naizmjence pale i gase, a odsjaj zapaljenih kuća spram neba na nestalnu svjetlost svijeća pobodenih u posudu s tek izniklim žitom.

Josip Mlakić l express.hr