Nakon sto je Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista i omiljeni hercegovački sin, kandidiran za članstvo u Upravnom odboru FTV-a, uslijedio je medijski pogrom. Ne toliko zbog njega, koliko zbog njegove ustrajne navike da stvari zove imenom, a ne naruċenim eufemizmima.
Prvo ga je verbalno pljusnuo Bakir Izetbegović, valjda da pokaže da je još živ, i da nije samo politički hologram svoje supruge. Potom su u emisiji “Odgovorite ljudima”, koja bi se komotno mogla preimenovati u “Optuži, pa razmisli”, Sanel Kajan i Mahir Mešalić iz DF-a zdušno nastavili s optuživanjem, insinuiranjem i metaforičkim kamenovanjem. Naravno, sve to pod paskom javne televizije, plaćene javnim novcem, ali bez javnog srama.
Krešić nije ostao dužan. Najavio je kaznene prijave protiv Mešalića i Izetbegovića, kao i tužbe za klevetu s visokim odštetnim zahtjevima protiv medijskih kuća koje su, po njegovim riječima, poslužno servirale paraobavještajne konstrukcije kao objektivne činjenice. Dodao je da se televizijski prilozi sve više montiraju kao da ih izrađuje neka tajna služba s prijenosnim Final Cutom.
A kad već dođe u Upravni odbor, ako ga potvrde u federalnom parlamentu, Krešić obećava ravnotežu. Televizija koja neće biti ni bošnjački megafon, ni hrvatski ukras, ni srpski neprijatelj, već medij koji, zamislite, postoji zbog građana. Sva tri naroda, kako se to kod nas još uvijek piše velikim slovom.
Jer možda Krešić nije savršen, ali u zemlji gdje mediji većinom služe za kolektivnu terapiju strahovima i kolektiviziranim krivnjama, netko tko se drzne postaviti pitanje tko programira program javnog servisa, već je čin otpora. Ili u najmanju ruku, čin pristojnosti.
wpDiscuz
